Branka Šćepanović: Pjevaću dok me glas služi

“Sa 18 godina sam počela da pjevam crnogorsku izvornu muziku i ostala joj vjerna do danas. Moja duša je mirna jer sam pjesme posvetila mojoj Crnoj Gori, koju volim najviše na svijetu”, kaže naša diva prepoznatljivog glasa koja će 13. novembra nastupiti u KIC-u Budo Tomović

Razgovarala Tatjana Kuljača
Foto Privatna arhiva

Pjevačica izvornog crnogorskog melosa Branka Šćepanović, koja ove godine obilježava pet decenija karijere, objavila je trostruki CD sa svojim pjesmama pod nazivom Zapisano u vremenu, koji će ostati dio kulturnog nasljeđa Crne Gore. Dosljedna istom zvuku, privržena porodici, dokazala je da čovjek može sve što hoće kada slijedi svoj san i pronađe svoj put te napravi neophodan balans između privatnog i poslovnog života.
“Ko hoće, može da ostane vjeran onome što voli da radi. Uvijek su me pitali kako nijesam pristala da se bavim komercijalnom muzikom, već sam ostala vjerna tradiciji. Imala sam želju da budem prepoznatljiva i da nešto ostane i poslije mene, da me po dobrom pamte. Mogla sam da pjevam i komercijalnu muziku, za to sam bila nadarena. Kada sam se oprobala u nekim drugim muzičkim žanrovima, svi su mi predviđali blistavu karijeru u izvođenju makedonskih, vranjanskih i zabavnih pjesama. Sve sam probala i na kraju sam odlučila da se posvetim lijepoj crnogorskoj pjesmi”, rekla nam je Branka na početku razgovora.

“Moramo da gajimo izvornu muziku kao dio identiteta naše zemlje”

Imali ste priliku proputovati svijet i sarađivati sa brojnim zvijezdama i istinskim umjetnicima. Kojeg putovanja i nastupa se najradije sjetite?
– Mnogo sam putovala u svojoj karijeri. Najradije se sjetim putovanja po Australiji, jer su ti nastupi bili puni emocija, kada sam više plakala nego što sam pjevala. Sretala sam ljude koji žive tamo po 50, 60 godina. Moj prvi susret sa našim ljudima u Australiji je bio 1976. godine. Prije nego što sam izašla iz aviona, stjuardesa mi je javila da je želja crnogorskog društva bila da obučem narodnu nošnju i da se tako pred njima pojavim, što sam i učinila. Crnogorci su postavili crveni tepih od aviona do ulaza u aerodrom. Ispred me je sačekala jedna baka sa ogromnim buketom cvijeća. Čučnula je i zagrlila mi noge. Ja sam je podigla, a ona mi je rekla: “Sine moj, s tobom je došla čitava moja Crna Gora!” Ta scena mi je bila toliko potresna da sam počela da plačem i nijesam prestala do početka koncerta. Baka je dijelila sličnu sudbinu sa drugim iseljenicima, došla je na mjesec i ostala preko 60 godina. Ona, kao i brojni drugi ljudi, porijeklom iz Crne Gore, koji su otišli trbuhom za kruhom, bili su puni čežnje prema rodnoj zemlji.
Vaša karijera je bez ikakvih skandala, uspjeli ste da se održite na sceni toliko dugo. Koliko je bilo teško očuvati privatan život za sve ove godine?
– Nikada nisam miješala privatni život sa poslovnim, porodicu sam čuvala samo za sebe. Kada neko hoće da sačuva porodicu, nije teško. Porodica je prioritet. Vaspitavana sam u patrijarhalnoj porodici, naučila sam da čuvam iskonske vrijednosti. Moji najbliži su me uvijek podržavali, suprug posebno. Imali smo povjerenje jedno u drugo i nismo pravili jedno drugom probleme. Podrška porodice je u ovom poslu izuzetno bitna.
Odrastali ste na selu, u dosluhu sa prirodom. Kako pamtite djetinjstvo?
– Sjećam se svakog trenutka mog djetinjstva. Moj život na selu bio je i zdrav, i srećan, jedino su mi nedostajali moja majka i braća, jer nijesmo odrastali zajedno. Mene je podizala baka, kako bi pomogla mojoj majci. Završila sam osnovnu školu u selu, kod svoje bake. Sa pet godina i pet mjeseci sam krenula u prvi razred. Svakog dana sam putovala sedam kilometara do škole i nazad, i to mi nije bilo teško. Nekada bi me ujak podigao na ramena, kada se umorim, ili bi me uzeo u naručje kada bi naišla neka životinja, kako se ne bih plašila. Dok sam bila dijete, pričali su mi koje životinje bih mogla da sretnem, nijesu me plašili njima, tako da se ni ja nijesam plašila. Vidjela bih, ponekad, zmiju usput te bih samo prošla pored nje. Naučili su me da zmija neće da napadne nikoga ko nju prvi ne dira, kao ni druge životinje.

“Da sam ja ministarka kulture, prvo bih sve ono što je naše, tipično za Crnu Goru, isturila na vrh – umjetnike, slikare, vajare, književnike, pjesnike. Kasnije bih se bavila umjetnošću koja dolazi sa drugih prostora”

Koliko Vas je to oblikovalo u muzičkom smislu, da li ste tada zavoljeli izvornu muziku i naučili da osjećate njen specifičan duh?
– Kada se ujak oženio i stvorio svoju porodicu, pa kad su došla djeca, obožavala sam da pomažem ujni oko njih, a posebno da ih povijam i da im pjevam. U to vrijeme je rijetko ko na selu imao tranzistor. Kad bi me odveli na sjedeljke, “mobe”, kada smo išli da pomažemo jedni drugima, na svadbe, slušala sam kako pjevaju izvorne pjesme, koje me tada nijesu previše interesovale. Kad sam se domogla tranzistora, slušala sam pjesme koje se meni sviđaju, a posebno vranjanske i makedonske, koje sam pjevala na prvim nastupima. Tek kasnije, sa 18 godina sam počela da pjevam crnogorsku izvornu muziku i ostala joj vjerna do danas.

Kako ste uspjeli da pomirite porodični život i obaveze koje nosi pjevačka karijera? Da li je posao uticao na porodicu ili ste uspjevali da napravite balans?
– Moja karijera je više patila nego moja porodica. Dok su mi djeca bila mala odbijala sam turneje koje su trajale po mjesec dana. Tek kada su odrasli, mogla sam da planiram i duže ture, kada bih angažovala nekoga iz porodice da ih obilazi i bude sa njima, s obzirom da je i moj suprug zbog zahtjevnog posla često bio odsutan. Morali smo uskladiti posao i zahtjeve porodice, jer drugačije nije smjelo da bude.
Kako provodite dane i u čemu najviše uživate? 
– U ovom periodu su mi dani dosadni zbog ograničenog kretanja i nedostatka druženja. Cijela situacija utiče na mene, prošetam sa suprugom kada ima manje ljudi. Pomalo sam utučena zbog svega što se dešava, strah od virusa je veliki. Ovo utiče na psihu i mladih i starih, sve je više nervozne djece, što je normalno kada ih zatvorite. Nadam se da ćemo biti pametni i pridržavati se propisanih mjera, kako bi sve ovo što prije prošlo i kako bismo se vratili normalnom životu.
Uporedite nekadašnje vrijeme u kojem ste uspjeli da postanete zvijezda i održite se na muzičkom nebu, s ovim danas. Da li je današnjim pjevačima lakše da steknu popularnost i naprave karijeru vrijednu divljenja kao što je Vaša?
– U moje vrijeme je bilo jako teško stvoriti veliko ime. Morali ste da znate da pjevate, da se ponašate i da izaberete odgovarajući repertoar. Nas, estradnih umjetnika, nije bilo mnogo. U čitavoj Jugoslaviji je bilo možda nas stotinu koji smo se bavili pjevanjem, i uvijek smo predstavljali svoje države. Smjenjivali smo se na turnejama, svi su imali priliku da rade. Sada je drugačije. Hiperprodukcija svega i svačega. Ima dobrih pjevača, izuzetno dobrih. Ali je danas bitno da se skače, da se razgolite. Nemam ništa protiv toga, kad je sa mjerom, ali se danas mnogo pretjeruje u tome. S druge strane imamo pjesme koje postanu hitovi za kratko vrijeme, emituju se sa svih radio-stanica, a nakon mjesec dana se izgube. Zaboravite i naziv pjesme i ime izvođača. Danas imamo velike zvijezde koji zarađuju ogroman novac za samo dva-tri sata pjevanja, po nekoliko desetina hiljada eura. Mene bi bilo sramota da tražim toliko novca za samo par sati pjevanja, kolika god da sam zvijezda. Pjevači iz regiona zarađuju po pet puta više novca u Crnoj Gori nego što zarađuju u svojim državama. Precjenjujemo njih, a našim pjevačima ne dajemo prostor da rade i zarade u sopstvenoj državi. To ne mogu da shvatim. Moraju da budu jednaki aršini za sve. Zašto za državni praznik pjevaju strani pjevači, a ne crnogorski? Nigdje na svijetu nećete vidjeti da za Dan državnosti pjevaju strani pjevači, jer vode računa o očuvanju kulture svoje zemlje. A nama je tuđe-slađe. Ako izgubimo svoj kulturni identitet, mi gubimo svoju državu. Moramo da gajimo izvornu muziku kao dio identiteta jedne zemlje.
Zašto je teško izvoditi crnogorsku izvornu muziku i da li se na pravi način njeguje?
– Crna Gora ima različitosti u izvođenju narodne muzike. Imate primorske klape, koje mnogo volim, sevdah, tipičan za Podgoricu, Sandžak i sjever Crne Gore i imate ovu našu gorštačku muziku. Morate naći način da prilagodite svoj glas ambijentu i muzici koju izvodite. Sve manje je mladih pjevača koji žele da pjevaju izvornu muziku. Ja bih rado pomogla nekom mladom pjevaču, da ga naučim sve što znam, kako da pjeva, kako da diše i da postavi glas za određene pjesme, jer se ne pjevaju sve pjesme isto. Nažalost, svi se grabe da pjevaju drugu vrstu muzike. Bilo bi lijepo da svi pjevači daju više sebe u staroj izvornoj muzici, koju nije lako pjevati i gdje možete da pokažete svoje pjevačko umijeće. Trebali bismo njegovati izvornu muziku tako što bismo oživjeli festivale i podstakli mlade da se njome bave. Moramo da shvatimo da je izvorna muzika dio kulture Crne Gore. Da sam ja ministarka kulture, prvo bih sve ono što je naše, tipično za Crnu Goru, isturila na vrh – umjetnike, slikare, vajare, književnike, pjesnike. Kasnije bih se bavila umjetnošću koja dolazi sa drugih prostora. Sjećam se lijepih vremena kada se znao red. Nekada se nije moglo desiti da nije zastupljen crnogorski melos, na bilo kojoj proslavi. Mi, domaći umjetnici, bili smo najzastupljeniji. Danas, nažalost, nije tako.
Napravila sam deset godina pauze u karijeri, upravo zbog toga što sam vidjela da je opalo interesovanje za vrstu muzike koju izvodim. Onda me je bubnjar Dragoljub Đuričić pozvao da učestvujem na večeri bubnjara iz svih krajeva Evrope, koje je održao u njegovim Cucama. Bila sam skeptična kako će sve to da izgleda. Na događaju je bilo prisutno 10.000 ljudi, scenografija je bila prelijepa. Počela sam da pjevam Bjelasicom pasla stada, 10.000 ljudi pjevalo je sa mnom uglas. Bila sam zatečena. U životu nijesam doživjela da toliko ljudi uživo pjeva zajedno sa mnom. Tada sam donijela odluku. Neću prestati da pjevam. Pjevaću dok me glas služi.
Koji savjet biste dali mladim kolegama, šta je najvažnije za uspjeh u muzičkoj industriji?
– Najvažnije je da mladi ljudi shvate ko su i šta mogu. Da ne razmišljaju mnogo o novcu, već da razmišljaju o tome šta mogu da iskažu i pokažu, da se drže svoje tradicije, da nauče da pjevaju tradicionalnu muziku prije nego što pređu na komercijalnu. Bitno je da ne imitiraju druge, već da to što rade, rade svojim glasom. Imitacija drugih pjevača je loš put. Moraju da budu prepoznatljivi. Danas svi liče jedni na druge, i stasom i glasom. Moraju da nađu svoj izraz.
Da li u budućnosti planirate još koncerata ili da nas možda obradujete novim albumom?
– U planu je bilo sedam solističkih koncerata u Crnoj Gori, po svim gradovima. Nažalost, pandemija nas je zaustavila u tome. Da li će sljedeće godine biti prostora za to, ne znam. Nadam se da ću imati priliku da prenesem ljudima sve svoje pjesme koje sam godinama pjevala. Odrekla sam se toliko toga da bih pjevala pjesme koje volim. Posebno novca, koji bi mi možda donijela komercijalna muzika, ali danas ne bih imala pjesme koje imam, koje će da ostanu iza mene. Moja duša je mirna jer sam posvetila svoje pjesme mojoj Crnoj Gori, koju volim najviše na svijetu.

Gracija 184, novembar 2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...