Branka Stanić: Niko mi ne može uzeti dušu

“Gluma me je koštala mnogo duše, i ne žalim, i ne dam na nju, jer ona je moja ljepota, mašta, suze, radost, moja igra, ples Aske za život”, kaže Branka Stanić s kojom smo razgovarali o izazovima glumačke profesije profesije, o snazi i vrijednosti porodice, te o životnoj krizi kroz koju je prolazila zbog razdvojenosti od supruga

Branka Stanić se glumom bavi od šesnaeste godine, kada je u hodnicima Filološke gimnazije sa drugarima priređivala školske svečanosti, a zbog izuzetnog uspjeha njihovi performansi su bili snimani i za TV prikazivanje. “Da, mi smo samo glumili, bili slobodni i svoji, farbali smo dane mladošću i milinom tih godina. Imala sam malo treme a mnogo samopouzdanja, što je kasnije bilo obrnuto. Još tada sam znala da imam neku čudnu energiju, previše mašte i suza i osmijeha, ali nisam znala šta ću s tim. Onda sam probala glumu i nema nazad, gluma je usisivač bez povratka”, na početku razgovora otkriva Branka. Imala je istaknute uloge u ostvarenjima Božićni ustanak, Krvave svadbe, Sveti i prokleti, Instant seksualno vaspitanje, Revizor, Za razvod je potrebno troje, Orkanski visovi, Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa… Iz braka sa Slavkom ima petogodišnje blizance Vuka i Luku, koji su centar njenog svijeta.

Iako ste rano otkrili ljubav prema glumi, prvo ste se zaposlili kao stjuardesa. Koliko Vam je taj posao pomogao da definišete svoje poslovne ambicije?

– Moram priznati da ste prvi koji znate da sam radila kao stjuardesa. Da, radila sam pune tri godine taj divan i otmjen posao koji se kod nas ne cijeni dovoljno. Niko ne zna koliko je težak i zahtjevan, već misle da treba samo da si lijep ili šarmantan i da možda znaš engleski, a da je sve ostalo lako. A nije lako stojati nasmijan i našminkan u štiklama, dok kroz osmijeh nekada ćutite najveće nedaće i opasnosti. Svaki dan dočekuješ, provjeravaš bezbjednost, ispraćaš, samo udahneš malo vazduha neke države i to je to. Bilo je tu i neprijatnih situacija, jer ljudi u strahu od letjenja znaju nekontrolisano da se ponašaju. Taj težak i lijep posao mi je donio veliko životno iskustvo. U danima borbe i traženja sebe, danima kada sam tražila cilj i još uvijek mislila da neću upisati glumu.

Možete li za neku ulogu da kažete da je prekretnica u Vašoj karijeri?

– Nije jednostavno izdvojiti, jer mi glumci nekada nemamo jasnu sliku kako to izgleda drugima. Nešto što meni izgleda kao prekretnica i po čemu mislim da me pamte, ispadne sporedna stvar. Smatram da je uloga Lele iz filma Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa ipak uloga po kojoj me svi pamte, onda pamte tri minuta ukupnog mog pojavljivanja u Budvi na pjenu od mora, pa mi je prosto žao što ne živjeh kao ta cura.

Da li se to može reći za ulogu u predstavi Krvave svadbe?

– Rad na toj predstavi mi mnogo znači iz više razloga. U istom periodu su suprugu i meni stigle iz Srbije poslovne ponude, tako da smo zajedno bili na relaciji Beograd – Novi Sad, a sam proces stvaranja sa rediteljem Igorom Vukom Torbicom i saradnja sa velikim pozorištem kao što je Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada je veliki pomak, kao dah kad ste godinama ispod površine mora. Prvi put sam osjetila da sam skroz svoja i zrela. Imala sam sreću da radim sa takvim rediteljem i ekipom da su mi velike, teške stvari pale kao lahor lagani.

Šta je presudno da naporne pripreme i ogroman uloženi trud rezultiraju dobrom predstavom?

– Presudni su riječ reditelja, obostrano poštovanje i tolerancija. Glumac mora biti prisutan, realan, tačan i dati sve od sebe. Samo kada svi damo sve od sebe, znamo da smo na pravom putu, i tada kao čopor lavova mrvimo i stvaramo, dižemo prašinu i mane ugušimo ljepotom svog posla. Znam da će biti dobro kada pogledima pričamo. Tišina je, a mi se razumijemo jer smo tim.

To bi se moglo nazvati receptom za dobru predstavu. A nakon što ste jedno vrijeme suprug i Vi bili razdvojeni, znate li recept za dobar brak?

– Mislim da bi taj recept mogao imati tri sastojka: ljubav, ljubav i ljubav. “Na lakim krilima Ljubavi sam zid preleteo, jer šta Ljubav može ona to i sme”, kaže Šekspir, a ja ga često citiram. Ljubav je najbitnija, a jednako bitno je i imati mir. Ljudi znaju da imaju sve, a opet budu nesrećni. Mislim da je danas sve više laži oko nas. Gdje god se osvrneš, gledaš fotke na društvenim mrežama i diviš se parovima koji su na fotografijama nasmijani i zagrljeni, a ustvari je sve to laž. Ljudi se ne poznaju, ignorišu, sve se svodi na hvalu i interes. Moj suprug i ja smo deset godina zajedno, a znamo da kažemo kao da smo 50, jer malo ko proživi šta smo mi sve proživjeli. Mi smo jedno drugom i muž i žena, i brat, i komšija, i poznanik, ali prije svega smo najveći prijatelji, naše duše su iste. Najljepše i najteže dane smo prošli zajedno i opstajemo jer ljubav nas vodi i nakon toliko godina. Kada djeca dođu, život se zaista mijenja, strefi te dosta toga, ali treba biti iskren i ne dozvoliti da se izgube zajedničke navike, pažnja i razgovor. Moramo se poštovati i ići naprijed zajedno, i tada nema prepreke koja može smrviti takvu ljubav.

Za Vama je izuzetno buran period, u čemu ste nalazili snagu i kada ste shvatili šta je najbolji izlaz i rješenje?

– Nekada sami, u nekoj nemoći, napravite da nešto traje i duže nego što jeste zapravo. Poslije porođaja, bila sam zatečena glumica koja ne radi, nezadovoljna sobom, sa viškom kilograma i strahovima. Bilo je preteško, u tom svijetu sam se kretala danima, ne videći ništa oko sebe. Došlo je do porodičnih problema i razilaženja u mišljenju i postupcima. Suprug i ja smo imali dane kada smo morali biti razdvojeni, pa mi je dodatno i to teško palo, slomilo me. U tim danima me je ljubav održala, i osjećaj da znate da je taj neko vaša najveća snaga i ljubav. Snagu sam našla u dječacima i u popločavanju životne staze za ove sad dane, dane sa porodicom. Dječaci nikada nisu osjetili ništa, srećna su djeca, uvijek obasipana ljubavlju i pažnjom. Dobri su i svakoga slušaju, osim mene, valjda baš zbog toga što sam im nekada davala više pažnje u želji da kupim vrijeme. Uvijek je najbolje rješenje da nikad ne ispustite svoje voljene, da ne odustanete od ljubavi, da ne dozvolite da vas duša boli jer niste sve uradili za svoju porodicu. Često za mog muža i mene kažem da smo Don Kihot i Sančo Pansa, i na vjetrenjače bih s njim, jer šta ljubav može ona to i smije.

U periodima promjena obično dolazimo do novih saznanja. Da li je istina da se prijatelji u nevolji poznaju?

– Čudno je vrijeme došlo… Nisam malodušna niti uobražena, samo mislim da su ljudi izgubili kompas. Kada date sve od srca i duše, Bog vas nikada neće ostaviti. Kada patite, ljudi vas tapšu po ramenu, a u sebi se smiju. Ljudi nekako iskliznu, a neke sami zanemarimo. Imam sreću da su moji najbolji prijatelji moja porodica, muž, majka, ujak, kum Dragan i Kristina, Maja, Petar, Ana, Jelena, Klara, Mitar i čika Vesko i još neki dragi ljudi koje obožavam i smatram svojima.

Razdvojenost od partnera, malo angažovanja, sredina koja Vam ne prija i preseljenje su sada jedna velika lekcija. Šta ste naučili iz tog važnog životnog poglavlja?

– Naučila sam da je porodica sve. Bitno je imati mir, ljubav, grabiti dane i vrijeme za svoju porodicu, čuvati svoje roditelje i najbliže. Svi lako komentarišemo i osuđujemo, pogotovo danas kad sve grmi od nekog utrkivanja i jada i svega sem ljubavi i iskrenosti. Porodica je snaga i život. Poslije svega mi se ne pišu slatke priče i stihovi kao nekad, nisam više mala i pahuljasta, sa tufnama i mašnicama, pa udahnem i budem ponosna na sebe, jer sam ostala čiste duše u borbi sa ljudima i ćudima, odlukama i vremenom. I u najvažnijoj borbi sa samom sobom. Danas sam neko ko je prestao da ćuti, ko ima pravo da se naljuti i viče, a nekad to nisam znala.

Koliko je privatni život uticao na poslovni?
– Sve ove godine meni je najgore što ne radim onoliko koliko bih željela, jer vrijeme ide a ja ne stvaram. Seljenje u novu sredinu i sve što vas snađe je nekako životno, a glumca najviše boli kada sjedi u kući. Jer dok igra i stvara, umjetnik živi. Nakon svega, mnogo se manje nerviram oko uloga i sada samo želim da stvaram, da sam dio procesa, pa makar samo tacnu kroz kadar da prenesem. Boli kada ne dobijate šansu, jer sve se zakrpi, samo duša teško. Gluma me je koštala mnogo duše, i ne žalim, i ne dam na nju, jer ona je moja ljepota, mašta, suze, radost, moja igra, ples Aske za život. Aristotel kaže da je nada san budnih, a mene je evo insomnija uhvatila, nadajući se.

Hoćemo li Vas i dalje gledati na televizijskim ekranima u ulozi voditeljke?
– Rad na emisiji je jedno divno iskustvo. Ljudi su mi srećni i nasmijani izlazili iz studija i sve je bilo puno radosti i ljepote, ali nažalost više ne.

Bliži se kraj godine, period kada se svode računi. Kakva je ova godina bila za Vas?

– Uspješna. Uspjeli smo da ambulantu mog muža dovedemo do zavidnog nivoa i zajedno smo napredovali. Imali smo više vremena za nas. Imala sam i posao na TV-u, nije da sam samo čekala i lomila dane naopakim mislima, koje me ponekad proždiru. Uspjela sam da se ne jedem dok stvaram na sceni, da čujem svoje ja koje bi nekad reagovalo pogrešno i da ga odvratim. Uspjela sam da mi dušu ne otmu, danas kad se sve kopira, otima i plaća.

GRACIJA 146/7.decembar 2018.

Piše Dragana Đurić

Foto Nada Vojinović

 

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...