Brankica Damjanović: Ništa u životu ne gubimo, a da nešto ne dobijemo

Kako se predala životu i čaroliji stvaranja te zašto publika njene knjige doživljava kao rukopis sopstvene duše, za Graciju otkriva spisateljica Brankica Damjanović, koja je novu knjigu Rekla mi je volim te promovisala početkom novembra u podgoričkoj galeriji Modigliani

 

Ime Brankice Damjanović zasjalo je na literarnom nebu prije četiri godine kada je iz štampe izašla knjiga kratkih priča Dobro je. Uslijedile su knjige Ovo ne bih mogla bez tebe, Rukopis moga brata i Rekla mi je volim te, ispunjene njenim životom, razumijevanjem, beskrajnom vjerom i ljubavlju prema sebi i svijetu, knjige koje se vole. Rođena je u Prištini, ali su je životne okolnosti 1999. dovele prvo u Pirot, a potom u Beograd. Nakon dugogodišnje uspješne novinarske i uredničke karijere na RTS-u, kao i nagrade za informativnu djelatnost, osjetila je da je pisanje njen pravi i jedini put. Poslušala je unutrašnji osjećaj i ubrzo su knjige koje je napisala postigle veliki uspjeh, a njene poetične misli, mudrosti i pouke preplavile društvene mreže na kojima su riječi zahvalnosti i naklonosti ispisivale hiljade pratilaca iz okruženja. Prva zbirka kratkih priča Dobro je doživjela je više izdanja, a knjiga Ne bih ovo mogla bez tebe nagrađena je priznanjem Novosadskog književnog kluba za najbolje prozno ostvarenje u 2015. godini.

Majka je dvoje odrasle djece. Voli jogu i sangejzing. Živi i radi u Beogradu, a trenutno širom regiona uspješno promoviše četvrtu zbirku kratkih priča Rekla mi je volim te.

Zbirka kratkih priča Rekla mi je volim te, četvrta u posljednje četiri godine, nedavno je predstavljena podgoričkoj i barskoj književnoj publici. Čini se kao da iz Vas izviru priče, teku i slivaju se u ljudske duše?

– Izgleda da je tako. Važno je, međutim, napomenuti da je “izvor” jedan i da nam je svima dostupan, ali sam ja, eto, u jednom trenutku svog života odlučila da se potpuno predam tom istom životu, da mu povjerujem, i tad je i krenula čarolija stvaranja, ali i magija prepoznavanja sa stotinama hiljada drugih duša koje ove redove koje potpisujem doživljavaju kao rukopis sopstvene duše. To je za nekoga ko piše najveća nagrada koju može doživjeti.

Prešli ste dvodecenijski put od spikera, novinara, urednika do pisca. Napisali ste osam knjiga, ali knjiga Dobro je odmah je pobudila veliko interesovanje čitalaca. Kako se to dogodilo i sjećate li se trenutka kada ste zapisali prvu “refleksiju duše”?

– Knjiga Dobro je i dalje je moja najčitanija knjiga, štampana u 10.000 primjeraka do sada. Doživjela je deset izdanja za četiri godine, otkako je prvi put objavljena koncem 2014. godine. Istina je da tada, kada sam zapisala prvu “refleksiju duše”, kako ste rekli, nisam imala plan niti ambiciju da to bude knjiga, niti sam ikoga željela da impresioniram svojim umijećem ili uvidima. Ono što mi je tada jedino bilo važno jeste da sam udovoljila svojoj potrebi da pišem. Vrlo brzo, međutim, kako su se tekstovi svakodnevno nizali, stizale su i reakcije čitalaca i pratilaca na društvenoj mreži, a iz njih je jasno izvirala potreba da nastavim da pišem (što je artikulisano u mnogobrojnim pismima podrške) i da sve te misli jednoga dana smjestim između korica. Dok sam se još dvoumila, razmišljajući skromno da li to ipak zaslužuje da bude knjiga, javio se najprije jedan izdavač, koji je ponudio da stane iza tog djela, potom drugi, i tako je krenulo. Krenulo i ne zaustavlja se, evo petu godinu. Još uvijek je Dobro je svojevrsna amajlija koju ljudi rado kupuju sebi i onima koje vole. Možda je do tekstova, možda do samog naslova koji uliva nadu u bolje dane, ali u svakom slučaju mi je drago što sam poslušala najprije sebe i osmjelila se da javno govorim o svojim osjećanjima, a potom i čitaoce koji su Dobro je željeli da imaju uz sebe, kraj uzglavlja, a nije rijedak slučaj da je drže uz sebe i kad su u bolnici, da im bude snaga koja im je tada prijeko potrebna. Čudo, koje to nije. Čudo je kako nismo svjesni da je ipak sve dobro dok smo tu, dok još sve možemo ponovo, drugačije, bolje…

Koliko je novinarska profesija doprinijela da pišete kratku formu, odnosno sažeto, jasno i suštinski?

– Mnogo, van svake sumnje. Mene je novinarstvo odredilo za cijeli život. Svaki čovjek, svaka pojava sa kojom se susretnem za mene je dobra priča. Dvije decenije rada u informativi učinile su da impresije iznosim kratko i jasno. Važno mi je da se ne izgubi suština. Tako pišem, nastojim da tako i živim.

Pišete o vjeri, nadi, ljubavi, životu, dobru i dok čitamo izgleda kao da sve to duboko u sebi već znamo, ali da ste Vi umjeli da to iskažete na takav način. Da li je i koliko talenat važan preduslov za literarno stvaralaštvo?

– Talenat je važan i kod mene je rano prepoznat. Još u osnovnoj školi pisala sam pjesme i priče koje su bile objavljivane na zidnim novinama u školi, u dječjim časopisima, čitane na školskim priredbama… Jasno se vidjelo da je to dar kojim sam blagoslovena. Život je, međutim, imao drukčiji plan za mene i tek sam u četrdesetim godinama svog života mogla sasvim da se posvetim pisanju na ovaj način. I to je dobro. Sada osim talenta imam i bogato životno iskustvo, a uz to i novinarsku vještinu izražavanja. Reklo bi se da su svi uslovi tu. Ali, ništa to ne bi vrijedilo da nije čitalaca koji u sve većem broju pokazuju interesovanje za moj rad. A razlog je upravo ta ljubav, ta vjera i nada koje su nam svima zajedničke. Ja sam imala hrabrosti da o tome govorim u vremenima kada to nije bilo in.

Knjiga Ovo ne bih mogla bez tebe posvećena je na neki način otkrivanju Boga, vjere u sebe i vlastite snage. A kako Njegoš reče – pregaocu Bog daje mahove.

– Ništa ja ne bih mogla bez Njega. Trenutak moje potpune predaje Bogu bio je trenutak moga svakovrsnog oslobađanja. I kad sam nedavno u Podgorici od jedne divne žene dobila na dar ikonicu na kojoj piše Čistome srcu Bog se otkriva, zadrhtala sam od istine, moje istine. Zaista je tako bilo. Kad sam očistila srce, On se pojavio.

Tješite i ohrabrujete, “Ne boj se, ništa ti se neće desiti što ne možeš da izdržiš”. Možda je upravo popularnost Vaših priča, eseja, crtica, dokaz koliko su zapravo u ovom vremenu ljudima neophodni ljubav, razumijevanje, podrška?

– To im je danas najpotrebnije. Pojedinac je uplašen, osiromašen pa izmanipulisan, a duboko u sebi osjeća da umije više, da može bolje, da je rođen za radost, kreativnost, za ljubav… Ja mu kroz svoje iskustvo i kroz priče koje pišem potvrđujem da može sve to i iza svojih riječi stojim svojim životom. Zato mi se vjeruje.

Svaka Vaša priča nosi pouku, svaka ohrabruje. Da li ste oduvijek bili hrabra žena?

– Rano sam doživjela veliku tragediju. Pronašla sam svoju majku koja je izvršila samoubistvo i od tog trenutka ja više nisam bila ista. Možda to što sam postala nije bila hrabrost, ali svakako jeste neustrašivost. Nije više postojalo ništa što me je moglo uplašiti. To, međutim, nije bio pravi život. Moj pravi život počeo je tek prije nekoliko godina kada sam se izmirila sa sobom, sa sudbinom, kada sam povjerovala životu i u to da je sve bilo za moje dobro, čak i tako velika tragedija koja se sručila na mene u detinjstvu.

Vaše knjige su satkane od životnog iskustva, ali i njegovog prihvatanja i razumijevanja. Koliko nas kao ljude oblikuju vlastita životna iskustva i čine da rastemo?

– Životna iskustva nas u velikoj mjeri oblikuju, ali samo onda kada smo budni, kada ih ne prespavamo. Imate ljude u zrelim godinama koji su štošta doživjeli, a ipak vidite da imaju samo mnogo godina, ali ne i mnogo mudrosti. Kao da su prespavali sopstveni život. Posmatrajući ljude iz svog okruženja odlučila sam da budem budna, da svakog čovjeka koga upoznam, čujem, vidim, doživim cijelim svojim bićem, da osjetim zašto je baš on baš tu, šta ima da mi poruči. Ne opirem se životu, ne opirem se ljudima ni iskustvu, nastojim da razumijem, sve i svakog. To je vještina življenja.

Šta Vas je najviše učinilo svojom?

– Još traje ta potraga. I ko zna hoće li biti završena do kraja ovozemaljskog mi postojanja. Nisam ja još sve naučila, daleko od toga. Ali rado učim, radujem se svakom novom saznanju i uživam u toj potrazi za smislom, za svrhom postojanja. Pa ipak, odgovor na pitanje šta me je učinilo najviše svojom mogao bi biti – to što me sve više ljudi doživljava kao nekog svog. U svakom čovjeku ima mnogo i nas. Što više razumijemo ljude to bolje sagledavamo sebe. Jedno smo mi, ipak. I ne mogu ja biti svoja ako ne marim za druge ljude.

Često naglašavate da su Vam djeca najveća radost i uspjeh i da ste sebi kao djevojčici obećali da ćete biti divna majka. To je bio trenutak kada ste izgubili majku, ali da ste kasnije u životu shvatili da iz tragedija mogu nastati dobre stvari te da se sve događa s razlogom. Ssjećate li, ipak, da je majčinska ljubav nezamjenjiva?

– Nezamjenljiva je. Ja mnogo ljubavi dobijam od ljudi svakodnevno. To su uistinu pravi blagoslovi. A opet, dogodi se da odnekud naiđe neki talas sjete i tuge, tada znam da postoji jedno mjesto koje niko ne može zauzeti, jedno biće koje niko ne može nadomjestiti – moja majka. Na sreću, prije 20 godina rodila sam kćer. To što ona u meni izaziva neuporedivo je sa svim osjećajima koji su mi poznati. Probudila je neku nježnost u meni, nježnost koje sam ostala željna i koju nisam dobila onda kada mi je bila najpotrebnija. Uz moju kćer ja sam se na neki čudan način ponovo rodila. Ništa u životu ne gubimo, a da nešto ne dobijemo.

Šta je sve trebalo da se desi da se okrenete sebi, oslušnete, razumijete sebe i, konačno, dođete do sebe?

– Trebalo je da se desi život, da se desi novinarstvo, informativa koja “jede” čovjeka, trebalo je da me sasvim izmjeste iz mene same, da bih rekla – meni je sada svega dosta! Tada, kada mi je bilo svega dosta, sve je za mene i počelo. Vratila sam se sebi. Srećom.

Najavili ste da je gotovo s kratkom formom i da će Vaša sljedeća knjiga biti roman. Možete li da naznačite temu romana i da li već poznajete junakinje i junake?

– S velikim uzbuđenjem pišem roman. On je na neki način kruna svih mojih dosadašnjih promišljanja. Ono što sada mogu da kažem je to da će ovo djelo biti svojevrstan dokumentarac, baziran na istinitoj priči, na ličnom iskustvu jedne savremene žene, ali vrlo aktuelan u svim vremenima i na svakom kutku naše planete.

Koliko Vam je važna veza s publikom, taj feedback koji dobijate na promocijama i putem društvenih mreža?

– Važno mi je da komuniciram sa ljudima, ali nije presudno u odabiru tema i načinu na koji ih obrađujem. Tu slušam samo sebe. Često dobijam pisma sa molbom da pišem na određenu temu. Ne mogu tako. Ne želim. Zapisujem samo ono što naiđe naizgled niotkud kroz nezaustavljiv talas inspiracije kome se ne mogu oduprijeti, sve i da hoću.

Redovno Vam pišu, zahvaljuju, dive Vam se. Šta kažete onima koji vjeruju da su zakasnili za prave odluke, prave promjene, pravi život?

– Nisu zakasnili. Niko nije nigdje zakasnio i svako je na pravom mjestu, u pravo vrijeme, u okruženju koje je idealno za njegov rast i promjenu nabolje. Provjereno. Iz prve ruke.

Rekli ste da život nije lak, ali da je lijep. Volite život u punom značenju, ma gdje vodio?

– Obožavam ovaj život. Toliko da mi se dogodi da nekad osjećam ushićenje iz čista mira. I plakala bih i smijala se u isti mah. Najednom mi sve postane jasno, i zašto i kako, pa se čudim sebi samoj kako sam uopšte mogla sumnjati u bilo šta, kako sam mogla strepjeti, kad je jasno da smo pod zaštitom i da sve radi za nas. I traje to, a onda opet svakodnevica baci sjenku na tu bezrazložnu radost pa me uvuče u svoju igru, ali ne dam joj se. Jaki su programi koji su nam usađeni u djetinjstvu, ali jaka je i moja vjera. Život nas nikuda ne vodi. Mi vodimo njega. Kad to znamo, trenuci ushićenja postaju sve duži, a sreća što smo tu sve čistija.

Život, knjige doveli su Vas i u Crnu Goru. Kakav je bio susret sa crnogorskom publikom i kada ćete nam ponovo doći?

– Tri puta već dolazim u Crnu Goru da promovišem svoja djela i svaki put je sve više ljudi, sve više suza, smijeha, toplih zagrljaja… Moja četvrta knjiga kratkih priča Rekla mi je volim te, zove se tako jer je minule zime, na predstavljanju mojih djela u Podgorici, jedna divna dama na kraju večeri meni prišla i rekla mi – volim te. Ta iskrenost i čistota izraza i osjećaja jedne do tada meni nepoznate žene bila je dovoljna da shvatim da se ne moramo poznavati da bismo se prepoznavali. Sa čitaocima u Crnoj Gori se to dogodilo na prvi susret i zahvalna sam zbog toga. Doći ću svaki put s ljubavlju, kad god bude bio nekog povoda, ali i bez njega. Dovoljan je povod ta obostrana ljubav koja nas je zauvijek povezala.

Kao žena ženama, šta biste rekli našim čitateljkama?

– Samo smo onoliko žene koliko nježnosti u nama ima. Ne možemo se grubošću braniti od ovog svijeta. Blagost je priroda žene. Nježnost je njena snaga. Moje su borbe okončane. Prihvatanje i zahvalnost donijeli su mi više nego sav moj napor da pokažem da vrijedim. Ne dokazuje se ono što jeste!

GRACIJA 145/23.novembar 2018.

Razgovarala Danijela Đonović/Foto Privatna arhiva

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...