Bući, bući

Kada se u martu zatvorismo u domove svoje, mnoge su mame provodile većinu vremena u kuhinjama. Eksperimentisalo se, spremalo i, ono što je ranije bilo bauk, razmjenjivali recepti...

Piše: Kaja Milačić

Srećemo se svakog drugog mjeseca i nekako mi je postalo važno da vas nasmijem. A malo je radosnih tema za priču posljednjih mjeseci. Nema ničeg smiješnog u pandemiji, trenutnoj političkoj situaciji, početku školske godine. Briga na brigu. Ma, odmahnimo rukom! I ovo će proći! I ovo će jednog dana biti iza nas. Ako dozvolimo da nam svi šavovi popucaju, odosmo u Honduras, Dobrotu, maglovite pejzaže podsvijesti, kako kome zapadne. Pa čemu da se smijemo onda? Pa meni!
Riječ je duga i spada u one koje se kao ni Voldemortovo ime uglavnom ne izgovaraju glasno. Perimenopauza. Zaista ne bih smarala informacijama iz medicinskih enciklopedija, statistikama, sopstvenim iskustvom. Samo je jedan segment ove priče presmiješan, groteskan, mašala! Makar u mom slučaju.
Kada se u martu zatvorismo u domove svoje, mnoge su mame provodile većinu vremena u kuhinjama. Eksperimentisalo se, spremalo i, ono što je ranije bilo bauk, razmjenjivali recepti. Jasno je gdje sam krenula. Kao što sam se već pohvalila, otkrila sam da u stvari znam mnogo toga, pa i kore za pitu da razvučem. Al se nekad dobro jelo, jel da? E pa ti kulinarski mjeseci su na već zabrinjavajući gabarit dodali neoprostivu količinu tereta za moja nejaka koljena. U junu proslavih rođendan sa porodicom, prijateljicama i nešto malo preko sto kilograma sebe! I vidjeh da nikako nije dobro. Šale koje sam pravila na račun mog Hulk izgleda više prosto nisu bile primjerene. Jer od živčanog Hulka punog snage, lagano stigoh do zamamne i usporene Venere iz Vilendorfa. Tih dana su svi iz zgrade koristili stepenište osim dabome, mene. Nisam bila sposobna ni jedan međusprat da pređem bez bola u koljenima, zadihanosti i blage vrtoglavice. Sve više sam dopuštala hormonima da me bacaju u bedak i uglavnom mi je svaki kulinarski poduhvat bio, kao utjeha pošašavjeloj biohemiji, krunisan punim stomacima familije, a posebno mom. Odlazak kod ljekara ovim povodom je, jasno, odložen do kraja pandemije. Nadimci kojima sam sebe čašćavala, između čestih i obilnih obroka, više nisu bili vickasti. Džaba Hat, Nindža kornjača i ostale maštovitosti su konačno lupili šakom o sto.
– Nema više da se jede! Ne žvaće se, jesi li čula?
– Jesam, ali veći dio ove težine se može pripisati prelaznom dobu…
– Ne glupiraj se! Jesu li ti majka i baba ikad bile okrugle?
– Jao, baba!
Sjećanje na Nataliju, ženu koja je do svoje devedeset četvrte godine bila zdrava i nije imala gram viška, zasvijetli mi kao sijalica iznad glava crtanih junaka. To! Njet večeram! I zaista, nikada poslije šest popodne nije ni kafu pila. Ono, jeste, i mama je pratila ovaj babin trend, al baba je zakon!

Sjećanje na Nataliju, ženu koja je do svoje devedeset četvrte godine bila zdrava i nije imala gram viška, zasvijetli mi kao sijalica iznad glava crtanih junaka. To! Njet večeram!

Kažu kako se, kada zaista nešto odlučiš, kosmos potrudi da ti raskrči put. Tako otkrih i priču o autofagiji. Jošinori Ošumi je japanski naučnik koji je za svoj rad na ovom polju 2016. godine dobio Nobelovu nagradu. A prva otkrića se pripisuju belgijskom biohemičaru Kristijanu de Duveu, još 1963. godine. Pitanje koje se nameće za mnogobrojne teoretičare zavjera je kako to da ovo tek sad otkrivamo? Okle znam. Elem. Laički objašnjeno, to vam je proces u kojem vaše zdrave ćelije jedu one falične ili bolesne. Uglavnom ćelije viška. Isto vaše. E sad, ovo ja kontam, te zdrave ćelije valjda koriste salo kao pogonsko gorivo. Dok ne jedete. Znači jedete sami sebe. A niste kanibal. Nije neka fora da čovjek iz zemlje koja nema problem sa gojaznošću otkrije način kojom istu možemo spriječiti. Šalu na stranu, Jošinori, tebi kapa dolje. Jer od juna do avgusta ja se trsih cijelih sedamnaest kilograma! Kako? Lagano. S voljom. I tufnastom haljinom na vratima ormara. Sad mi je, rekla bih, i komotna. Cijela tajna je u tome da ne žvaćeš od 18 do 10 h ujutro sljedećeg dana. Neko to zove 16 sati gladovanja. I ja sam u prvo vrijeme. Posebno dok bindžujući serije uveče pokušavam da ne čujem kako gospodin smiče veliku kesu čipsa. Ili kada mufljuzi hvale džem od malina i nane koji sam kuvala to jutro mažući njime američke palačinke sa bananom. Za večeru. Ono, oko devet. Poslije šest uveče jedem vodu, hvala lijepo! Kada sam prvi put bez muke stigla na treći sprat stepenicama, jer su liftovi bili pretrpani, stala sam na vagu. Te radosti! Svjesna sam da će se sada stvari odvijati sporije, al ne mari. Ja sam opet malo mršaviji Hulk, koji ima snage ka prava Ljeposava!
Pomenuh kosmos, a kako da preskočim onaj sumanuti kosmos društvenih mreža! Pa zvek! Sve što vas o ovoj temi zanima možete izguglati, kao i ja što sam. Samo nemojte, kao boga vas molim u grupe po Fejsu! Bila sam u jednoj. Lijepo je kada imate društvo žena s istim ciljem koje podržavaju jedna drugu. Al mnogo se gluposti nagledah tamo. Fotografije jel’ se vidi razlika?, a bući bući i prije i poslije. Pitanja o konzumaciji energetskih napitaka u periodu gladovanja… Dakle, nemam riječi. Tu i tamo bi poneka mudrica pitala kakav je jelovnik za ovu dijetu. A vrhunac je žena koja je odlučila da ne jede nekoliko dana, batalila ljekove za povišeni pritisak i opisavši sve do jednog simptoma blažeg moždanog udara, pita jel ima još neko ovakvu reakciju na gladovanje! Tu i tamo poneko otkrije kako proces autofagije može da se produžava i preko 16 sati, a ne konta da je to polje u koje bi bilo pametno uključiti ljekara. I biti u top formi. Za nas matore koji uzimamo kojekakve terapije, ovih 16 sati pauze u žvakanju su idealni! Rekoh, prva tura je pošla brzo i lagano. Ostatak će polako, kako je i došao. Jer drugačije bi bilo pogubno po kožu, mišiće i ko zna šta još.
Naravno, uz svaki zdravi način ishrane poželjna je i fizička aktivnost. Pa, znate kako… Ja sam kao dijete trenirala atletiku, srednje staze… A kažu kako mišići pamte. Uh, ne dirati bolna mjesta! Lijena sam ka i ovaj moj pas! I evo, uzela sam povodac, a ona se u trenu sakrila ispod jastuka na kauču! Ajmo šetamo!

Gracija 183, oktobar 2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...