Pjesma Nesalomiva posvećena je ženama sa iskustvom nasilja i onima koje još uvijek trpe bilo koji vid nasilja – psihičkog, fizičkog, seksualnog ili ekonomskog. Nastala je u saradnji Ljiljane Raičević iz Sigurne ženske kuće i pjevačice Marije Božović, a u okviru regionalnog projekta Primjena zakona, mijenjanje stavova, koji finansira Evropska unija, a sprovodi agencija UN Women u saradnji sa UNDP, kao vid kontinuirane podrške nevladinom sektoru, s ciljem jačanja sistema podrške žrtvama nasilja, kao i podizanja svijesti javnosti o problemu nasilja u porodici i nasilja nad ženama.
MARIJA BOŽOVIĆ Zajedno možemo sve
“Promocija spota Nesalomiva nije bila tipična već podijeljena na dva dijela, jedan za novinare i publiku, a drugi dio je predstavljala izložba fotografija koje nose emotivnu poruku i govore da – zajedno možemo sve”, kaže Marija Božović, autorka teksta i koautor kompozicije Nesalomiva, objašnjavajući kako je došlo do saradnje s Ljiljanom Raičević na projektu Nesalomiva. “Vjerujem da u životu nema slučajnosti i da se sve dešava s razlogom. Možda mi u početku nismo svjesni razloga, ali nam se s vremenom sve samo kaže. U trenutku kad sam, očigledno, bila na pravom mjestu u pravo vrijeme, javila mi se Ljilja Raičević s idejom, projektom i pozivom da u njemu učestvujem. Do realizacije tog određenog projekta na kraju nije došlo, ali sam osjetila Ljiljinu veliku želju da uradimo pjesmu na temu nasilja nad ženama, a u cilju borbe protiv nasilja. Predložila sam da ja probam to da uradim. Iskreno, pokajala sam se poslije pet minuta jer je to izuzetno ozbiljna tema u kojoj se lako prelazi granica i postoji opasnost da se ode u patetiku. Beskrajno sam odgovorna za sve što preuzmem na sebe, i zato sam odvojila dosta vremena za promišljanje kako sve verbalizovati, a da ne sklizne u neku drugu dimenziju, odnosno da sve bude s ukusom i mjerom i, naravno, s porukom. Ujedno mi je bio izazov da pjesmu napišem na našem jeziku jer sam od 2008. tekstove pisala isključivo na engleskom. Magistrirala sam na engleskom jeziku i književnosti, i lakše neke stvari izražavam na engleskom jeziku. Dakle, cilj mi je bio da svako od toga može nešto da osjeti, da prepozna i ponese sa sobom. I radeći na tome, palo mi je na pamet da u projektu učestvuju i moje ostale koleginice.”
Tako su najbolji ženski glasovi Crne Gore slili svoje vokale i energiju u jednu pjesmu. Marija Božović, Renata Perazić, Kaja Milačić, Andrijana Božović, Sanja Raičković, Tina Džankić, Nina Petković, Nina Žižić, Jelena Kažanegra, Anita Popović, Ivana Popović Martinović i Kic Pop Hor.
“Mi se između sebe od milošte zovemo ‘stara garda’ pjevačica. Dugo smo na sceni, iako odavno ne postoje ni emisije ni festivali koji nas promovišu, mi i dalje radimo, nastupamo i stvaramo novu muziku. Razmišljala sam šta još da uradim i onda sam pozvala i hor, s namjerom da se donese malo gospel energije kako bi se prožeo i taj duhovni aspekt. Naravno, kao i moje koleginice, i Kic Pop Hor je pristao na saradnju bez pogovora”, kaže Marija, te dodaje da je rezultat mnogo bolji nego što je očekivala. “Pjesma je široko primjenjiva. Gledala sam da se u strofama taknem ružnih stvari koje podrazumijeva nasilje, ali ne duboko, u smislu da tekst striktno vežem za fizičko nasilje. Naime, sigurna sam da smo svi manje-više prošli kroz toksične veze, koje su nas zbog toga i ranile, a to ne mora biti samo fizičko nasilje već svi oblici nasilja, bilo psihičkog ili nekako drugačije. Svi koji su iole prošli bilo koju vrstu boli, mogu da se pronađu u ovoj pjesmi. To su prokomentarisali i Ljilja i saradnici iz UNDP-a, da je lijepo da se pjesma može puštati tokom čitave godine, a ne samo tokom 16 dana aktivizma uoči Dana borbe protiv nasilja. Poruka je dok god si živa da si nesalomiva, da imaš pravo na izbor, da si jaka kad tražiš pomoć, da u tebi postoji snaga da okreneš novi list u životu. Ti si živa, dakle, nesalomiva si! Moj brat Nikola Božović i ja smo zajedno radili, on kompoziciju, a ja pjevačke dionice.”
Kompletan projekat Marija je iskoordinisala od početka do kraja. “Mislila sam da ću da napišem pjesmu, predam je Sigurnoj ženskoj kući i Ljilji, a ispostavilo se da sam i organizator i stilista i info-pult (smijeh). Kad se uhvatim nečega, ja to radim ili dvjesta posto ili ne radim nikako. Ne volim sredinu, ne volim sivo, kod mene sve mora biti šareno, Diznilend ili ništa. Sve procese sam ispratila, svaku koleginicu koja je ušla da snima, svih 70 članova hora. Kad je došlo do faze osmišljavanja i realizacije spota, onda su mi se pridružile sjajne Tina, Biljana, Una i Milica iz Open Box studija, koje su mi kasnije pomogle i oko promocije spota. Sve u svemu, velika ekipa ljudi je radila sa mnom da bi ovako ozbiljan projekat bio dovršen kako treba. Spot je snimao Miodrag Marković, a montirao Vladimir Toni Pendo.”
Uz ženske glasove, kroz hor je pristigla i muška energija. “Htjeli smo da hor bude mješovit, da se zna da postoji i muška podrška, jer ne treba zaboraviti da postoji veliki broj muškaraca koji se slažu sa porukom koju šaljemo. Uostalom, nisu samo žene te koje trpe nasilje. Pjesma je snimana u studiju Mihe Radonjića, a on je radio i produkciju. Ono što smo oboje primijetili je da su svi došli na snimanje spremni i na vrijeme. Sve se okretalo kao fenomenalno podmazana mašina. Poseban gost na pjesmi nam je bio jedan od najboljih džez pijanista regiona, moj veliki prijatelj s kojim sam i ranije sarađivala, Aleksandar Jovanović Šljuka. Klavir je dao tu organsku notu koju može dati samo živi instrument, jednu pravu emotivnu dimenziju. On je bio trešnjica na torti. U snimanju spota učestvovale su i divne žene iz Sigurne ženske kuće, koje su u potpunosti zaokružile ovu priču.”
Marija kaže da je najvažnije da ljudi postanu svjesni da svako nasilje treba prijaviti. “Ako od svih koji budu čuli ovu pjesmu samo jedna osoba prijavi nasilje koje vidi u svojoj okolini, i tako spasi barem jedan život, onda je ovaj projekat uspio. Onda sam ja uspjela da ispunim svoju ‘malu misiju’. Imamo mnogo gluvih i slijepih posmatrača koji na nasilje – okrenu glavu na drugu stranu.”
Marija kaže da se nada da je opravdala ogromno povjerenje koje joj je ukazala Ljiljana Raičević. “Ljilja je ne samo moj heroj nego heroj mnogih generacija. Bila mi je ogromna podrška tokom stvaranja ove pjesme, ali i svake ideje koja je pratila i snimanje spota. Često se stvarima radovala čak i više od mene. Hvala joj na tome.”
LJILJANA RAIČEVIĆ Pjevajući šaljemo poruku da zajedno možemo sve
“Već nekoliko godina radimo po mojoj ideji da se ne kuka, i da ženama ne šaljemo poruku koja će da ih vrati nazad gde su preživjele nasilje, već da joj kažemo da je snažna, da može i mora da se izbori za sebe”, kaže Ljiljana Raičević, predsjednica Sigurne ženske kuće, koja je prva u Crnoj Gori prepoznala da je žrtvama porodičnog nasilja neophodno pružiti pomoć i podršku.
“Dosadile su poruke sa plakata koje prikazuju slomljene vilice i modro oko, zato sam žene izvela na trgove, da pjevajući pošaljemo poruku da zajedno možemo sve i da smo nesalomive. Da plešemo, da budemo vesele, lijepe, da podržavamo jedna drugu, da pjevamo i da se za tom pjesmom okrenu i muškarci i pridruže nam se. Tako sam došla na ideju da napravimo jednu pjesmu koja će da nas obilježi, kao i mene lično koja sam pokretač borbe protiv nasilja nad ženama. U to ime sam se povezala sa Marijom Božović, po mom mišljenju našom najboljom pjevačicom i autorkom brojnih tekstova, koja je u jednom dahu napisala pjesmu Nesalomiva. Snežana Burzan iz KIC-a je odmah dala podršku i trebalo je, naravno, sve finansijski podržati. Obratila sam se Kaći Đuričković iz UNDP-a, koja je uvijek znala da prepozna dobar projekat, i za Nesalomivu je odmah dala zeleno svijetlo. Poruka koju šaljemo je da su svaka majka i sestra i ćerka nesalomive, i da mogu sve. Kao što i mogu. U ženama je ogromna snaga, samo je nekada nisu svjesne. Veliki broj žena treba da prođe trnovit put, a mi smo tu da ih u tome podržimo, da postignu svoj cilj.”
Prvi SOS telefon zazvonio je krajem 90-ih u kancelariji Ljiljane Raičević u Liberalnom savezu, čiji je bila aktivan član. Napominje da je bila svjesna da sa govornice može uticati ne samo na političke tokove u zemlji već i na razvoj društvenih aktivnosti kako bi skrenula pažnju na problem nasilja nad ženama te na razvoj mreže SOS telefona. “To je bila borba sa vjetrenjačama, jer ako vas doživljavaju kao neprijatelja ili suparnika onda je borba duplo teža, a ako ste još i žena problem se umnožava. Za tri godine koliko sam bila koordinatorka centra SOS telefona, obuku je prošlo 50-60 žena. U početku smo davali pravne savjete, inicijalno savjetovali, pružali psihološku pomoć, međutim, shvatila sam da je pomoć koju nudimo nedovoljna. Problem je bio kuda te žene skloniti kada ih neko izbaci ili same napuste kuću. To su smrtno uplašene žene, svjesne da će ih neko pretući ili čak i ubiti. Ne treba zaboraviti da je u to vrijeme bio i znatan broj ubistava žena, a počinilac je prolazio s minimalnom kaznom.”
Okruženje i porodica često zatvaraju oči i ne čuju apel za pomoć od strane žrtve, a ako im pruži podršku to je podrška da se istrpi, kaže Ljiljana, koja je 1999. odlučila da otvori sklonište za žene. “Odlučila sam da se izborim da im pružim potpunu zaštitu kako ne bi bile u situaciji da se ponovo vraćaju nasilniku. Mi smo tu da im pružimo i psihološku pomoć jer je često nemaju u široj porodici. U tradicionalnoj Crnoj Gori bilo je potpuno normalno da žena trpi. Naročito su majke te koje prepoznaju nasilje, ali daju savjete tipa ‘nema idealnog braka’, ‘i ja sam trpjela’ i opravdanje nasilnika riječima ‘mora da si pustila jezičinu’ ili ‘mora negdje i da te klepi’. Sve dok majke i očevi svoju djecu, ćerke i sinove, ne počnu da vaspitavaju na ravnopravnoj osnovi, neće biti velikog napretka. Sve je uvezano. Kad se jedan lanac prekine, onda se po inerciji prekidaju i svi drugi lanci. Zato mi svake godine na trgu igramo Prekini lance. To je igra koja ide nekim veselim tokom, sa jakim porukama kroz pjesmu Kaži dosta je, Stop patrijarhatu, Stop nasilju, Stop diskriminaciji žena, Stop sakaćenju polnih organa jer i toga ima, Stop prinudnoj udaji i preprodaji djevojčica.”
Kod nas u Crnoj Gori ćerkama se od najranijih dana govori da su tuđa večera. Uz ćerku je išla prćija i, po riječima naše sagovornice, obrazac je i danas isti. “Samo što su nekadašnju robu u škrinji, zlatnike i crnogorski pojas, zamijenili automobil, dio pokućstva, vjenčanica iz Italije i slično, a potom od ćerke traže da se odrekne prava na porodično imanje. Sve to sam čula bezbroj puta i svaki put reagujem.”
Raičević potvrđuje da je evidentno da se broj poziva za pomoć uvećao, no da to nije pravi pokazatelj o porastu nasilja jer se ne zna da li je nasilje učestalije ili je samo veći broj prijava. Napredak je što danas žene osim fizičkog prepoznaju i drugu vrstu nasilja. “Najteža je izolacija u kombinaciji sa psihičkim nasiljem jer to žene veoma dugo trpe, dok ih prosto ne izlomi. Psihičko nasilje je nedokazivo. Kako da dokažu da čitavu noć nisu spavale jer su uplakane od prethodnog dana koji je bio stravičan. A šta je on radio? On je pričao, prijetio, ubijao ih u mozak.”
Sigurna ženska kuća, uz zaštitu i smještaj, ženama žrtvama nasilja, pruža pravne i druge savjete. “Kao prvo, da se ne odriču porodičnog imanja, jer poslije razvoda ostaju same s djecom, a po pravilu već poslije tri mjeseca bivši suprug uskraćuje alimentaciju, odnosno kreće ekonomsko nasilje. Kao drugo, da ne podliježu raznim vidovima manipulacije, da ne posustaju. Kao treće, uče ih da budu snažne i da se izbore za sebe. Svaki vid nasilja u porodici je sličan, ali je različit po intenzitetima i finesama, i ni na jedan ne treba pristajati. Krajnje je vrijeme da budemo ravnopravne, a jednoga dana da se možda popnemo onim ljestvicama do ispod oblaka. U tome možemo uspjeti samo ako jedna drugu podržimo.”
GRACIJA 146/7.decembar 2018.
Piše Danijela Đonović
Foto Vesela Mišković
