Da li buka kojom smo svakodnevno okruženi ipak nema mnogo veze sa količinom decibela? Da li je od same činjenice da je nešto preglasno, važniji sadržaj te glasnoće
Piše: Kaja Milačić
Volim da slušam muziku dok vozim. I to glasno. Ovu ljubav dijelim sa Lenom. Muški dio porodice je namćorast po tom pitanju. Gospodin obično vozi potpuno nesvjestan da je radio uključen. Ili pusti da svira toliko tiho da mi se čini da čujem pjesmu u potpuno drugom tonalitetu, što me redovno izludi. Sinak me često podsjeti na džangrizavog matorca kada me sa zadnjeg sjedišta ozbiljno upozori Mama, vidiš li kako ti retrovizor vibrira??? Utišaj to malo, ogluvjesmo! Na stranu što sam primijetila da lovi poglede prolaznika i drugih vozača. Ne bi me ni malo čudilo da im upućuje očajne poglede uz kolutanje očima u mom pravcu Nisam ja njen sin, majke mi slučajno ličimo!
Bila sam njegovih godina kada sam otkrila čaroliju glasne muzike. Dupli albumi iz filmova Briljantin i Groznica subotnje večeri, kao i tatine dragocjenosti, koncertni albumi grupa Genesis i Styx, prijepodnevna tortura koju sam priređivala komšiluku. Čudila sam se koliko mi se bakice iz komšiluka raduju kada me svakog drugog ponedjeljka, natovarenu djačkom torbom, vide oko sedam ujutro ispred zgrade. Mislila sam da sam posebno omiljeno dijete, ali one su očigledno imale na umu nešto drugo, Bogu hvala, ove nedjelje je prva smjena!
Mama me je redovno opominjala zbog pjevanja iz sveg mozga dok se penjem stepeništem zgrade. A stvarno, svaki sprat je imao različitu akustiku, glas mi je mijenjao boju kako sam prelazila stepenike. Ali, smetala sam baba Lali. A baba Lalina vrata su uvijek bila sasvim malo odškrinuta, ona je po hodu već znala ko je ušao u zgradu i kod koga i zašto ide. Baba Lale odavno nema, a u starom kraju na Karaburmi odavno nisam bila, ali obuzdavam svoju djecu svaki put kada izađemo iz lifta. Utišavam ih čak i kada se zarazno zakikoću, jer je zgrada puna beba koje možda spavaju, a ko zna iza kojih vrata je inkarnacija Lalina…
Mobilni telefoni su odavno naša stvarnost i sasvim obična pojava, pa ipak ima ljudi koji su, po pravilu na pogrešnim mjestima i u pogrešno vrijeme, spremni da se zore istim neprirodno glasno razgovarajući. Bioskopi, pozorišta, prodavnice, čekaonice razne. Gdje god je poželjna kakva takva ili apsolutna tišina, iskoči glava koja se na brat bratu 80 decibela raspravlja sa nekim. Nerijetko pomislim kako je sa druge strane zbunjena tišina ili imaginarni prijatelj. A rasprava se obično vodi oko stanja na berzi, porodičnih problema ili slično. Očito da ovakvi smetaju, ali začudo ih niko ne opominje. Kod nas se mnoge stvari rješavaju retroaktivno, pa će tako oni kojima je dotična pričalica uzdrmala ganglije tek na povratku kući započeti diskusiju o nevaspitanome nesoju kojem treba uzet oni mobilni i stavit mu ga u…
Fiziku mi je u srednjoj školi predavala žena zbog koje zamalo zamrzih i sam život. Govorila je prilično povišenim tonom prirodno piskutavog glasa i inerciji dala sasvim novo značenje. Svako tijelo u stanju pištanja ima tendenciju da pišti do beskonačnosti. Možda ipak nije bila toliko loša, kad se ja sasvim jasno sjećam osnovnih zakona fizike… Piskutavo.
Moram da pomenem i pacijente željne pažnje, a svjesne kako su iste sasvim malo ili ni malo dostojni. Oni će na svakom skupu da razgovaraju kao da im je sagovornik na južnim, a oni na sjevernim tribinama. Teatralnim tonom i prilično oskudnim rječnikom. Teme su uglavnom beznačajne za okruženje, ali će oni vješto, kao srednjevjekovni glumci ili rimski oratori da privuku poglede na sebe. Nema veze što iz većine tih pogleda mogu pročitati jasnu poruku ili pitanje Šta se dereš, majmune? Dotični ne posustaje i ne propušta priliku u kojoj se osjeća važnijim od cara! To što je govornik neđe zaturio slušni aparat, a uz njega i naočare, druge ne treba da tangira. On čuje selektivno, samo ono što mu odgovara, a i vidi taman do čašice ispred koja ne smije biti prazna, koliko god je potezao.
Živimo u vrijeme napredne tehnologije koja je sama po sebi prilično bučna i tandrkava. Bešumni vodokotlići nerijetko izazovu muljanje neujednačenog pritiska po cijevima, pa začujemo neđe iz zidova arlaukanje kakve zvijeri, nalik na Vukija iz Zvjezdanih ratova. Usisivači, mlinovi za kafu, centrifuge veš-mašina. Ponekad zvuče kao avioni u polijetanju, a ponekad uz opasno pocupkivanje mašine u svoju pjesmu dodaju i lupanje. Kad nešto ili neko galami jasno nam daje signal da ne funkcioniše kako bi trebalo! Automobili sa ojađenim auspusima ili škripavim lamelama, bebe koje su napunile pelene, loši bendovi. Što je lošija svirka, to je glasnija! Bila, viđela, utekla! Satriani je davno rekao da su zalud sva pojačala, magneti i efekti, ukoliko ne umiješ da sviraš tiho akustičnu tamburu! Paradoksalno, uživam da slušam ovog velikog gitaristu dok mi retrovizor vibrira! I znam da nisam jedina.
Bez šale, do koje mjere možemo da tolerišemo buku, a od kojeg decibela naše tijelo nesvjesno reaguje stavljanjem ruku na oba uha, nekontrolisanim spazmima mišića lica, podizanjem ramena i rafalnim psovkama za koje nismo ni slutili da su nam na repertoaru? I da li u 21. vijeku buka kojom smo svakodnevno okruženi ipak nema mnogo veze sa količinom decibela? Da li je od same činjenice da je nešto preglasno, važniji sadržaj te glasnoće? Jer, dok u jednoj vrsti glasne muzike uživamo, druga nam izaziva neprijatne reakcije. Mislim da je treba mjeriti ličnim ukusom i količinom očuvanih nerava slušaoca.
I kako se branimo od sve te galame? Ne znam za druge, nadam se da oni srećniji imaju neđe neko tiho i mirno selo i kućicu pride! Uh meraka!
Stavim slušalice i puštim sebi AC/DC kada okruženje udari po turbo kukumavkama. Stavim slušalice kada Marko i Lena i društvo naprave Sony play-station turnir… Stavim ih kada je na programu fudbal, kada se ispred zgrade parkira neki zaljubljenik u turbo galamu i svoje točkiće, pa turira do besvijesti… Kada uđem u supremarket u kojem trešti muzika koju ne volim, kada čekam u redu za dokumenta, a oko mene nervozan svijet galami… I onda tako ošamućena od glavomlat muzike, kako je moja baba zvala rock, ne čujem ni sopstvene misli i banja mi!
Bukom protiv buke! Kad nema druge.
