Bulevar smrti

Juče nisam imala osmijeh na licu. Ćutala sam, na onom mračnom mjestu u duši u kojem sam vidjela samo uličnu rasvjetu, farove automobila, čula udarac i lomljenje stakla

Piše Tatjana Kuljača

Jučerašnji dan sam živjela u nevidljivom balonu. Od jutra sam imala posla toliko da sam se nadala da ću nekako zabaviti mozak i da će scena od prethodne večeri nestati. Ali, nije isparila koju god tehniku izabrala – pjevanje u sebi, voljnu promjenu misli ili bjesomučno miješanje ajvara koji se krčkao. Znala sam, da mogu da se isplačem, postalo bi mi lakše. Ali ni suza nije bilo… Samo balon iz kojeg nisam mogla van. Iskreno, ne dopada mi se mjesto u duši iz kojeg ne mogu da iscijedim suze. To nikada nije dobro.
Veče prije vraćala sam se sa djecom od zubara. Bulevar, kojeg popularno i od “milošte” nazivaju “bulevar smrti”, smo imali da pređemo na jednom mjestu, jer parkinga nema ni za lijeka sa strane koja nam je trebala. Stali smo na ostrvu između dva pravca i čekali da prođu automobili koji su dolazili sa desne strane. Stali su kamion i automobil, i krenuli smo da prelazimo ulicu. U momentu kada smo bili ispred kamiona, automobil iza njega je svom silinom udario u kamion.
Stegla sam ručice moje djece i potrčala na trotoar. Sin, petogodišnjak, nesvjestan ozbiljnosti situacije, viknu: “Majstore, polomio si auto!” Ućutkam ga, pogledam u ćerku, i njene krupne, širom otvorene oči pune straha. “Mama! Mogla sam da izgubim svoj život”, plakala je.
Stisnula sam ih, kao da će mi ih neko oduzeti. Kao da će ih neka strašna ptica iščupati iz mog zagrljaja i odvesti daleko od mene. Strašna spoznaja da smo baš tog trenutka mogli da izgubimo život svo troje, vratila mi je duh u tijelo koje je počelo nekontrolisano da se trese. Da nisu bili sa mnom, vjerovatno bih sjela na hladan asfalt i čekala da drhtavica prođe. Ali, morala sam ostati pribrana zbog njih.
“Dobro je, ništa se nije desilo! Živi smo, zdravi, Bog nas je čuvao”, ponavljala sam kao pokvarena ploča. A čuvala nas je i horda anđela koje nismo mogli da vidimo. Ona je ponavljala da je mogla da izgubi svoj život. Ali nisi – nije umanjivalo istinitost njenih riječi. I toga sam bila žestoko svjesna.

Možda je malo više popio. Možda je kuckao poruku na telefonu. Možda je bio rasijan. Njegovo “možda” nas je zamalo ubilo

Vozač automobila koji je izazvao udes udarao je bijesno šakama po volanu. Nisam imala saosjećanja za njega zbog štete koju je sam izazvao. Za mene je bio nosilac smrti koji je u zadnjem trenutku bio spriječen da nas pošalje sa one strane života. Nije bio “naš dan”.
Otišli smo do auta, blebletala sam o tome kako idemo da kupimo paprike da pravimo ajvar, pa ćemo kući, a ruke mi nisu mirovale na volanu. Jedva sam dočekala da stignem kući i izgubila sam svaku želju da izađem iz nje više ikada.
Možda je malo više popio.
Možda je kuckao poruku na telefonu.
Možda je bio rasijan.
Njegovo “možda” nas je zamalo ubilo.
Nisam mogla da se otresem misli šta bi se desilo da se u obje trake nisu zaustavila vozila. I da je umjesto kamiona bio lakši automobil, koji bi nas “pokupio” sa ceste. Ne mogu da se otresem utiska da drugi novembar treba da slavimo kao novi rođendan, za koji ću da pripremim tortu za 53 zapaljene svjećice. Za mojih 39, njenih 9 i njegovih godina 5.
Juče nisam imala osmijeh na licu. Ćutala sam, na onom mračnom mjestu u duši u kojem sam vidjela samo uličnu rasvjetu, farove automobila, čula udarac i lomljenje stakla. Juče sam rijetko govorila i radila do tri ujutru, pod izgovorom da moram da pripremim paprike za sutra, da mi bude lakše. Istina je da nisam mogla da zatvorim oči, a da ne vidim scenu od prethodne večeri. Lakše ih je bilo držati otvorenim.
Neka naša priča bude opomena za svako tvoje “možda” kada sjedneš za volan. Barem uspori, ako ne možeš da kontrolišeš dan i misli. Lakše ćeš zakočiti na vrijeme. A to pravi drastičnu razliku između života i smrti.

Gracija 170, 8.11.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...