Četrdesete, šta o vama reći…

Nije li pokušaj da se u potpunosti prihvatimo mnogo bolji od svega čime nas pokušavaju “popraviti”

Piše Tatjana Kuljača

Kada se radi o godinama, nekako sam uvijek bila spremna da prevalim godinu koja je ispred mene. Kako nova godina pokuca, tako, kad bi me neko upitao koliko godina imam, odgovarala bih da mi je onoliko koliko punim te godine koja je tek stigla. Zanemarićemo činjenicu da sam rođena u avgustu i da do novogodišnjih šljokica do ličnog novog ljeta imam još punih osam mjeseci i četiri dana. Taman toliko mi je bivalo potrebno da se naviknem na novu brojku.
Tridesete su mi prošle u navikavanje na roditeljstvo. Proces i dalje traje. Trening za očvršćavanje mamećih živaca je u punom jeku. Dok moji zagaze i razgaze pubertet, ja ću dobiti sve simptome klimaksa. Pubertet i klimaks. Kriza na vidiku.
Sve do ovog famoznog četrdesetog rođendana bila sam nekako u onoj kategoriji do ozbiljnih godina. Jednog dana sam se pogledala u ogledalu i vidjela sitne bore kako planski, iza leđa, potmulo utiru put da se nastane na mom čelu. Prvo sam se tješila da je to zbog svjetlosti i činjenice da se u zadnjih godinu dana previše mrštim te da sam ih tako prizvala. U borbi protiv vremena koje skakavci redovno pojedu i svare prije nego što uspijem da se okrenem oko svoje ose, počela sam da razmišljam o tome kako da usporim proces starenja. Red prirodne kozmetike, red tretmana, red alergijskih reakcija zbog kojih sam završila na injekcijama, jer sam izgledala kao rođena sestra zvonara Bogorodičine crkve.
Tog dana, kada sam se jedva od sramote pojavila u Domu zdravlja, potpuno deformisane face, predala knjižicu te po hitnom postupku sprovedena da me izbodu i vrate u normalu…
Tog dana, kada sam morala da prevalim preko usta da sam dobila alergijsku reakciju zbog kozmetičkog tretmana i da sam ravna žabi koja vidi konja kojeg potkivaju, pa eto, i ona bi da proba…
Tog dana sam obećala sebi da ću dostojanstveno da starim. Pomirila sam se da tu bitku dobiti neću.
Mi, u ovom prelaznom dobu, predstavljamo najvažniju metu kozmetičke industrije. U toj trci za zaradom, koriste se svi naši strahovi od prolaznosti, kako bi na nama zaradili da valja. Lijepo je ispeglati se hijaluronom, ali se onda moraš bosti ponovo. Ubacićeš filere, botoks, plastiku, dok na tebi ima više ugrađenih nego fabričkih djelova. Da ne pričam o tome koliko košta mjesečni i godišnji servis “rezervnih” djelova.
Pravo je vrijeme da uživamo u svemu lijepom što donose četrdesete. Na primjer, kao izgovaranje sočnog NE, koje bismo ranije teško preko usana prevaljivale. Ili stvaranje svjesnosti o tome šta stvarno možemo, šta nećemo i ne moramo, jer smo se namorale. Da prostite, boli nas uvo za ono šta će drugi reći. To je tako oslobađajuće i ujedno razlog zašto nikada ne bih vratila vrijeme na ono kada sam imala upola godina manje.
Uprkos spoznajama i snazi koju u sebi nosimo, postajemo robinje kozmetičke industrije. Neke od nas završe i sa trajnim oštećenjima. Čega sam se sve nagledala kada sam počela da se interesujem sa usporavanjem starenja, ledilo je krv u žilama! U stanju smo da rizikujemo sopstvenu prepoznatljivost zarad šanse da usporimo protok vremena. Da se osjećamo bolje. Nije li pokušaj da se u potpunosti prihvatimo mnogo bolji od svega čime nas pokušavaju “popraviti”?
Zar nam je toliko teško da prihvatimo da smo, baš takve kakve jesmo, divne u svojoj starosnoj kategoriji? Ili da, možda, smognemo snage da čestitamo sebi na pregaženim kilometrima i činjenici da smo postale nikad jače?
Sjetim se često moje bake. Imala je ten kao alabaster, sa tek ponekom borom na čelu i prirodnu kosu prošaranu sijedima. Kada sam je upitala kako to da ima tako lijepo lice, čistu kožu i zategnutu, rekla mi je svoju tajnu – redovno se umivala, stavila je svega par puta kremu na lice i nikada se nije šminkala. Iskrena da budem, ima logike. Čime je sve ne natrpamo, nije ni čudo da izgleda umorno. Manje je više, vazda je bilo i biće. A osim toga, kada forsiramo kožu kojekakvim dopunama, ona nakon nekog vremena prestaje da prirodnim putem proizvodi to što je čini mladom i zategnutom.
Što se mene tiče, nisam spremna da se vratim u Kvazimodo fazon, ni za sve fontane mladosti koje bi mi neko obećao. Stariću dostojanstveno. Dajem časnu pionirsku riječ.

Gracija 190, maj 2021.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...