Piše Danijela Đonović
Foto Tanja Vitomirović
Vesna i Srđan Mijušković kažu da nije lako odgojiti četvoro djece, ali da svakog dana osjećaju radost i ponos jer su, prije svega, izrasli u mlade ljude koji su usvojili prave životne vrijednosti. Rođeni 1. decembra 1999. godine bili su u centru pažnje čitave crnogorske javnosti, pomoć je stizala sa svih strana, od firmi i pojedinaca. Sve što je u njih uloženo opravdali su odličnim uspjehom i vrhunskim sportskim rezultatima. “Bilo je teško podizati ih, mi to ne bismo mogli da postignemo bez pomoći rodbine, prijatelja i ostalih ljudi koji su nam nesebično pružali pomoć i podršku u momentima kada nam je to bilo potrebno. I ovim putem od srca zahvaljujemo svima koji nas sve ove godine nisu zaboravili. Ne mogu sve da nabrajam, jer ne želim da se desi da nekoga preskočim. Beskrajno smo zahvalni. Nadamo se da ćemo podršku dobiti i u realizaciji njihovog daljnjeg školovanja jer će nam biti neophodna”, rekla nam je na početku razgovora njihova majka Vesna.
Skromni i vrijedni
Iako djeca nisu bila zahtjevna, Vesna i Srđan su se trudili da im pruže maksimum, da sve njihove želje i potrebe uklope u potrebe vršnjaka, što nije nimalo bilo lako. “Kad nešto treba, prevrnem nebo i zemlju da im to i obezbijedim. Evo, samo kad pomislite na četiri ekskurzije i opremanje četvoro mladih ljudi za maturske večeri, a sve to morate da obezbijedite u isto vrijeme… A tek kada na red dođe fakultet, različiti gradovi, smještaj, zato smo još u fazi razmišljanja šta i kako dalje jer da bismo sve realizovali potrebna su nam ogromna sredstva. Moram da kažem da su skromni i vrijedni i da u potpunosti razumiju situaciju, što me kao majku posebno raduje.”
Vasilije kaže da su svi radili ovoga ljeta kako bi obezbijedili džeparac za ekskurziju. “Ta zarada nam je bila važna, znamo da rasporedimo novac, da odredimo prioritete i pomognemo porodični budžet koji se uglavnom na nas i troši. Samo karte za školski prevoz za Božidara i mene od Kumbora do Kotora iznose po 60, a za Petra i Ivanu po 30 eura mjesečno. To su ogromni izdaci i toga smo svjesni.”
Ivana dodaje da upravo zbog toga svakog ljeta radi još od osnovne škole. “Ove godine je trebalo da zaradimo za džeparac i ostale stvari koje su nam potrebne pred početak školske godine. Jedino Petar ne može da radi zbog vaterpola, odnosno treninga, ali mi to nadoknadimo jer su nam svima važni njegovi sportski rezultati.” Mijuškovići imaju moto – svi za jednoga, jedan za sve, i zato im ništa ne pada teško iako, kako kaže Petar, iako ponekad dođe i do sukoba. “Sukobi i lijepi trenuci su dio zajedničkog života, frka je uglavnom kada se svi spremamo u isto vrijeme, ali to brzo prođe. I nisu to sukobi, više čarke.”
Rođendanska žurka
Vasilije, Petar, Ivana i Božidar proslaviće 1. decembra punoljetstvo zajedničkom žurkom, ali gdje i kako još uvijek se nisu dogovorili, kaže Božidar. “Sada smo u pripremi, sve treba usaglasiti jer imamo puno zajedničkih, ali i različitih prijatelja. Biće nas puno, ali se nadamo da neće biti problema budući da i pored različitih interesovanja imamo isti muzički ukus. To je sreća, slušamo istu vrstu muzike i mada ne izlazimo zajedno u kući je često kao u diskoteci. Uvijek ludujemo zajedno”, dodaje Vasilije.
Što se slaganja tiče, kažu da tu ne postoje pravila i, dok se osmjehuju praveći upadice kako bi to potvrdili, pravo je zadovoljstvo slušati kako se razgovor lako i uigrano prepliće, a prednjači, ipak, Ivana. “Slaganje je periodično, nekad smo bliži Petar i ja, a Vasilije i Božo, što je i normalno jer idu i u istu školu, a nekad je drugačije. Uglavnom nam je lijepo i srećni smo za sada.”
Uz školske, prilagođavaju se i kućne obaveze. “Ko se nađe u kući taj obavlja određene zadatke ili radove koji svima olakšavaju život. Uglavnom, svi znamo šta treba obaviti kako na mamu ne bi pao sav teret i tako i radimo”, kaže Ivana, a Božidar dodaje da se oko poslova ne moraju dogovarati jer je to već njihova rutina. “Naravno da se nekad neko od nas izvuče iz obaveza, dok neko drugi potegne deblji kraj, ali to među nama nikada ne izaziva rasprave i svađe.”
Više komunikacije uz Telenor
Da su u stalnom kontaktu potvrđuju i njihovi raniji telefonski računi, ali zahvaljujući Telenoru i porodičnom paketu, Mijuškovići su sada u svakodnevnoj komunikaciji. Paket Telenor porodica omogućava članovima porodice da pojedinačne pakete povežu u grupu. Time dobijaju neograničene pozive i poruke između sebe, 30, 40 ili 50% više minuta, poruka i megabajta u pojedinačnim paketima, kao i mogućnost da jedni drugima pošalju megabajte. “Na ovaj način život je mnogo jednostavniji, ne računamo impulse, a u paketu je i besplatan internet koji stalno koristimo i bez kojeg je danas mladima dan nezamisliv”, kaže Vesna.
I dok se divim njihovoj toleranciji i vještini u postizanju sklada, Petar priznaje da je u kućnim poslovima on najčešće pošteđen. “Nemamo ništa određeno, trudimo se da svako sve radi, mada ja imam najmanje slobodnog vremena pa sam često prećutno oslobođen nekih poslova.”
Uz smješak i opasku da će on to sve jednog dana nadoknaditi, Ivana objašnjava: “Petar poslije škole mora da se odmori da bi kvalitetno odigrao utakmicu a svima nama je to jako važno. Ko u datom trenutku ima najviše vremena i ko je tu, on i radi, ali na ovaj ili onaj način svi sve odradimo. Uglavnom se svako hvata posla koji mu najbolje leži.”
Složni četverac
Ovaj nestvarno složni četverac se oko svega dogovara, pa i oko korišćenja kompjutera koji je tokom dana svima neophodan. “Ko ima najveću potrebu za netom taj ga koristi”, kaže Vasilije, primjećujući da je i to je kao i sve ostalo po dogovoru. “Naravno da se nekad posvađamo, ali to je uglavnom oko nekih nebitnih stvari i nikada ne traje dugo.”
Kao jedina djevojka, Ivana priznaje da često ima prednost. “Pošto sam jedinica, moram priznati da mi u odnosu na njih roditelji uglavnom popuštaju. Ja sam to vraćala tako što sam u školi uvijek branila njihove interese, bilo pred nastavnicima ili u društvu, a oni opet vode računa o meni, pogotovo kad izađemo. Brane me, nadgledaju, što bi se reklo imam svoje lično obezbjeđenje (smijeh)”, te dodaje da će joj teško pasti razdvajanje od braće. “U osnovnoj školi smo i u klupama bili zajedno, nikada se nismo razdvajali. Sada smo u različitim školama i drugačije je, ali kući smo zajedno i ako budemo u različitm gradovima razdvojenost će se itekako osjetiti. Čak smo i u istoj sobi, volim kad imamo vremena za druženje i razgovor i nemam potrebu da se osamim, potrebu za nekim ličnim prostorom. Volim kad su blizu mene jer su mi uvijek pomoć i podrška u svemu,”, kaže Ivana, koja ove godine završava Gimnaziju u Herceg Novom, a još nije odlučila koji fakultet će upisati. “Ono što me zaista zanima jesu jezici i diplomatija, ali još uvijek razmišljam jer će izbor svakako zavisiti od naših finansijskih mogućnosti.”
Božidar i Vasilije su u Srednjoj pomorskoj školi i njihova želja je da završe Pomorski fakultet u Kotoru. “Najveći motiv za ovu profesiju bio je naš avanturistički duh, upoznavanje različitih ljudi, krajeva i kultura, a značajna je i dobra zarada koju ovaj posao nosi”, kaže Božidar, dok Vasilije dodaje: “Od osnovne škole obojica smo znali da ćemo birati život pomoraca. To je i tradicija našeg kraja, imamo dosta prijatelja pomoraca koji vole taj način života, more nam je ispod kuće, a i zarada nije zanemarljiv motiv. Uostalom, učićemo i plovićemo zajedno pa će sve biti lakše.”
Petar je vaterpolista i njegovi daljnji planovi biće podređeni sportu. “Igram u prvom timu Jadrana, gdje su mlađe kategorije reprezentacije i dobro mi ide. Puno vremena provodim na bazenu, zato sam se odlučio za turistički smjer u hercegnovskoj Srednjoj mješovitoj školi. Naravno da želim nastaviti da se školujem, ali i to će biti vezano za sport, te razmatram da to bude DIF. Bez obzira na sve lijepo što vaterpolo nosi, kao što su treninzi, utakmice i putovanja, sport je povezan sa povredama i nikada ne znam šta može da se desi. Moram da imam i plan B. Sport je moja najveća ljubav, vaterpolo igram od osme godine i ne pada mi ništa teško što ovaj sport sa sobom nosi. Probijaš tremu, trudiš se da pobijediš sam sebe, sport je uvijek izazov.”
Ponosna na četvorke
Na pitanje da li je od njih četvoro ipak neko vođa, Ivana odgovara da je to Petar, ali… “Mama je šef. To je razumljivo jer je njoj bilo najteže. Svakom od nas morala je da posvećuje vrijeme, razumije naše probleme, potrebe da nas bodri i tješi, a da se niko ne osjeti zapostavljenim. Uložila je puno ljubavi vremena i truda za sve nas i mi to cijenimo iznad svega. I trudimo se da joj to svakog dana pokažemo, jer je naš život njen život i nema trenutka vremena za sebe.”
Vesna kaže da svi imaju različite prirode i interesovanja. “Koliko je to teško, toliko je i lijepo, svi nose svoja iskustva, imaju svoje prijatelje. Razdvajanje u srednjoj školi doprinijelo je da zajedno provedeno vrijeme bude potpunije i kvalitetnije. Teško je odgajati četvoro djece koja su rođena istog dana. Provodila sam s njima 24 sata i uvijek sam znala šta štima, šta ne, i kome je šta potrebno. Petar je, na primjer, bio hiperaktivan i svaka pohvala ga je uvijek pokretala, dok je svaka kritika bila kontraproduktivna. Moram da napomenem da smo imali i veliko razumijevanje njihove učiteljice Jelene Lučić koja je doprinijela da postanu dobri ljudi. Kada sve uložite u djecu, to jednog dana mora da se vrati. Svaki savjet, pohvala ili kritika ostanu u njima i moraju dati rezultat. Mislim i nadam se da će i oni jednog dana pružati pomoć onima kojima bude potrebna. U životu postoji neki krug i sve se vraća na neki način.”
Vesna kaže da je ponosna na svoje četvorke i da joj je srce puno. “Svaki put kad ih pogledam, osjećam da su izrasli u dobre ljude. Trudila sam se da im usadim neke vrline koje se možda danas više i ne cijene, ali smatram da je prvenstveno važno biti čovjek. Život se sastoji od uspona i padova, ali ljudskost moraju da zadrže u svakoj prilici. I dalje sam 24 sata njima posvećena, stalno sam u nekom strahu da ću nešto propustiti, jer zaista morate da budete umjetnik da odgojite djecu danas, i pod ovakvim uslovima.”
Čak i kada radi na sezonskim poslovima, Vesna je u stalnom kontaktu sa djecom i suprugom jer kaže da uvijek brine. “Čujemo se više puta tokom dana. Nisam previše stroga majka, ne postavljam neke zabrane i sve postižemo dogovorom. Očekujem da to ispoštuju na način na koji treba, da ne dođem u situaciju da nešto skrivaju i da stvari saznam od nekog drugog. Bilo šta da se u životu desi treba da postoji povjerenje. Svaki roditelj bezuslovno voli svoju djecu i prirodno je da će u bilo kojoj situaciji biti tu da im pomogne da nađu izlaz iz svakog problema. Uvijek im govorim da pomoć prvo traže u svojoj porodici.”
