Piše Kaja Milačić
Pojedoh okrajak vrućeg, bijelog hljeba. Da ga samo pojedoh, mali bi mi bio grijeh. No uživah u čupkanju mekane sredine i svakom hšššš koje izgovaraše korica pod mojim zubima. Šta da kažem, okolnosti su me natjerale. Kiša je toga jutra odlučila da igra čuvenu igru pogodi, padam li ili ne. Ako bih uključila brisače, činilo se kao da drljaju na prazno, a vidokrug se značajno smanjivao minut nakon što ih isključim. Doduše, osim blještavih stop svjetala auta ispred mene i nije bilo mnogo za vidjeti. Makar sam tako mislila.
Pod prljavo sivim nebom kolona automobila se vukla kao krdo stogodišnjih kornjača sa Galapagosa sa felerom, dabome. (Kaže li se krdo, zaboga?) Svima je bilo jasno gdje je kraj vožnji u leru i u prvoj, ali su neki od nas svejedno pokušavali da skrate priču. Ili nekome život. Ispadi motorčića za dostavu i manitih tinejdžera na biciklima, pješaka sa pokvarenim kišobranima i voljom da dogodine s anđelima pređu na drugu stranu ulice, uljepšavali su ovu rano septembarsku razglednicu. Žena u službenom automobilu iz suprotnog pravca na moje pitanje jel’ tamo opet neki zvek, odgovori pitanjem imate li vode i što za pregrist? Srećom sam krenula nešto ranije, iako nisam imala pojma da će grad ponovo danas biti na tumbe. Ne pratim novosti, ne gledam televiziju. Takav mi horoskop, šta ću.
Nakon što sam dvojici trubećih taksista pokazala nevaljali prst, oprostite gospodo, al koliko kod da ste uporni, ja sam još gora, a imam i prednost, poslije iznenadnog pojavljivanja konjske zaprege sa veselim i mašala raspjevanim Romima u svoj toj gunguli, okrznem letimičnim pogledom prednje sjedište i ugledam njega. Zlatasta korica virka iz žute papirne kese i kao da dodaje sunčevo svjetlo ovom oblačnom danu. Ne znam šta mi je bilo da ga jutros, uz povrće i sve one zdrave bobičaste namirnice, kupim. Ne kupujemo i ne jedemo bijeli hljeb evo već dvije godine. Zvao me je vjerovatno istim onim suncem u reš pečenoj korici. Bacam povremene stidljive poglede i mogu da se zakunem kako čujem krckanje zamamne korice i vidim oblačak isparavanja toplote. Kao na reklami. O mirisu ne smijem ni da prozborim. Dok se mimoilazim sa prastarim golfom, pazeći da nam se retrovizori ne posvađaju, desna ruka mi ležerno pada na ceger sa namirnicama. Na hljeb, tačnije. Stari za volanom odjednom skida svejednoću sa lica i vidim da je spreman da na mene ospe sve drvlje i kamenje svijeta. Samo li mu taknem starinu od ljubimca! Otkidam poveći okrajak. Kolone su u oba pravca zaglavile i sada sam ispred staroga šofera. Ne treba mi puno da zaključim kako mu je bujica šovinističkih i politički nekorektnih fraza na vrh jezika. Na papir sa spiskom obaveza rasprskavaju se zlataste mrvice. Pomno proučavajući nepreglednu koroziju na bijelim vratima golfa, nimalo stidljivo uzmimam prvi griz. Stari je šokiran, jer mi okrajak visi iz usta, valjalo bi u prvu ubaciti! Uživam i srećnija sam od onog malog iz Užičke Republike. Čiko, jel’ ovaj ‘lebac sav tvoj?
I ponovo sam dijete. Radosno, ushićeno životom. Sijem mrvice po automobilu i baš me briga. Raduje me pjesma koja počinje na radiju. Raduje me i kiša koja me je do prije par trenutaka nervirala. Vidim sebe nasred raskrsnice kako cupkam po baricama. Javljam djeci da ću malo zakasniti, i tek tada, uz posljednje i najslađe zalogaje okrajka, ponovo postajem svjesna ostalih učesnika u saobraćaju. I nekako mi ih je žao.
Gospođa ispred mene stavlja maskaru izvijajući se prema retrovizoru. Između mackanja uporno trubi, a ni sama ne zna zašto. Da je ustala na vrijeme, ne bi se šminkala u vožnji! Osjećam talase nervoze i netrpeljivosti prema svemu živućem sa zadnjeg sjedišta taksija iza mene. Ona žuri, ona kasni, ona ne razgovara sa vozačem. U mislima vjerovatno prebrojava siću u novčaniku. Ovo joj danas nikako nije trebalo. Otac uspijeva da krstareći kroz more automobila počasti svoje mališane po jednom blentovačom. Išklepa ih, a sumnjam da zna zašto. Oni sigurno pojma nemaju. Jedna sirota, sva u ritama starica nosi iscjepane kese blaženoga lica. Neko danas neće biti gladan. Jedna druga, napadne frizure i svega na sebi gleda gadljivo siroticu. Samo što je ne pljune. Siva lica, čak sivlja od neba nad nama, gdje god pogledam. Kao da ovo nije onaj isti grad od prekjuče. Kamo osmijesi? Nema đaoljeg. Ka da čitam komentare na nekoj društvenoj mreži. Svi listom ogorčeni, svako svakog mrzi. Gošća, PR nečega, na radio-stanici nešto melje, zaumuckuje dok unjkavim glasom saopštava nešto što ni sama ne razumije, al naučila je napamet! Ne kontam o čemu priča, al se savršeno uklapa u ovu muku koju gledam. Zaključujem da je vrijeme za muziku sa mog telefona. Džastine, na tebe je red! Timberlejk je lijek, ali zbilja! Pjevam, pomjeram auto za nekoliko mikrona naprijed i banja mi je! Moja je blesavost prešla na neke, pa mi uzvraćaju osmijehe i klimanja glavom u ritmu. Neki me gledaju ka da sam sjela da vozim sa nošom na glavi, dakle sasvim prsla, dakle budala. Al ne marim, takvi za svakoga ko nije voštana figura i pokaže da mu mozak radi na malo većoj brzini misle da je budala!
Svima nam je manje-više isto. Teško. Svako ima briga, svako svoju muku muči. Nisam neosjetljiva i saosjećam sa bolom koji nas okružuje. I sama plivam u nepreglednim morima tuge i briga. Ništa manje i ništa više od bilo koga drugog. Oprostite mi na floskulama koje slijede. Ovaj život živimo samo sada i samo jednom. Nema reprize. I tutnji. Ka ekspresni voz. Kada iscuri moje vrijeme na ovoj planeti, nadam se da ću makar po jednom unučićima promijeniti pelene i nikome neću biti teret. Kada mi dođe posljednji čas, nadam se da ću ga iskoristiti za još jednu šašavu dosjetku. Život je ipak lakši nama budalama. Zar je tako teško naći svijetlu tačkicu u tmini i radovati joj se? Bore mrštilice su ružne bore. Smijalice svakome lijepo stoje.
I ko kaže da bijeli hljeb nije zdrav?
