Piše Marina Strugar
Foto Lokalni hodači
Ideja o Lokalnim hodačima je odavno ležala u našim navikama da obilazimo tvrđave i manje posjećena mjesta po Crnoj Gori, nekih desetak godina koliko smo i nas dvoje zajedno. Period zaključavanja Podgorice usljed pandemije nam je dao dodatnu motivaciju da okrenemo kameru put sebe i počnemo da dijelimo naša iskustva i putešestvije”, objašnjavaju Ivana Bogojević Mandić i Ivan Mandić, bračni par iz Podgorice poznat i kao Lokalni hodači, u čijim reportažama publika uživa na RTCG i na društvenim mrežama.
Ivana je politikološkinja, a Ivan videograf, i zadužen je za snimanje i montažu vlogova. U njihovom braku nema mjesta monotoniji. Ljubav prema prirodi i istraživanju su posjedovali i kao individue prije upoznavanja, ali su ta interesovanja razvili kao par. “Najzanimljivije su reakcije ljudi koji uopšte nijesu znali da naša zemlja ima takve ‘džepove’ ljepote u sebi, ili takve arheološke ostatke. Misija je bila i ostala da upoznamo svaki ćošak Crne Gore, da bismo edukovali i sami sebe i naše ljude o tome šta sve imamo u našoj zemlji. A imamo dosta toga, od prirodnih ljepota i voda pa do vrijednih arheoloških ostataka. Kad to budemo spoznali onda ćemo i znati da cijenimo mjesto gdje živimo”, poručuju, a ta njihova nastojanja su prepoznata, pa su uživali i u susretu sa đacima. “Poenta je da natjeramo ljude da sami istražuju, pogotovo djeca koja treba da zadrže tu znatiželju.”
Osim predivnih mjesta, priča, legendi koje nam otkrivaju, skreću pažnju i na probleme, a jedan od njih je smeće. “Smeće pored puta je skoro redovan prizor na našim putovanjima. Od mjesta koja su blizu gradskih naselja pa do kanjona rijeke Mrtvice, zajedničko je da to smeće ilegalno odlažu upravo mještani, a možete misliti kakvu sliku te navike stvaraju kod stranaca.”
“Iznenadilo nas je koliko imamo voda, tog najvrednijeg resursa na planeti, ali i koliko je ostataka civilizacija koje su ostavljale tragove na našim prostorima. I koliko nam je sve to tu, nadohvat ruke”
Nove lokacije prema preporukama
Iako su obišli mnoga mjesta u Crnoj Gori, njihov spisak želja se stalno proširuje. “Do lokacija sve više dolazimo po preporukama ljudi koji nas prate, što je bio naš poziv pratiocima od početka, da predlažu. A tu je, naravno, i Google Maps koji se konstantno zumira i odzumira da bi se našla neka nova lokacija. Postoji spisak mjesta koji se konstantno širi i koje bismo voljeli da obiđemo, to su uglavnom neki vrhovi, etno sela, izvori rijeke.”
Lokalne hodače u njihovom otkrivanju prirodnih ljepota Crne Gore mnoga mjesta su fascinirala. “Ostrvo Školj odnosno Sveti Nikola kod Budve, doline Prokletija, Gornji Stoliv… Mnogo je fascinatnih mjesta. Iznenadilo nas je koliko imamo voda, tog najvrednijeg resursa na planeti, ali i koliko je ostataka civilizacija koje su ostavljale tragove na našim prostorima. I koliko nam je sve to tu, nadohvat ruke!“
Na pitanje kada je Crna Gora najljepša, u kom godišnjem dobu, mjesecu, odgovaraju: “Zavisi koji dio, more nam je najljepše u septembru, planine u julu i avgustu. Svakako je jesen posebno čarobna kad priroda dobije više boja, ali i proljeće kad nabujaju vode i polude izvori (smijeh).”
Lokalni hodači posebnu pažnju su posvetili Podgorici. Smatraju da glavnom gradu nedostaje kultura piknika, i to uz rijeke, kojih imamo čak pet. “Podgorici nedostaje i mapa istorijskih ostataka kojih je više nego dovoljno, od bronzanog doba pa do skorije istorije.”
Dok uživaju u prirodi, u šetačkim turama, ponekad se desi i da se zagube. Trude se i da što vjernije i spontanije prenesu njihova hodanja. “Voljeli bismo, za početak, da ovo ostane na nivou hobija, upravo da ne bismo izgubili ovu spontanost. Cilj ostaje isti – da inspirišemo ljude da istražuju, pa možda i da snimaju kao i mi, sve što će nas natjerati da se malo probudimo.”
