Tekst i foto Sara Stijović
Koračam naprijed, a misli mi putuju u prošlost, ili u neku bezvremenost. Preda mnom je Svjetionik, a ovo je Kabo da Roka, najzapadnija tačka Evrope i nekadašnji kraj svijeta. Prije samo nekoliko stotina godina ovo mjesto je smatrano za kraj svijeta. Sunce pada na horizontu, rasplinje se u Atlantskom okeanu, a vi stojite na kraju svijeta. Kakav osjećaj! Moć. Mir. Svjetlost. Svetost.
I nakon otkrića Amerike, i shvatanja da se svijet nije završio sa Kabo da Roka, ovo mjesto jeste granica dva svijeta podijeljena moćnim Atlantikom. Nekoliko stotina metara sjeverno od Svjetionika nalazi se plaža Praja de Ursa, jednostavan primjer ljepote Portugala. Obala vajana talasima Atlantika, svaki kamen je skulptura za sebe. Za naše mediteranske kože navikle na topla mora, voda je hladna i uzbudljiva. Plaže su duboke, a pijesak sitan i nježno topao. Porodice, parovi, djeca, pecaroši, za svakoga ima mjesta i mira. Do plaže se dolazi kratkom planinarskom šetnjom preko brda i doline. Prema naučnim istraživanjima, smatra se da se na liticama Cabo Espichel mogu vidjeti dva para otisaka dinosaurusa iz dva perioda, Pedra da Mua i Jazidas de Lagosteiros.
Ližboa, šaren i poznat
Lisabon. Dragi Ližboa. Šaren i poznat. Grad u kojem se nisam osjećala kao turista ni prvog dana. Neznanje portugalskog ne predstavlja nikakav problem, a sam grad je turistička razglednica. Volim da lutam, da bjesomučno šetam i čekam do koje tačke će me noge dovesti. Nerviraju me ture i vodiči, jer svi konstantno pričaju i niko ne gleda oko sebe, ali, istina, znam ponekad da se prišunjam grupi starijih ljudi iz Njemačke, čujem pokoje objašnjenje vodiča, možda i nenamjerno upadnem u poneki kadar. Ali, generalno, ne. Intuicija, uz malo interneta, dovešće vas do najljepših malih mjesta u gradu. Vidjećete spomenike i parkove, gotičke katedrale, možda se kao ja slučajno zateći na misi u podne na portugalskom. Na Belemu ćete naići na Torre de Belem odakle je Vasko da Gama krenuo u otkrivanje svijeta, dvadesetak metara pored ćete jesti najdivnije Pasteis de Nata, poznati portugalski slatkiš – zalogaj sna; pronaći ćete mali fado bar u uskim popločanim ulicama Bairo Alta i uživo slušati fado pjevače i muzičare; manastir Jeronimos, izgrađen u kasnogotičkom portugalskom stilu, mjesto je gdje se čuvaju mošti Vaska da Game… I još toliko toga.
Portugalci su kao narod druželjubivi, prijatni, vole da se grle i ljube što mi se sviđa, imaju taj mediteranski žar. Ako žele da vam pomognu, pomoći će vam bez obzira na sve jezičke barijere, nerazumijevanja… U poslu su – ah. Radni, pošteni, ali “nikad u dom”. Sve birokratsko kao da čeka narednu zimu da bude završeno, i niko nikada nigdje nije došao na vrijeme. Čak ni malo, da se omakne.
Portugal generalno nije skup, a zasigurno je nešto jeftiniji od ostatka zapadne Evrope. Saobraćajni sistem im je savršen, tako da ste metroom sa kraja na kraj grada za 15 minuta. Autobusom i vozom možete doći do bilo koje tačke države, pa i one najzabačenije.
Sintra, grad zamaka i misterije
Grad ni na nebu ni na zemlji. Sintra. Grad zamaka i misterije, tih i tajnovit. Smatra se svjedokom svih perioda u portugalskoj istoriji, od paleolita i neolita, preko bronzanog doba te okupacije Rimsko-mavarske kraljevine, do zemljotresa polovinom 18. vijeka, do svog zlatnog doba krajem 18. i početkom 19. vijeka, do dana današnjeg. Svako od brda na teritoriji male Sintre je temelj za jedan od nekoliko fascinantnih zamaka koji su otvoreni za javnost. Pored nevjerovatne arhitekture manuelskog i gotičkog stila, Sintra je oaza botaničkih bašti i vrtova koji broje biljne vrste sa svih krajeva svijeta. Portugalska klima ima za svakoga ponešto, te se gotovo cijeli svijet može naći u ovom malom gradu. Sintra je dio svjetske kulturne baštine, i pod zaštitom je UNESCO-a. Sintra je mjesto vila i kraljevstava, sa Palčicom koja vas vodi od zamka do zamka.
