Ubrzano lupanje srca tumači se kao znak srčanog udara ili bolesti srca, senzacije u grudima tumače se kao znak gušenja, blaga vrtoglavica kao znak da će se osoba onesvijestiti, preplavljenost strahom kao znak da osoba gubi kontrolu nad sopstvenim razumom i slično. Kada se osobi objasni da je u pitanju panični poremećaj i da se ništa strašno neće dogoditi onda predstoji period prevladavanja simptoma, u kome ona aktivno učestvuje tako što mijenja stav prema simptomima, postaje svjesna da su oni prolazni i da se neće završiti katastrofalnim ishodom.
Međutim, pored interpretacije vezane za same simptome postoje interpretacije koje su vezane za samo saznanje da osoba ima određeni psihološki problem. Često razmišlja o tome kako se nikada neće izliječiti, javlja se strah od „ludila“, nestrpljiva je u procesu liječenja − želi da se simptomi što prije povuku, i uopšte sagledava sebe na drugačiji način, počinje da gubi samopouzdanje, govori kako nije više kao što je bila i procjenjuje sebe kao slabu osobu.
Da li su panični napadi odraz slabosti?
Prvi napad panike javlja se kao posljedica jednog ili više životnih stresova, obično se osoba sa ovim stresovima suočava tako što ih u prvi mah „dobro“ prevlada ili ih ne doživi svjesno kao nešto što je za nju problem. Često se dešava da osobe koje su preživjele neki gubitak (smrt) u porodici, to preguraju bez puno ispoljavanja negativnih emocija, ali se nakon nekog vremena to ispolji u vidu paničnih napada. Postoje osobe koje su doživjele više stresova za redom, sve istrpjele, a onda kada se sve „sredilo“ iskusile prvi panični napad. Dakle, osobe koje su sklone negiranju i potiskivanju negativnih emocija u stresnim situacijama mogu kasnije ispoljiti panične napade. Prema tome, one su predugo bile jake pa je napad panike uslijedio kao rezultat dugotrajne borbe sa različitim problematičnim situacijama.
Takođe, osobe koje su sklone razvoju paničnog poremećaja su po svojoj strukturi ličnosti osjetljivije, to ne znači da su slabe već da je njihov prag reagovanja na spoljašnje senzacije niži nego kod drugih ljudi. Obično su ove osobe empatičnije i mogu lakše da pročitaju emocionalna stanja drugih, lakše se „uživljavaju“ u sve što se događa oko njih pa tako mogu jače doživljavati i stresne događaje.
Dešava se dodatno da osoba postaje bijesna na svoje napade panike, bijesna na sebe što ih doživljava i na taj način produbljuje svoje stanje uznemirenosti. Napadi panike su opomena organizma da nešto ne radimo kako treba, da potiskujemo negativne emocije, da je organizmu potreban odmor, poziva nas da se promijenimo i uredimo stvari drugačije. To nije odraz naše slabosti već poziv na promjenu.
Mr Sanja Marjanović/www.vaspsiholog.com
