Dajana Golubović Pejović je od samih početaka rada na televiziji znala da joj je profesionalnost na prvom mjestu. Uvijek informisana, pripremljena, naoružana potrebnim informacijama dočekuje svoje goste, svjesna odgovornosti koju nosi novinarska profesija. I to sve uz osmijeh i neodoljiv šarm. Ljepota, harizma i odmjerenost čine je jednom od omiljenih TV lica s kojima građani Crne Gore započinju novi dan. Izazov joj je raditi jutarnji program jer obuhvata gotovo sve sfere djelovanja. Ipak, najponosnija je na svoju porodicu, supruga Iliju i sina Dantea, sa kojima je izgradila pravi topli dom ispunjen ljubavlju i harmonijom.
Postali ste zaštitno lice RTCG, šta to podrazumijeva?
– Javni servis jedne zemlje ima težak zadatak: promovisati nacionalnu kulturu i identitet, kroz programsku ponudu građanima približiti svijet, tačnim, nepristrasnim i pravovremenim informisanjem pomoći publici da oblikuje sopstvenu percepciju društvenih zbivanja u zemlji i van nje. Ne zaboravimo kulturnu raznolikost, podsticanje stvaralaštva i slobodu izražavanja. Javni servis čine njegovi zaposleni, a gore navedeno njihov je glavni zadatak. Promjena radnog okruženja podrazumijeva sama po sebi novi početak, nove ljude, drugačiju energiju, usaglašavanje načina funkcionisanja sa jedne i sa druge strane. Televizija Crne Gore krovna je medijska institucija ove zemlje. Samim tim, moj rad prati mnogo veći broj ljudi i te činjenice u svakom trenutku jako sam svjesna. Odgovorna sam prema sebi i drugima, imam izraženu poslovnu etiku i poznajem teren na kojem djelujem. Ovo je posao koji mi dopušta da se kreativno izrazim, raširim vidike i pokažem koliko realno mogu. Poznavati materiju i svoj posao znači umanjiti vjerovatnoću da vam iznenađenja postanu jedina konstanta. To je moj princip funkcionisanja.
Crnoj Gori dan počinje sa Vama. Kako je raditi jutarnji program? Da li ste timski igrač?
– Poštujem obrasce kolektivizma i podržavam sve što izmiče otuđenosti na koju nemate pravo u ovom poslu. Jutarnji program prilično je naporan i zahtjevan projekat. Emisija traje četiri sata i obuhvata gotovo sve sfere djelovanja. Obraćamo se apsolutno svim generacijama, sa ciljem da ih prije svega informišemo, pripremimo za novi dan, ali i razonodimo. Koliko god da ste mentalno spremni za buđenje u četiri sata i program koji traje isto toliko, ne možete i ne smijete se separatisati. Jutarnji program Dobro jutro Crna Goro godinama čuva čelnu poziciju u smislu gledanosti zahvaljujući zaštitnim licima programa, uredničkom i novinarskom timu, kao i kompletnoj produkciji. To je izuzetno usaglašena ekipa vrhunskih pojedinaca, s kojima je zadovoljstvo sarađivati.
Brižljivo ste gradili imidž svih ovih godina. Na koje ste prepoznatljivosti posebno ponosni?
– Onaj ko odabere medije, zna da započinje doživotnu ljubavnu priču sa profesijom koja počiva na neobuzdanoj energiji koju vremenom krotite, nikako gušite. Niste ni u jednom trenutku privilegovani terapeutskim bijegom od stvarnosti, naprotiv. Bez obzira na to što vam je dužnost da ukažete na sve deformitete društvenog ponašanja, morate biti spremni da uložite duplo više energije da i sami ne postanete upravo ono što ste tako uporno osuđivali i negativno isticali. Mislim da sam najponosnija na činjenicu da sam nakon svih ovih godina sačuvala sebe. Kako za publiku, tako i za prijatelje, porodicu, poslovne saradnike… Novinarstvo i voditeljstvo kompleksni su testovi ličnosti, provjere ega, sopstvene i tuđe moći manipulacije. Ovo je igra bez kraja koja egoistične i patološki ambiciozne sažvaće, slabe ukroti, a hrabre i dobronamjerne nagradi. Sa druge strane, ovo je posao u kojem dobijate priliku da probudite svaki atom svog bića. Da pažljivo slušate i budete slušani, da kontrolišete i upravljate, priliku da kao čovjek ojačate, provjerite sve svoje slabosti i prednosti.
Kada sagledate svoj profesionalni put, da li biste sada, s ovog stanovišta, nešto preskočili?
– U javnom poslu stvari izgledaju ovako: dok vas ljudi ne upoznaju, kada nemaju pun kontakt sa vama i s onim što radite, sa eventualnom vašom autentičnošću, vi ste voditelj emisije, nečija kćerka, supruga, pripadnica nekog društvenog kruga. S vremenom, to se tanji u odnosu na to kakvi ste u svom poslu. Neki uvijek ostanu samo nečiji sinovi i kćerke, predstavnici nečega… S obzirom na to kakvim se poslom bavim, ljudi sa mnom najviše komuniciraju putem emisija. Nikada to nije razgovor o bilo čemu, već sa razlogom o nečemu. Moj razvojni put prepun je pozitivnih i negativnih iskustava. S ove tačke gledišta, sve je to bila svojevrsna priprema za ovo što mi se u poslovnom smislu dešava sada.
Šta je najviše uticalo na Vašu izgradnju kao novinara?
– Konstantno praćenje razvoja televizije i konkurencije. Na fakultetu sam specijalizirala zabavno-komercijalne tv formate, i osim što me u smislu uređivanja i vođenja programa stvari logično zanimaju, moje najveće interesovanje vezano je za produkciono kreiranje i poboljšanje tv formata. Žao mi je što nemam vremena da se time detaljnije pozabavim. Prije desetak godina radiotelevizijsko okruženje ličilo je na skup kolega, skoro na neki džentlmenski klub. Danas je to, kako bi moj profesor Aleksandar Luj Todorović rekao, Bojno polje, surovi darvinovski svijet opstanka. Našem tržištu fale tv menadžeri koji bi preispitali metode i oblike obučavanja televizijskih poslenika. Kakvi su nam danas profesionalci potrebni? Kakav bi trebalo da bude njihov idealni profil? Koja znanja i osobine moraju posjedovati? Nema sumnje da su televiziji potrebni specijalisti u oblasti novinarstva, tehnike, marketinga, režije… Međutim, da bi zaista mogli dati stvaralački doprinos napretku televizije, svi ti specijalisti moraju pored potpunog vladanja svojom specijalnošću, veoma dobro poznavati i ostale oblasti, ostale vidove televizije. Moraju posjedovati veliku intelektualnu radoznalost i dobro vladati zanatskom stranom televizijskog posla.
Biti voditeljka danas veoma je popularan posao, a posljednjih godina kriteriji su se promijenili. Nekada su vladala stroga pravila, dok je danas drugačije. Čemu ste Vi bliži, čemu ste naklonjeniji i koliko uvažavate savjete starijih kolega? Šta bi po Vašem mišljenju moralo da se uvede kao kodeks?
– Vjerujem da danas jedino još na Javnom servisu mladi ljudi prolaze niz provjera, obuka i profesionalnih filtera prije nego postanu dio programa. Na kraju, to ne bi trebalo da bude proizvoljna odluka menadžmenta i uredništva, nego vrlo jasno definisano pravilo. Nisam pristalica strogih ograničenja koja neminovno ubijaju sirovi talenat i energiju po kojoj možete postati prepoznatljivi. Ipak, edukacija, koliko god nekome bila naporna, ili je smatrao nepotrebnom, mora postojati. Ona olakšava posao, ubija tremu, čini da vam samopouzdanje poraste… Savjete ne selektujem po starosnim kategorijama onih koji mi ih upućuju. Prihvatam savjete isključivo od onih koje profesionalno i privatno cijenim. Uostalom, moja najbolja osobina je objektivnost. Najbolje i najupornije samu sebe preispitujem. Nije svaki dan isti. Svima se desi da su mu nekad prosto misli široke a riječi tijesne. Najbitnije je održati nivo.
Ipak, činjenica je da je novinarstvo od nekada ugledne profesije spalo na niske grane? U čemu vidite razlog tome?
– Iako je tiraž štampanih medija pao, broj posjeta na portalima istovremeno je porastao. Broj mladih ljudi koji biraju fakultete u ovoj oblasti takođe raste, što znači da nema pada kvantiteta. Što se kvaliteta tiče, smatram da su mediji danas daleko napredniji, ali je problem što je u hiperprodukciji i borbi za gledanost i klikove isplivala površnost. Postalo je, saglasne su i kolege iz regiona, najvažnije biti prvi, makar bio i netačan. PR je legitiman kanal komunikacije, a na svakom je mediju da odluči kako će ga koristiti. Činjenica je da je svaka crnogorska medijska kuća, na čelu sa Javnim servisom, puna dobrih i kvalitetnih novinara. Fenomen da se u svakoj profesiji na neki način najgori primjeri najviše ističu, ne mogu objasniti.
Aktivni ste na društvenim mrežama. Koliko Vam koriste u radu?
– Prilično. Putem društvenih mreža danas obavite i najviše poslovne komunikacije. Zanimljiva mi je upotreba mreža sa fenomenološkog stanovišta. One su zapravo uspjele u potpunosti da ogole ljudsku ličnost. Da otkriju kvalitete, devijantnosti, ubjeđenja i uvjerenja, pokažu vam koliko možda ne poznajete dobro one sa kojima živite, družite se, sarađujete… Bez obzira na sve svoje prednosti, to je prilično jeziv teren.
Vaš suprug je takođe novinar, koliko je iz Vašeg iskustva prednost a koliko mana za brak to što ste iz iste branše?
– Najveća prednost je što smo direktni svjedoci napornog funkcionisanja u okviru branše. Činjenica da dobro poznajemo često mukotrpan način kreiranja programa, stvara dodatno strpljenje i meni i njemu. Sazrijevamo skupa kao ljudi, ali i kao profesionalci. Ne štedimo se u kritici, ali ni u pohvalama. Činjenica da nam je lijepo na poslu, ali još ljepše kod kuće, čuva sklad i međusobno povjerenje.
Pored novinarskog posla, on je i muzičar i često nastupa sa grupom Neon. Da li ga pratite na koncertima i koliko učestvujete u muzičkom dijelu njegove karijere?
– Dajem mu podršku kada god mogu. Njemu je ugodno kada sam blizu, a ja volim kada se on dobro osjeća. Za razliku od voditeljskog posla, u okviru kojeg nikada ne pratimo jedno drugo, da ne bismo bili svjedoci stresa i trke koja nekad izluđuje, u muzici je drugačije. Ilija je u potpunosti sjedinjen sa svojim instrumentom, a scena oslobađa njegovu najbolju energiju. Neon je trenutno u studiju, radi na pripremi pjesama koje će uskoro i publika moći da čuje.
Važite za skladan par. Na koji način čuvate i njegujete vaš brak?
– Vjerujem da se suprotnosti privlače, ali ne vjerujem da opstaju. Ilija i ja smo dosta slični. Naravno, nekada imamo potpuno različit pristup stvarima, ali uvijek sa istim ciljem. Funkcionišemo potpuno identično kao i prije 13 godina kada smo se upoznali. Naučili smo da razmišljamo u množini, da njegujemo svoje okruženje, navike, prijatelje… Ilija je moj emotivni partner, najveća ljubav, ali i moj najbolji prijatelj.
Na koji način vaspitavate i pripremate sina za život?
– Vaspitanje mora istovremeno biti u funkciji razvijanja ličnosti i u funkciji razvijanja društva. Svjedoci smo da često dominantnu ulogu preuzima društvo sa svojim interesima, zahtjevima i potrebama, pri čemu se zapostavlja ono što se u svakom vaspitanju mora uvažavati; ličnost, njene osobenosti, potrebe i interesi. Sa druge strane, nije rijedak slučaj da određena ličnost i njene osobenosti, mogućnosti i potrebe, postanu jedino polazište, kriterijum i cilj vaspitanja, pri čemu se gubi iz vida značaj i potreba da vaspitanje bude u funkciji uključivanja pojedinca u životne i društvene tokove. Nismo sigurni kako dijete pripremiti za život, šta mu reći, na šta ga konkretno usmjeriti. Djeca su najčešće čista refleksija svojih roditelja, i nepogrešivo emituju energiju i karakterne osobine koje gradi najbliže okruženje. Nekad vjerujemo da u pravilima pretjerujemo, ali da tih istih pravila nema, poznavali bi samo instinktivne reakcije. Jedini naš cilj je da mu ukažemo na put ljudskosti, etike, osjećajnosti i pravičnosti. Voljeli bismo, takođe, da se njegova buduća zanimanja zasnivaju na talentima, a ne na nezdravim ambicijama, što je nažalost, čest slučaj.
Koliko je teško obezbijediti bezbrižno djetinjstvo djetetu u današnje vrijeme?
– Prije nekoliko dana naš dječak proslavio je peti rođendan. Ugasio je svjećice i zamislio želju, koju nam je odmah i saopštio. Da njegov rođendan bude super zabava za njega i njegove drugare. Bili smo dirnuti činjenicom da i dalje želi jednostavne, nematerijalne stvari. Ne želeći da pravim bilo kakve komparacije sa starijim generacijama, jednostavno mi bude žao što danas postoji tako malo stvari kojima se djeca istinski vesele. Malo stvari žarko žele, kratko im se raduju i imaju, čini mi se, sve manje strpljenja. Često i mi kao roditelji dobrim dijelom ugrožavamo njihovu bezbrižnost raznim glavolomkama. Djeca nađu svoj okvir, svoju lagodu i bez da im mi sugerišemo svaku sitnicu.
Poznati ste kao veoma njegovana žena, koju krasi istančan stil. Kako birate garderobu i pristajete li zbog atraktivnosti modela da nosite i ono što nije najudobnije?
– Trpim jedino kada su visoke štikle u pitanju. Za sve ostalo tražim komoditet više. Nerijetko tek kupljene stvari iz butika prepravim po svojoj mjeri. Na moju sreću, okružena sam nevjerovatno kreativnim prijateljicama, koje po mojim potrebama prave garderobu, nakit, torbe. Potpuni sklad osjetim kada obučem kreacije Milene Đurđić, i upotpunim ih nakitom Katarine Zlajić. Što se pojavljivanja u programu tiče, više od decenije sarađujem sa butikom Amnezija.
“Ukradete’’ li vrijeme za sebe i porodicu i šta tada najradije radite? Postoji li neko malo lično zadovoljstvo kojeg se ne odričete?
– Zbog sve manje slobodnog vremena, moja lista hobija postaje sve kraća. Sa druge strane, godinama se šminkam i stilizujem kosu za potrebe emisije, tako da mi ni beauty tretmani više ne predstavljaju vid relaksacije. Moj najveći ugođaj je slobodan dan (po mogućnosti Ilijin i moj), vrhunsko vino, odgovarajuća muzika… Putujemo kada god imamo priliku. Istražujemo svjetske destinacije i njihove upečatljivosti. Ipak, sebi smo od hobija stvorili naviku posljednjih godina da počnemo s upoznavanjem sopstvene zemlje. Odlazimo u zabačena ali čarobna mjesta naše jedinstvene Crne Gore, kupujemo domaće proizvode, nakon čega to zadovoljstvo priređujemo i svojim prijateljima. Naše dijete potpuno je naviklo na taj način života, ne zazirući od negradskog okruženja. Ništa bolje od prirode ne regeneriše. Samo kada znate kako da se s njom konektujete. Uostalom, oni koji ne upoznaju sopstvenu zemlju, nikada sebi ne daju šansu da je na pravi način zavole.
Odajete utisak odlučne i samouvjerene žene, da li ste oduvijek bili takvi?
– Samouvjerenost možete posmatrati iz više uglova. Ona je vrlina samo u mjeri i granicama pristojnosti. Priznaćete, ne postoji ružniji prizor od “samouvjerenog” čovjeka koji ne vlada materijom, umije da govori, ne umije da sluša. Takva samouvjerenost nerijetko otrgne i pokaže ono što najupornije krijete. Samouvjerenost počiva isključivo na ispravnosti. U mom slučaju vjerovatno počiva na jednostavnosti. Vrlo sam jasna u poslovnom i privatnom životu. Ne gutam tuđi prostor, ne uzimam što mi ne pripada, svakom poslu pristupam profesionalno, a svaku stavku života slažem isključivo po sopstvenim uvjerenjima. Ne volim kada moram da iskačem iz kolosijeka natjerana ljudskim bezobrazlukom i površnošću. Ljudi me poznaju kao vrlo strpljivu i prijatnu osobu, ipak, nemam uvijek strpljenja napretek.
Koliko ste u privatnom životu slični onoj Dajani koju gledamo na tv ekranima?
– Ne znam kakvu Dajanu vidite. Televizijski studio za mene potpuno je prirodno okruženje, tako da ne mogu da zamislim da mi za potrebe programa treba transformacija ili bilo kakva vrsta “poboljšanja”. Volim zdravu energiju, lijepo raspoloženje, inspirišu me dobronamjerni i vrijedni ljudi. Izuzetno cijenim odmjerene i dostojanstvene pojedince, istrajne u želji da poboljšaju prostor u kojem žive i rade. To je najboji način da pokažemo da cijenimo privilegije koje nam je život priuštio.
GRACIJA 142/12.oktobar 2018.
Razgovarala Marina Strugar
Foto Jelica Bujić/Yelissa Photography
Stilista Milena Đurić
Nakit Katarina Zlajić
Šminka i frizura Danijela Vujović
