Razgovarala Svetlana Peruničić/Foto Jelica Bujić
Hair&MakeUp Vesna Golubović
Za Dajanu i Iliju Pejovića godinama važi konstatacija da su omiljen i skladan bračni par. Zajedno su skoro dvije decenije, a na pitanje da li postoji neki recept za harmoničnu vezu, odnosno brak, odgovaraju da, ako i postoji, oni ga ne znaju, već da samo rade stvari onako kako osjećaju i kako misle da treba. Godinama unazad na poslovnom planu nižu samo uspjehe, a od skoro, nakon 11 godina od rođenja prvog sina, dobili su još jednog dječaka. Učesnici su brojnih kampanja od javnog interesa, posebno onih koje za cilj imaju zdravlje i zdrave stilove života i tvrde da je najvažnija ponovna konekcija čovjeka sa prirodom. Pristalice su teorije da se fizičkim radom može doći do mentalnog rasterećenja.
Nakon punih 11 godina od rođenja prvog sina Dantea, dobili ste još jednog dječaka, Vita. Kakav je osjećaj nakon toliko godina ponovo imati bebu?
Dajana: Darežljivi septembar oplemenio je našu malu porodicu divnim dječačićem. Fuzija različitih osjećaja, rekla bih, obilježila je trudnoću i sam porođaj: uzbuđenje, nestrpljenje, ali i napetost, strah – u malim dozama. I ovoga puta oslonila sam se isključivo na instinkt, ne razmišljajući o djetetu kroz prizmu nove obaveze, manjka sna ili nedostatka vremena za sopstvenu karijeru, navike i hobije. Prijaju mi nova zaduženja: pelene, uspavljivanje, ljuljuškanje, ali i činjenica da nam je život podario još jedno malo čudo.
Ilija: Ne spadam u red onih koji se koriste roditeljskim floskulama tipa “za ovo se živi”, karakterističnim za naše podneblje. Ozbiljno promišljam o svakom aspektu podizanja djece u ne tako blagorodnom vremenu. Izbjegavam i nametanje tema o djeci kad im nije vrijeme i mjesto, jer ono što je roditeljima kod svoje djece interesantno, ne mora nužno da bude interesantno i drugima. Tu malu magiju koja se odvija na relaciji novorođenog djeteta i njemu sudbinski “nametnute” porodice, čuvam za nas. Ne postoje adekvatne riječi kojima se ona može opisati i svaki pokušaj verbalnog artikulisanja samo je banalizuje. Iz dana u dan dešava se novi stepen povezivanja u neraskidivo pletivo emocija čije su niti stvorene već prvog trena.
Da ste u drugom stanju, objavili ste na veoma emotivan način. Između ostalog saopštili ste “dugo smo mislili da je vrhunac davanja sebe jednom ljudskom biću i da snažnije ne može, sve dok se nije najavio još jedan šmeker”. Da li vas je Vito, kako ste najavili, sve podmladio?
Dajana: Ilija i ja zaista volimo život, volimo pokret, akciju, pozitivan pristup stvarima, što nam na neki način odlaže pojavu bora, a nije da im nije vrijeme (smijeh). Mislim da smo donekle svjesni nezaustavljive prolaznosti ljudskog postojanja. Moguće da smo jednostavno poželjeli da nam neko ili nešto obnovi tu energiju, koja nas je svih ovih godina zaista darivala na razne načine. Vitovim dolaskom na svijet kao da su nam se misli drugačije rasporedile. Ove, “nove”, uspijevaju da ponište i one najupornije glavolomke koje nam svakodnevno stvaraju različiti poremećeni društveni konteksti, gdje čovjek, malo po malo, postaje običan bezimeni resurs.
Kako ste se odlučili da sinovima date, za Crnu Goru, rijetka imena?
Ilija: Odmalena sam tražio načine da svemu što mogu nazvati svojim dam neku vrstu makar i najsitnije razlike u odnosu na očekivanu i ustaljenu formu. To, naravno, ne znači da u startu smatram da je samim tim bolje, veće ili značajnije od drugih. Posebno u odnosu na postavljeno pitanje. Kvalitet ličnosti najmanje zavisi od imena koje mu je rođenjem dato. Iskoristiću primjer mog bliskog rođaka koji je, braneći pred drugima moje pravo da djetetu dam za njihove pojmove nečuveno ime, rekao – Mislite li da bi bio bolji čo’ek da se kojim slučajem zove Špiro ili Krcun? Dodajem da istovremeno podržavam pravo svakog drugog da djeci daje imena po svom osjećaju.
Dajana: Crna Gora voli svoje kćeri i sinove, a imena i prezimena tek su početak jednog rasta, predstavljanja identiteta i karaktera. Nadamo se da će obojica biti veliki ljudi. Veliki onoliko koliko su ispravni, vaspitani, brižni i nježni kako prema sebi, tako i prema drugima. Crna Gora je oduvijek posebna i zaslužuje da je predstavljaju čestiti pojedinci, bez obzira koje ime i prezime nose.
Kako je Dante reagovao na dolazak bebe?
Dajana: Takvog starijeg brata treba zaslužiti. Zaista. To što je dovoljno veliki da nam bude podrška nije ga delegiralo za ozbiljnije obaveze u smislu čuvanja malog djeteta i dužnosti na koje još uvijek nije spreman. U želji da mu omogućimo da zadrži svoju slobodu, prostor i da sačuva sve svoje navike u kojima uživa, proizveli smo reakciju kojoj smo samo mogli da se nadamo. Uslijedilo je prirodno povezivanje, brižnost i nježnost u svom punom sjaju.
Kako ste uskladili privatne i poslovne obaveze nakon dolaska bebe?
Dajana: Privilegovana najljepšom “obavezom”, potpuno sam posvećena djeci i trenutno odmaram od svih poslovnih zaduženja. Ilija radi punom parom i žao mi je što sistem nije podešen tako da roditelji – skupa, malo duže uživaju sa novim članom porodice. Sa druge strane, ovo je prilika da se regenerišem nakon više godina kontinuiranog, jako napornog rada u medijima. Slobodna sam taman toliko da se javnih nastupa uželim opet i da se televizijskom poslu vratim rasterećena i relaksirana, kako od mene, na kraju krajeva, zaslužuju oni koji me godinama vjerno prate.
Ilija: Oduvijek me prati ta karmička karakteristika da mi se važne stvari u životu dešavaju istovremeno i u sticaju. Tako je i u slučaju Vitovog dolaska na svijet. Nekoliko mjeseci prije i nakon njegovog rođenja, sa sigurnošću mogu nazvati najintenzivnijim periodom svog života, kako na privatnom, tako i na poslovnom, javnom, kreativnom, fizičkom, mentalnom, emotivnom i svakom drugom planu. Moja potreba da na svim pomenutim poljima sebe dam sto odsto, lišen umijeća da posložim prioritete, može se nazvati dijagnozom (smijeh).
Oboje ste dugo u istoj profesiji. Radili ste za brojne medije, vodili brojne emisije, bilježite kontinuiran napredak u karijeri i važite za jedne od omiljenih medijskih ličnosti. Postoji li neki žanr u novinarstvu u kojem biste željeli da se oprobate?
Dajana: Poslovni period nakon porodiljskog odsustva značiće kristalisanje mog medijskog kretanja i djelovanja. Vjerujem da je došao trenutak da iskoristim sve svoje produkcijske, kreativne, novinarske i voditeljske kapacitete, kako bih gledaocima ponudila format u kojem sve to, suptilno i šarmantno, dodatno dolazi do izražaja. Godinama učestvujem u kreiranju tuđih emisija i vrijeme je da autorski uobličim format za sebe, ali i da konačno iskoristim svoje akademsko znanje. Kao neko ko je u medijskom smislu prošao brojne testove ličnosti, “provjere” ega, osjetio snagu tuđe i sopstvene moći “manipulacije”, osjećam da je vrijeme za nadgradnju. Emisija će donekle biti odraz mog karaktera, bez televizijske uštogljenosti i loše improvizacije. Voljela bih da proizvede osjećaj prijatnosti i postane zdrava TV navika.
Ilija: Iako godinama manje ili više uspješno “bježim” od klasičnog voditeljskog posla kroz koji sam ušao u radio, a zatim djelimično i na televiziju, rad u medijima na različitim zadacima nekako ostaje konstanta. Medije u osnovi i posmatram kao multidisciplinarno polje, prije svega sa aspekta produkcijskih mogućnosti. Zato volim one formate koji se ne svrstavaju isključivo u novinarski okvir. U tom smislu podjednako su mi interesantni tradicionalni žanrovi poput dokumentaristike, putopisa, avanture i sl, kao i inovativne, savremene forme u kojima je moguće postići mnogo s relativno malim resursima – podcast, one man radio i TV, kratki i efektni sadržaji za online medije i društvene mreže…
Mnogi tvrde da je novinarstvo profesija koja je drastično stagnirala, da je došlo do degradacije. Kako biste ocijenili sadašnje stanje?
Dajana: Naša profesija degradirana je na mnogo načina. Konstantan stres kojim se niko suštinski ne bavi, jer ga doživljavamo obaveznim dijelom profesije, čini da do kraja radnog vijeka nekako stignemo, ali mnogo iscrpljeniji, oštećeniji i umorniji nego što je to bio slučaj sa našim prethodnicima. Nezaštićenost u okviru profesije, mala primanja, čine da interesovanje za fakultete koji tretiraju ove teme, ali i za same medije, konstantno opada. Mladim ljudima javni nastup više nije izazov, jer svako ko ima nalog na društvenim mrežama već ima svoj sopstveni medij. Na primjer, eminentne svjetske medijske kuće koje decenijama pratim svoj status potvrđuju ne samo zbog kontinuiranog kvaliteta programa, već zbog činjenice da duboko poštuju svoja zaštitna lica/glasove, posebno novinare u godinama, dajući im značajne uloge jer shvataju koliko je program, kao i prepoznatljivo tv lice/glas, pažljivo njegovana navika. U našoj zemlji vlada trend “jurnjave za novim licima” koja bez adekvatne podloge za nadgradnju i produkcijske podrške medijskih kuća u kojima rade, najčešće ostanu nedovršene i profesionalno limitirane medijske ličnosti, bez obzira na početni potencijal. Kriv je sistem konektovan na površnost, jer i najpedantnije i najposvećenije pojedince ubijedi da su takvi, oboreni kriterijumi, sasvim dovoljni kada jednom poželite da vam hobi postane profesija. Žao mi je što svjedočimo ozbiljnoj eroziji kreative, ali i novinarsko-voditeljskog kadra.
Oboje ste audio-vizuelni producenti. Na koji način mladi gledaju sada na tu profesiju, kako je percipiraju?
Ilija: Jednim dijelom rađaju se sa već stečenim vještinama na tom polju, s obzirom na činjenicu da je upotrebom savremenih tehnologija svaki pojedinac dobio mogućnost da osmišljava, snima, producira i distribuira medijske sadržaje. S druge strane, naći način da se ti sadržaji oblikuju i artikulišu kvalitetno, a u skladu sa potrebama današnjih konzumenata, predstavlja ozbiljan izazov. Ukoliko se posmatra površno i razmišlja u prečicama, utapa se u gomilu banalnog prosjeka.
Ilija je gitarista i autor u grupi NeonoeN. Čime će nas ovaj sastav počastiti u 2025. godini?
Ilija: NeonoeN je u svojoj hiperproduktivnoj fazi i upravo 2025. trebalo bi da bude godina pune ekspanzije ideja koje su jako dugo nagomilavane čekajući prave okolnosti za plasman. Pjesma Clickbait, koja je napravila opštu pometnju u javnosti, uskoro će biti predstavljena i u adekvatnoj video formi. Snimljen je album koji izlazi u roku od nekoliko mjeseci, a izvjestan je dogovor da album izađe pod etiketom jedne od najvećih izdavačkih kuća na prostoru bivše Jugoslavije, što ujedno podrazumijeva i konkretniju regionalnu promociju, prije svega kroz koncertne aktivnosti. Uoči izlaska pomenutog, već se pakuju ideje za pjesme koje će polako popunjavati sljedeći album.
Za vas godinama važi konstatacija “omiljeni par, skladan par” i slično. Skoro ste dvije decenije zajedno i u skladnom braku. Postoji li neki recept za harmoničnu vezu/brak?
Dajana & Ilija: Ako i postoji, mi ga ne znamo. Jednostavno, radimo stvari kako osjećamo. Teoretski, moglo bi se izvući puno zaključaka, ali vjerovatno ne rade podjednako dobro za svaki par.
Često sa porodicom idete u Ameriku, gdje žive Dajanina braća, a i njeni roditelji dobar dio godine provedu kod njih. Kakva vas osjećanja vežu za ovaj dio svijeta i da li će se ujaci skorije upoznati sa Vitom?
Dajana: Činjenica da nas život često vodi u Ameriku, a tek će, smatram privilegijom. Ujaci Vita nijesu uživo upoznali, ali će se to uskoro dogoditi. Najbolju ulogu imaju zapravo moji roditelji jer mire sva nedostajanja između onih koji su u Crnoj Gori i onih koji su godinama daleko od nje. Posljednji put smo se svi sastali prije nekoliko mjeseci kada je “delegacija Pejovića” upisala divnu avanturu kroz nekoliko američkih zemalja. Ovo je bio prvi put poslije dugo vremena da smo svi na istom mjestu i da niko ne odsustvuje.
Ilija: Moja polja interesovanja koja se tiču muzike, filma i ostalih elemenata prije svega popularne kulture, oduvijek gravitiraju tom dijelu svijeta. Zato boravak na američkom tlu ne predstavlja kulturološki šok, već budi osjećaj da ste među svojima (smijeh). Šalu na stranu, iako često iniciram familijarne izlete po našoj Crnoj Gori, Dajana najbolje zna da me nije baš lako “iscimati” na duži put, ali kad se već spakujemo i uzletimo, jedva da imamo predah od želje da upijemo svaki kutak mjesta na koje idemo. Amerika je u tom smislu posebno inspirativna, a sticaj okolnosti koji nam pruža mogućnost povremenog boravka tamo, neopisiva je privilegija.
Već godinama nosite titulu jedne od najstilizovanijih dama sa javne scene. Da li sami odabirate ono što ćete obući ili imate i savjetnike? Koliko Vam u tome pomaže majka Vesna koja se bavi mejkapom i stilizacijom kose?
Dajana: Pitanje zvuči mnogo atraktivnije od odgovora koji će uslijediti. Sve vezano za moju pojavu simbioza je nekoliko vrlo jednostavnih faktora: pratim sopstveni ukus koji, u kombinaciji sa krajnje objektivnom slikom o sebi i sopstvenim nedostacima, čini da rijetko pravim greške. Imam divne prijatelje među domaćim dizajnerima poput Milene Đurđić, Katarine Zlajić, Marine Banović, Ivane Murišić, čiju garderobu i nakit često nosim, ali i rado kupujem. Jasmina, jedna od mojih najboljih prijateljica, vlasnica je sjajnih butika u Podgorici i sa njom, osim prijateljstva, održavam poslovnu saradnju skoro 20 godina. Isti je slučaj i sa mojom dragom Jelenom Vukčević iz Kuće mode i ljepote Zoran, ali i sa mojim djevojkama iz šminkernice RTCG. Okružena sam ljudima kojima vjerujem i kojima sam dozvolila da me upoznaju. Postoje regionalni stilisti sa kojima bih voljela da sarađujem i kojima bih se rado prepustila, iako ne mogu reći da mi je hrabrost u smislu eksperimentisanja izgledom jača strana. Sa druge strane, sa mamom je saradnja najlakša. Ona zna šta mi pristaje. Odlikuje je izuzetna profesionalnost, a njeni klijenti iznad svega cijene njenu upornost i brigu da im, pošto-poto, sačuva kožu i kosu.
Oboje ste učesnici brojnih kampanja od javnog interesa, posebno onih koje za cilj imaju zdravlje i zdrave stilove života. Koliko se ljudi u Crnoj Gori brinu za zdravlje ili zdravo žive?
Ilija: Vjerujem da to ne zavisi isključivo od želje, već od niza opštih životnih okolnosti. Vaspitanje, obrazovanje, navike stečene u najranijim fazama života, a u velikoj mjeri i materijalno stanje, diktiraju, između ostalog, i odnos prema zdravlju.
Dajana: Zdravstvene preventive i kontrole nikada neće postati naše najdraže rutine, ali moraju biti najvažnije. U trci za egzistencijom koja se očigledno ne zaustavlja, ali ni ne usporava, najlakše je sebe skinuti sa prioritetne liste. Moramo biti svjesni da je istinski kvalitetan život poprilično uslovljen zdravljem. I da zdravstveni problemi najčešće imaju vrlo jednostavna rješenja ako poštujemo zdravstvenu preventivu.
Ilija je obnovio kuću svog prađeda na Skadarskom jezeru, trudeći se da zadrži duh starog vremena. Koliko često odlazite i šta najviše volite kada je u pitanju priroda?
Ilija: Takvi projekti podrazumijevaju inicijativu udvoje. Dajanina želja za obnovom mjesta na kome su moji familijarni korijeni, bila je zapravo ključni element odluke da uđemo u projekat koji će se ispostaviti mnogo skupljim i komplikovanijim nego što smo u startu mogli i pretpostaviti. Ipak, rezultat je vrijedan svakog uloženog centa, sagorjelog živca i prolivene kapi znoja. Trudimo se da ne budemo obavezani teretom koji neminovno nosi održavanje još jednog ognjišta, pored stana u kom živimo, već da uskladimo boravke tamo sa ostalim željama, interesovanjima i hobijima koje imamo. Za sada, imamo dobru dinamiku. Skadarsko jezero predstavlja nikad dovoljno istaknut biser u bogatoj crnogorskoj ponudi lokaliteta za uživanje. Činjenica da smo praktično stanovnici nacionalnog parka znači biti direktno povezan sa vjerovatno jednom od najraznovrsnijih flora i fauna na planeti, dok, gledano sa istorijske strane, sve što čini crnogorsko nasljeđe na ovaj ili onaj način, vezano je upravo uz Skadarsko jezero. Osim toga, obožavamo naše planine, bilo u ljetnjim mjesecima kad je boravak na njima mnogo više od bijega od podgoričke vreline, ili zimi kad nam njihova sniježna bjelina pruža duševni mir, ali i mogućnost razonode na skijama i snowboard-u. More se, naravno, podrazumijeva. Ne čekamo ljeto, već često u bilo koje doba godine “siđemo” kako bi samo prošetali nekom od riva ili popili kafu na obali.
Začinsko bilje, limuni i masline na Skadarskom jezeru, u Nikšiću bašta. Da li su te aktivnosti, osim toga što imate zdravu hranu koju sami proizvodite, i bijeg iz gradske vreve, gužve, buke?
Dajana: Napornim fizičkim radom do mentalnog rasterećenja. To je naša vodilja. Ponovna konekcija čovjeka sa prirodnom, zemljom, vodom, zelenilom, svjedočenje bilo kakvom rastu, pomaže da se i sami na neki način obnovimo i regenerišemo. Seoska kafa ispija se sporije uz više gušta, misli su ujednačenije, hrana ukusnija. Liježemo umorni od rada. Budimo se naspavani. Plovidba jezerom, prijatelji u kući, zdravice, baštama i vinogradima zauzete komšije… Pomalo naivna skica jednog istinskog raja.
Da niste novinari čime biste se bavili?
Dajana: Radila bih poslove koji me, bez obzira na njihovu zahtjevnost, čine srećnom. Vjerujem da će nam godine koje dolaze donijeti zeru više hrabrosti da iskoristimo svoju spretnost da se izrazimo, a da ne koristimo nužno govorni aparat. Voljela bih da imamo prostor u kojem ljudi uživaju. Restoran, konceptualnu zelenu kafeteriju, malu fabriku za proizvodnju hrane, krafteriju… Ma, svašta čovjek zavoli zahvaljujući internetu (smijeh).
Ilija: Već sam profesionalno aktivan na nekoliko polja, pa bih za promjenu u nekom drugom životu volio da živim od nasljedstva, upražnjavajući stvari isključivo na volonterskoj osnovi, onda kad hoću i kako hoću (smijeh).
GRACIJA 231/februar 2025.
