Piše Marina Strugar
Foto Vesela Mišković, privatna arhiva
Dalibor Dado Ćetković, akademski slikar iz Bara, kroz slikarstvo prikazuje svoj natčulni svijet, putovanja i kretanja duha u svijetu kojeg poznajemo i onom do sada neviđenom. To je predstavio na novoj izložbi slika Antares upriličenoj u galeriji Velimir A. Leković, a zatim u galeriji Univerziteta Donja Gorica. Dalibor je od 2008. član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, a od 2014. radi kao likovni pedagog sa svim uzrastima u svom ateljeu. Do sada je imao 15 samostalnih i preko 50 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Njegovi radovi se nalaze širom svijeta u privatnim kolekcijama.
Koja priča je u osnovi izložbe Antares?
– Smatram da svako ima neku “zvijezdu vodilju”. Antares je samo simbolički odabran naziv za ciklus slika kojim prikazujem jedan moj natčulni svijet. Neopipljivi i nedostižni, baš kao i ta ogromna, nepoznata, daleka zvijezda, a koja se može vidjeti u stvarnosti na noćnom nebu u jednom od najljepših sazviježđa. Energija koju dobijam ne nalazi se samo u ovom svijetu. Tijelo traži hranu, duh nešto drugo. Najteže je prepoznati, osjetiti nešto u sebi što se riječima ne može opisati. Kako mi nijesmo zaslužni što nam je podaren život na zemlji, niti mogućnost da biramo mjesto i vrijeme, roditelje, oblik živog bića i sve ostalo, tako nemamo mogućnost da govorimo o višim silama i svemu onome što ne možemo vidjeti, a koje imaju zaslugu za život kakvog poznajemo na Zemlji. Čudna je pomisao o energiji koja je spojila materiju i dala ovakav rezultat. Suština je da postoji. Svi znamo da smo ovdje od danas do sjutra, tjelesno, ali naš duh putuje. Razni su stavovi na tu temu. Moja priča se ogleda u mojim djelima. Ja sam prikazivao upravo ta putovanja, kretanja duha u svijetu kojeg poznajemo i onom do sada neviđenom. Slike između jave i sna koje sam tokom slikanja budio iz podsvijesti, i onda uhvatim te momente koje sam uspio da vizualizujem. Sve su se javljale u velikoj svjetlosti, pa sam tako istu predstavljao sa bjelinama na platnima. Nije lako, iako izgleda suprotno. Takođe sam oslikavao snove u snovima. Lijep je osjećaj kada sanjate i probudite se, a vi ste zapravo i dalje u snu i duboko spavate. Mnogi umjetnici koriste razna sredstva da dođu do takvih stanja. Meni su potrebni samo mir i ljubav.
“Lijep je osjećaj kada sanjate i probudite se, a zapravo ste i dalje u snu i duboko spavate. Mnogi umjetnici koriste razna sredstva da dođu do takvih stanja. Meni su potrebni samo mir i ljubav”
Radovi su nastali tokom Vašeg boravka u Americi i nakon povratka. Koliko je to iskustvo bilo značajno, kao i Vaše putovanje kroz umjetnost, spoznaju?
– Poslije puno godina aktivnog traganja za sopstvenim izražajem u slikarstvu, trebalo je da se desi nešto posebno kako bih ja prepoznao sebe u svojim slikama. Crtež je uvijek bio oličenje mog karaktera jer donosim na brz i jedinstven način. Ali, slika je često imala priliku da bude zagušena do te mjere da se morala uvijek iznova sređivati i čistiti od gomile nemilih i nepotrebnih informacija, koje svaki čovjek, pa i umjetnik, podsvjesno ugradi u svoj život ili djelo. Takvi radovi me nikada nijesu oduševljavali jer sam u njima najmanje bio ja. Shvatio sam da sam morao otići dovoljno daleko, od svog doma ali i sa mislima, da bih bio bliži sebi. Upravo to se i dogodilo s mojim odlaskom u Arizonu. Zaista veliko iskustvo. Nijedan veliki poduhvat u životu nije lak, ali kada probudite nešto u sebi, tada više nema mjesta za strah i nedoumice. Svako moje otkrovenje se nalazilo na relaciji između mene, prirode i univerzuma. U ovom slučaju, potpuno drugačije okruženje me je podstaklo da objedinim snage i nastavim dalje, pritom se oslanjajući na sve ljepote i osobenosti našeg svijeta. Naravno, podrška koju imam od onih koji me vole je poseban faktor koji mi daje podstrek da istrajem.
Da li život u inostranstvu nudi bolje uslove za stvaranje i umjetnost, koliko je tamošnja scena otvorena za nove stvaraoce?
– Da, pruža mnogo bolje uslove za sve. Ljudi koji tamo žive i rade ne brinu o osnovnim elementarnim životnim stvarima. Imaju toliko mogućnosti da svako može pronaći svoje mjesto. Naravno, odnosi se samo na one koji znaju koliko i šta treba raditi, pritom ne poznavati lijenost. Umjetnost može biti najbolje uzvišena u zemljama koje su dovoljno ekonomski stabilne. Umjetnik nalazi ako traži, a vrata se otvaraju onima koji su vrijedni i predani svom radu, svjesni svog postojanja.
Nova htijenja, nove forme kojima se bavite u umjetničkom opusu iskazuju poetiku Vašeg stvaranja. Koju biste temu izdvojili kao lajtmotiv?
– U mom novom ciklusu slika često se kao tema prožima priroda, poznata i nepoznata, isto kao i poneka figuracija, odnos čovjeka, raznih živih bića, najčešće ptica, prema raznim životnim situacijama, okolnostima, trenucima itd. Predstavljam na apstraktno nadrealan način, pa je možda teško posmatraču da na prvi pogled razumije suštinu jer su mnogi detalji simboličko asocijativnih karakteristika. Nazivi slika kao što su San u snu, Odgovor, Dostojanstvo, Biser u oku, Izolacija, Tišina nikad glasnija i mnogi drugi, mogu da ukažu ili pomognu da se bolje doživi i približi misao koju sam u tom trenutku prikazao. U mojim radovima akcenat je na emocijama, kao i na podsticanju za promišljanje o sopstvenoj ulozi u životu. Granične prave linije, koje obrazuju pojaseve, ne razdvajaju površine već potpuno suprotno. Želio bih da se osjete ljubav, toplina, vedrina, prisustvo anđela koji vodi naš duh. Međutim, čovjek je u većini slučajeva svjestan samo onoga što svojim očima može vidjeti. Novim slikama je preteča nezavršen ciklus Spinestika, baziran uglavnom na futurističkim temama. U njemu sam dugo istraživao, tako da je u nekoj mjeri zaslužan za nastanak Antaresa.
Šta je to za čim tragate, šta želite da dosegnete? Koja forma omogućava najviše mogućnosti za izražajnost?
– Još od malena sam imao jaku želju da saznam sve o nastanku svijeta, a godinama me je zanimalo kako i gdje će čovjek živjeti u dalekoj budućnosti, ako nam naša planeta i sunce budu na izmaku života. Da li postoje drugi paralelni svjetovi slični našem negdje u univerzumu. Drago mi je da znam da se time bave astrofizičari i ostali naučnici širom svijeta. Zbog činjenice da je to još uvijek nama nepoznanica, poželio sam da dam svoj doprinos u otkrivanju putem intuicije. Na način što osluškujem svoj unutrašnji glas i dajem mu priliku da govori putem kista u mojoj ruci. Osjećaj pulsiranja i postojanja drugih univerzuma, više sile i svega onog što ne možemo opaziti, upravo je ono što se nalazi u pozadini svega što stvaram. Kako su takvi motivi nematerijalni, nemaju formu, tako se moj način izražavanja zasniva na apstraktnim prikazima svega onoga što bi se moglo nekad i negdje vidjeti, doživjeti. Slike su proizvod mojih vizija, ali i realnih doživljaja u ovom svijetu.
Vaše putovanje u svijet likovnosti započelo je u djetinjstvu. Pored oca umjetnika ste savladavali prve lekcije. Da li ste već tada osjećali pripadanje slikarstvu?
– Da. Čak je učiteljica već u prvom razredu prenijela mojim roditeljima da se u meni krije veliki talenat, ali da će se najbolje otkriti tokom odrastanja. Moji su vjerovali u mene i ranije, jer ono što sam radio nije bilo baš uobičajeno za djecu tog uzrasta. Svaka igra oko kuće, u pijesku, bila je toliko kreativna da mi je kao takva ostala dobro urezana u pamćenju i danas. Sjećam se prvih radova i te velike želje da nacrtam sve što postoji.
Rođeni ste i živite u Baru. Koliko su Vam motivi Mediterana, mora, usađeni i svojstveni?
– Od velikog je značaja podneblje koje me je gradilo. Priroda je ta koja me najbolje poznaje i daje sve ono što mi treba. Gdje god bih otišao, a da nema stabla masline ili da ne čujem šum talasa u sobi, ne bih se osjećao potpun. Mogla bi me jedino održavati sjećanja. Svi se u svojoj kući najbolje osjećamo. Odrastao sam sa maslinama u mom dvorištu koje su stare preko 500 godina. Laste su svake godine dolazile i budile me ujutru svojim pjevanjem. Česte šetnje plažom, a posebno preko morskih stijena, gdje me je more redovno iznenađivalo nekim izvajanim komadom drveta i najneobičnijim kamenima, uvjek su me ispunjavale, isto kao i danas. To su samo neki od brojnih momenata koji su mi toliko bliski, da su jednostavno spontano prisutni, a mogu da se osjete na novim radovima.
Dosta vremena provodite u izolaciji, ateljeu, osamljenosti… Kako izgleda život s umjetnikom?
– U većini slučaja se ta moja izolacija odnosi na kućnu izolaciju od spoljnog svijeta, u društvu moje porodice, kućnih ljubimaca, biljaka. Dešava se da nekoliko dana ne prekoračim kapiju. Atelje mi je u kući pa uvijek kada promijenim sprat imam osjećaj da sam otišao negdje daleko. Kao i sa mislima, za trenutak sam ko zna gdje, a fizički i dalje u svojoj fotelji. U radnom ambijentu vrijeme nevjerovatno brzo prolazi i često mi se čini da je dan suviše kratak da uradim sve šta sam naumio. Život sa umjetnikom je prava umjetnost. Nekada sam prilično usporen pa me supruga stalno požuruje, a kada radim, nevjerovatno sam brz da i sebe iznenadim. Najbitnije što umjetnik treba imati od svog partnera su razumujevanje i podrška. Uz obostrano poštovanje, ljubav ima prostora da se širi u svim pravcima.
Imate zanimljiva interesovanja, muziku i ljubav prema motorima, a to ste razvijali kao strastvene hobije.
– Sve to čini jedan krug koji sam sebe nadopunjuje. Muzika je sastavni dio likovnog umjetnika koja inspiriše, otvara vidike i može da utiče na nastanak i tok stvaranja jedne slike. Volim da radim uz muziku. Najbolje se opustim uz džez instrumentale i ambijentalnu muziku. Gitaru sviram 20 godina, ali nikada nisam imao toliko slobodnog vremena da joj se posvetim. Takođe sam ljubitelj dvotočkaša i najviše me privlače custom modeli, čoperi, iako nisu baš najudobniji za daleke destinacije i duga putovanja. Meni to čak i ne smeta jer volim praviti česte pauze u vožnji da razgledam prirodu, fotografišem, ispijam kafe. Imam još puno hobija i svaki ima neku značajnu ulogu u mom stvaralaštvu.
Vaši radovi se nalaze u privatnim kolekcijama širom svijeta. Rad kojeg autora biste voljeli da imate u svojoj kućnoj galeriji?
– Puno fantastičnih umjetnika su ostavili jak utisak na mene u mladosti. Kada bi to moglo biti moguće, najviše bih volio da imam bar po jedno djelo Kandinskog, Klea i Miroa, jer su tako snažna, kako u kompozicijskim rješenjima tako i koloritom koji su na taj način objašnjavali pripadnost određenim formama. Sve njih karakteriše razigranost mašte, humor i fantazija.
Kakav daljnji život čeka Antares?
– Siguran sam da će se i dalje razvijati jer svaka slika bi mogla otvoriti jedan novi put za sebe. Odmah nakon prvog predstavljanja sam nastavio raditi, pa je sada ciklus uvećan za više od deset novih radova, koje ne objavljujem unaprijed, a upravo će oni biti prikazani na nekoj novoj samostalnoj izložbi. Imam planove za kasnije i biću zadovoljan da bar mali broj projekata realizujem u narednoj godini.
