DANA BUDISAVLJEVIĆ: Diana je rodonačelnica građanske akcije

spot_img

Razgovarala Živana Jovančić
Foto Amer Kuhinja / Spektroom

Ovogodišnji pobjednik Filmskog festivala u Puli, igrano-dokumentarni film Dnevnik Diane Budisavljević, nastavlja svoj život u bioskopima i festivalima u Hrvatskoj, u regiji i inostranstvu. Na dugom putešestviju vjerno ga prati rediteljka i koscenaristkinja Dana Budisavljević (44), s dosadašnjom reputacijom autorke dokumentarnih filmova i producentice.
Rođena u Zagrebu, Dana je diplomirala filmsku i TV montažu na Akademiji dramskih umjetnosti. Strastvena je filmašica, a njen životni stil definišu sloboda, odgovornost i rad.
Dnevnik Diane Budisavljević nastajao je gotovo cijelu deceniju, a govori o humanitarki koja je u vrijeme NDH-a pokrenula riskantnu akciju s nekoliko prijatelja i spasila preko 10.000 srpske djece iz logora. Diana Budisavljević, rođena Obekser, porijeklom je Austrijanka, a bila je udata za dr Julija Budisavljevića, profesora hirurgije na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. Rođena 1891. u Insbruku, od 1919. godine živjela je u Zagrebu. U vrtlogu ratnih zbivanja nesebično se  posvetila spašavanju djece, ali i njihovih majki. Poslije Drugog svjetskog rata pala je u zaborav, te je sa suprugom tiho napustila Zagreb. Umrla je u rodnom Insbruku 1978. godine. Iste godine, Dianina unuka Silvija Szabo slučajno je pronašla njen dnevnik koji je vodila od 1941. do 1945. godine.
Vaš prvi igrano-dokumentarni film pubudio je pažnju javnosti. Zanima nas gdje ste pronašli dnevnik Diane Budisavljević?
– Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945. objavljen je kao knjiga 2003. godine, a izdali su je Državni arhiv Hrvatske i Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac. Nisam za tu knjigu čula u vrijeme kad je izašla, međutim, bila sam u Jasenovcu 2010. i tada mi je Nataša Jovičić, koja je u to vrijeme bila upravnica, rekla: “Ti se zoveš Budisavljević, je li ti nešto u rodu?!” Moram priznati da nikad nisam čula za Dianu, bila sam potpuno zatečena. Tek poslije smo shvatili da smo sa njenim suprugom u daljem srodstvu. Nataša mi je dala da pročitam dnevnik, imala je želju da se napravi neki film o Jasenovcu, razgovarale smo o tome. Mislim da je za Hrvatsku Jasenovac postao apstraktan, rekla sam joj, zato što je predmet političkih svađa i rasprava svake godine kad se odaje počast njegovim žrtvama. Kad sam pročitala dnevnik, shvatila sam da je to velika priča koja je ostala neispričana. Bilo mi je jasno da je za film, samo je bilo pitanje kako ga napraviti.

“Pitala sam se često da li će ljudi shvatiti Dianinu snagu i veličinu, jer stvari ne završe dobro po nju. Čovjek bi se mogao pitati da li se plemenitost isplati”

Zašto je snimanje filma potrajalo tako dugo, šta Vas je usporilo?
– Snimanje dokumentarnih materijala bilo je 2014. godine, a igrane scene snimali smo krajem 2017, i u ljeto  2019. film je izašao pred publiku. Nakon što sam pročitala dnevnik, odmah smo producentkinja Miljenka Čogelja i ja pomislile na film, počele smo skupljati novac za razvoj, za istraživanje koje je dugo trajalo, jer se o Dianinim saradnicima nije znalo gotovo ništa, ni kako su izgledali, ko su bili, čime su se bavili. Drugi smjer istraživanja bio je kako pronaći svjedoke među spašenom djecom nekad, i treće, pronaći sve moguće dokumente, filmske arhive, sve što bi moglo činiti film. Tokom te tri godine istraživanja, koje je vodio mladi istoričar Silvester Mileta, polako smo došli do igrano-dokumentarne forme. Postalo je jasno da ćemo u filmu rekonstruisati Dianin dnevnik i njene zapise. Budući da su pojedini svjedoci, nekadašnja djeca iz logora, još uvijek živi, iako u poodmakloj dobi, shvatili smo da je zadnji čas da snimimo i njihove priče. U filmu ih je bilo četvoro, i oni na neki način predstavljaju svu tu veliku grupu djece koja je bila obuhvaćena akcijom: Živko, koji zapravo ne zna ko je, što je direktna posljedica nastala kada je Diani oduzeta kartoteka, Milorad je iz Potkozarja, odakle je bilo najviše djece, Zorka je s Korduna, iz okoline Petrinje, i Nada, koja je za vrijeme NDH pokupljena iz Bihaća. Ona je bila u Lobor-gradu, koji je u blizini Zagreba i koji je značajan baš zbog toga što na osnovu njega Diana i započinje svoju akciju već u oktobru 1941. godine, odnosno šest mjeseci nakon proglašenja NDH. Njena najveća operacija dogodila se u ljeto 1942, nakon poznate kozaračke ofanzive. Znalo se u bivšoj Jugoslaviji za tu djecu, za djecu s Kozare i Korduna u logorima, koja su udomljavana u hrvatske porodice, međutim, nije se znalo kako je do toga došlo.

Koristeći svoje austrijsko porijeklo, Diana je apelovala na vlast, Crkvu i Crveni krst da iz logora spase barem djecu

Diana Budisavljević osvojila Vas je likom i djelom, čime Vas je najviše inspirisala za film? 
– Mene je najviše privukla ličnost Diane, fascinirala me njena upornost, predanost, borba. Često volim reći da je ona rodonačelnica građanske akcije. Zanimljivo mi je bilo otkriti jednu heroinu koja to postaje u svojim pedesetim godinama, kako izgledaju svi oni događaji iz perspektive jedne zrele i promišljene žene, intuitivne, žene koja je svjesna svoje okoline. Diana je obavljala građanske porodične dužnosti: ona 1941. ima 50 godina, dvije kćerke, upravo je postala baka, a to vidimo na početku filma, kad prisustvuje krštenju svog unuka. Bila mi je zanimljiva i u nekom današnjem kontekstu, činilo mi se da je jako vrijedan taj način na koji se borila. Ona ne ide glavom kroza zid; ide taktično, postepeno, ona prihvaća da je rat, ali smatra da se neke stvari ne smiju dešavati ni u ratu i prepustiti se stihiji.
Šta ste saznali o Diani više u odnosu na gledatelje filma nakon što ste pročitali njen dnevnik?
– Mlada Diana bavila se lovom, vozila je automobil, nosila modernost u sebi. Muž joj daje podršku u svemu, pomaže joj. Osjećala sam jako njenu bol zato što nakon toliko žrtve i tolikih napora nije mogla završiti svoj rad, ona nakon Drugog svjetskog rata nikad više nije željela i nije spominjala svoju akciju. Činilo mi se da je njoj velika nepravda učinjena. Uspjeh mi je ako mogu umjetnošću da joj nešto nadoknadim. Bila mi je velika bol.

Alma Prica tumači lik Diane Budisavljević

S filmom ste djelimično ispravili nepravdu koja joj je učinjena?
– Jednom je Alma Prica rekla da kad sve gledaš i razmišljaš, dođeš do zaključka da bi čovječanstvo izumrlo kad ne bilo ljudi poput Diane. Svijet je pun destrukcije, često ide kroz ratove kapitalističke pohlepe, nema ljudi koji uspijevaju oduprijeti se tome, umanjiti destrukciju. Ljude kao Diana potpuno zaboravljamo. Odgajamo se u kulturi rata, iako stalno pričamo o suživotu.
Radeći stalno na terenu, da li je Diana ugrozila i sopstveno zdravlje?
– Ona o tome piše u dnevniku. To je jedan od rijetkih momenata kad se bavi samo sobom. Inače, ona je sebe potisnula, nije u prvom planu, koncentrisana je, kontroliše emocije da bi mogla izvesti sve akcije. Nakon onih odlazaka u logore, ona je potpuno iscrpljena, piše da je smršala 16 kilograma, postaje nemoćna, ima želju da radi, ali njeno tijelo nije moglo više izdržati. Diana se predala izradi kartoteke, to joj je novi cilj, koji ne uspije realizovati na koncu. Pitala sam se često da li će ljudi shvatiti Dianinu snagu i veličinu, jer stvari ne završe dobro po nju. Čovjek bi se mogao pitati da li se plemenitost isplati. Ostala su živa djeca i to je njen najveći uspjeh, ali za nju samu bila je velika uvreda kad su joj odnijeli kartoteku iz stana. Znala je da će jednog dana predati nekome kartoteku da bi se sačuvali svi podaci, ali ne da će na grub i bahat način biti odnesena iz stana.
Kakvu je ulogu u svemu imao Dianin suprug, dr Julije Budisavljević?
– On je bio veoma ugledan, imao je puno poznanika i tim kontaktima ju je pomagao, ali on lično nije toliko djelovao. Bio je i sam u nezgodnoj poziciji kao Srbin, međutim, kao jedan od rijetkih hirurga bio je veoma potreban, iako je u jednom času dobio otkaz u bolnici. Podržavao je suprugu, ali je smatrao da previše rizikuje i da bi svi mogli završiti u logoru, molio je da prestane jer postaje previše opasno za sve, ali Diana više ne može stati. Diana je jako svijetla tačka zato što djeluje i nadnacionalno i nadvjerski. Ona je Austrijanka, katolkinja koja spašava srpsku djecu i udomljuje ih. Ona je primjer velike žene.
Šta ste sve iskusili scenaristkinja Jelena Paljan i Vi dok ste radile na scenariju? 
– Jelena Paljan je najduže pisala sa mnom, otišle su nam četiri godine na scenario po kome se može snimati film. Emotivno je bio zahtjevan dokumentarni dio jer smo ljude sa velikim i potresnim pričama doveli prvi put u životu na lokacije nekadašnjih logora. Nije im to bilo lako, ali pristali su. Film je bio za mene veliki izazov, drago mi je da je sve postalo kompaktna priča, ponosna sam na to.
U Puli je film doživio neviđen trijumf. Kako ste se osjećali?
– Moj motiv za odlazak u Pulu bio je da film iznesem pred publiku. Bila je to svjetska premijera, nepregledan broj ljudi ispunio je predivnu arenu, bilo je nevjerovatno gledati svoj film po prvi put sa tako mnogo ljudi. Bilo mi je važno da osjetim da li će publika prihvatiti film ili ne, odrediti mu sudbinu. I da nisam ni dobila nagrade, projekcija je bila veličanstvena, u areni je bila takva tišina dok je trajao film, a kad je krenuo pljesak, nije prestajao. U času kad su se svi svjedoci popeli na binu, cijela je arena ustala. To je bilo nešto neviđeno. Jedino gospođa Zorka nije dočekala premijeru, nažalost. Meni su se koljena tresla, osjećam da se nešto događa, a ne znam protumačiti šta je to. Poslije su mi Puljani rekli da se takav trijumf i reakcije publike nisu vidjeli odavno, da sam druga žena koja je u istoriji Festivala dobila Zlatnu arenu za režiju; prvu je dobila Soja Jovanović 1957. Ljudi iz filmske industrije mislili su da će to biti film za odabranu festivalsku publiku, a ja sam imala osjećaj da taj film, bez obzira što je spor i artističan, ima snažnu emociju i priču, i može s publikom komunicirati. Meni kao autoru je predivno što ga publika prihvata otvorena srca, a drugo, u društvenom smislu je predivno da su na taj način pozdravili film.

“Zanimljivo mi je bilo otkriti jednu heroinu koja to postaje u svojim pedesetim godinama, kako izgledaju svi oni događaji iz perspektive jedne zrele i promišljene žene”

Je li u Hrvatskoj bilo oportunih stavova na račun filma?
– Moram reći da su mediji zaista dobro ispratili taj film i stvarno su i opsežno pisali o njemu. Mislim da su svi koji nešto znače u novinama, od Jurice Pavičića, Nenada Polimca, Ante Tomića, Vedrane Rudan i Slavenke Drakulić, do ljudi koji se bave društvenim pojavama i filmom, pohvalno pisali. Ono što je očekivano, bilo je negativnih reakcija desnice, to čak nije ni desnica, to je ultranacionalistička desnica, ali ne mogu se raspravljati s tom ekstremnom ustašoidnom desnicom.
Dnevnik Diane Budisavljević otvorio je deseti Crnogorski festival filma o ljudskim pravima Ubrzaj, 10. decembra u CNP-u


Kakve utiske nosite s premijera u Sarajevu i Beogradu?
– Svugdje su reakcije jako emotivne. U Hrvatskoj je malo tiše, jer je to ipak naša sramota, naš grijeh. U Srbiji su otvoreniji, to su njihova djeca, ipak, na neki način njihov narod. U Sarajevu mi je bilo posebno, malo sam titrala u sebi jer je doživjelo svoju golgotu baš od neke srpske vojske. Sarajevo ima najsvježiju ratnu traumu. Pitala sam se da li oni još imaju kapaciteta da nekako isprate ove filmske scene. Važno mi je da naša regija vidi film, to je naša priča, neka vrsta katarze za nas, koja će pružiti nadu, vjeru u humanost, vjeru u ljude. To je najvažnija funkcija filma i mislim da je ovo najljepše što mu se moglo dogoditi.
Izabrali ste znane glumce, kakva je bila vaša saradnja?
– Alma Prica bila mi je zaista prvi izbor. S njom sam se povezala 2014. i tad je imala 50 godina tačno kao i Diana. Alma je ostvarila fascinantnu ulogu. Veoma sam zahvalna  da su velika regionalna glumačka imena pristala biti dio filma. To su male uloge za njih, ali zbog te priče nikome nije bilo teško. Moram spomenuti Mirjanu Karanović, Ermina Bravu i Igora Samobora, divno jedno lice, poznat je u Sloveniji, ne baš tako i kod nas. Svi su me podržali pogotovo što je to moj debitantski film, igrali su sjajno i uspjeli su ono što sam željela, da budu svedeni, uzdržani.
Malu ulogu dali ste i bratu Srđanu, kako su on i vaši roditelji dočekali film?
– Bratu Srđanu dala sam malu ulogu, on je onaj portir u ministarstvu koji, kad Diana pokuca na vrata, on ih otvori (smijeh). Moji su film vidjeli u Puli kao i ja, jako su bili ponosni i iznenađeni; sada mi već jako nedostaju jer stalno putujem sa filmom. Jedva čekam praznike da se svi okupimo, film me baš izbacio iz svakodnevnice, što jeste lijepo, ali postane i naporno.
Često se pitamo može li umjetnost promijeniti ili popraviti nešto u našoj stvarnosti kojom nismo zadovoljni?
– U Puli niko nije mislio da je Hrvatska spremna za ovakav film, a onda je s filmom ispalo da jeste, da je dosta revizionizma. Dogodio se neočekivan preokret, film je pokazao da postoji puno ljudi koji ne misle kako se čini da svi mislimo isto. Ima puno ljudi koje okuplja film, daje im neku smjernicu, teško da sam film može nešto promijeniti, ali može ukazati na nešto. I zbog toga sam sretna.

Gracija 175, 17.1.2020.

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO