spot_img

Daniel Popović: Vrijeme je da moja muzika poteče

Dok se prisjećamo njegovih muzičkih početaka prije četiri decenije, Daniel nam otkriva da priprema veliki koncert u Podgorici

spot_img
“Pjesma Evrovizije ima neku čudesnu moć. Uvijek sam govorio da je to najbolji put ako neko hoće napraviti evropsku karijeru”

Razgovarala Dragana Đurić
Foto Vedran Levi, Sandra Šimunović i privatna arhiva

Milan Popović (67) se sedamdesetih godina prošlog vijeka iz Crne Gore zaputio u Zagreb kako bi unaprijedio svoju karijeru. Od prvih nastupa izabrao je umjetničko ime Daniel. “Moja baka, Belgijanka Matilda, mog je đeda Đuru, rodom iz Kuča, iz milošte zvala mon Žorž. No, on tim nadimkom nije baš bio oduševljen te su se dogovorili da postane Daniel. Kako sam bio njegovo mezimče, a i ja sam njega jako volio, uzeo sam ime kao spomen na đeda. Tako je, od momenta kada sam postao Daniel, moj đed uvijek uz mene”, objasnio nam je na početku razgovora.
Ove godine je 40 godina od Danielove pobjede za Pjesmu Evrovizije, kada je sa pjesmom Džuli predstavljao Jugoslaviju u Minhenu i osvojio četvrto mjesto, te smo ga najprije zamolili da nam nešto kaže o predstavnicima s ovih prostora u prethodnom periodu, i o tome koliko su se mijenjali trendovi?
“Pjesma Evrovizije ima neku čudesnu moć, uvijek sam govorio je najbolji put ako neko hoće napraviti evropsku karijeru. Mišljenja sam da bi na nacionalnim izborima trebali učestvovati autori koji pripadaju tom određenom podneblju. Jedino oni mogu uistinu osjetiti šta će na najbolji način predstaviti zemlju, to im je zapisano u genima. Siguran sam da među autorima postoji mnogo onih koji se neće prijaviti na nacionalni izbor jer, zbog svih mogućih manipulacija i namještaljki, smatraju da je to ‘pucanj u prazno’. Što se promjene trendova tiče, svjedoci smo toga da svako pokušava poslati nešto dotad neviđeno, što vodi ka senzacionalizmu, pokušaju da se izazove reakcija javnosti, a kvalitet pjesama je u drugom planu. Ime Eurosong jasno govori da bi pjesma trebala biti najvažnija. Dobra pjesma mora ‘teći’, trebalo bi da nosi iskrenu emociju, da bude pjevljiva, lako pamtljiva. Trebalo bi da nas pokreće ljubav. O tome želim slušati. Nisam bez razloga u jednom intervjuu rekao da su senzacionalistički nastupi ravni skoku s padobranom. Padobran se može i ne mora otvoriti. Ako senzacija ima za cilj obesmisliti Eurosong, to nije dobro. To što je Evrovizija postala više vizuelni nego audio spektakl, govori o iskrivljenim vrijednostima.”

Šta je Vama donijela pjesma Džuli?
– Poslije Džuli više ništa nije bilo isto, izbacila me je u orbitu tako brzo da sam bio zahvaćen vrtlogom estrade. Odjednom haos, hiljade obožavalaca, koncerti, turneje, šou programi. Rekli su tada da je na izboru u Novom Sadu pobijedio anonimus i autsajder, a ja sam iza sebe već imao kilometre u muzičkom smislu, izgrađen stil, bio sam sklon šansonama i baladama. Počeo sam kao gitarist i jedan od pjevača u bendovima Nada i Entuzijasti, s Entuzijastima sam išao na svoju prvu veliku turneju po SSSR-u, s njima sam snimio prvi singl u Beogradu Kotorske ulice. Godine 1972. sam debitovao i pobijedio na festivalu Titogradsko proljeće sa svojom kompozicijom Plači.
Može li se reći da vam je Džuli promijenila život?
– O, da! Postala je neka vrsta moje lične karte. Uvrstila je moje ime na evropske top liste te 1983. pored imena kao što su Culture Club, Shakin Stevens, Kajagoogoo, Eurytmics, David Bowie, Spandau Ballet… Album Bio sam naivan je oborio rekord prodaje na ovim prostorima sa 1.200.000 primjeraka. Ušao sam u anale Eurosonga, pjesma je prepjevana na desetak jezika. I danas me zovu i traže dozvolu da je prepjevaju. U privatnom životu, prije Džuli sam ja birao s kim ću se zabavljati, a poslije Minhena, žene su birale mene. Nisam imao kud jer se svaka žena htjela udati za mene. Stasao sam na ovom podneblju, moj je otac znao reći: “Ili je ženi, ili je šalji doma.” Smatrao sam da ženidbom iskazujem poštovanje ženi. Danas bih sigurno mnogo toga učinio drugačije. Prije svega, radio bih na tome da imam ekipu koja će voditi računa o meni, o našem zajedničkom interesu. Mlad i nošen tom estradnom bujicom, nisam mogao ispratiti sve što se oko mene zbivalo, ni fizički, ni mentalno, ni profesionalno. Išao sam s koncerta na koncert, iz emisije u emisiju, s turneje na turneju, od SFRJ do SSSR-a, kasnije i do Australije. Vjerovao sam da neki ljudi rade u mom najboljem interesu, a ispostavilo se da su radili samo za svoj interes. Podmetali su mi kamenje pod točkove, a na meni je bilo hoću li ga upotrijebiti da izgradim zid ili most. Zid bi značio da se povlačim i ograđujem od ljudi, da stajem. Most bi značio da nastavljam tim putem dalje, jer muzika je moj izbor, moj put, moja pasija. Moj smisao. Zato nisam odustao.

“Muzička scena Crne Gore skoro i da ne postoji. Talentovanih muzičara je puno, no, nameće se pitanje, imaju li mogućnosti za napredak”

I ove godine ste prijavili pjesmu za izbor predstavnika Hrvatske. Kakav plasman predviđate pobjedničkoj pjesmi Mama ŠČ grupe Let 3?
– Ove godine sam prijavio pjesmu koja nosi naziv Kano Kastigan. Posebna je, muzički i tekstualno. Ova pjesma je moja istina, moja priča, vapaj, krik. Zapis i opomena. Kastigan je muški rod imenice kastigulja. Kastigan sam ja, stigmatizovan bez osnova. Riješio sam da iznesem svoju priču ovom pjesmom. Koliko lako sudimo drugima i jesmo li ikada upitani kako to utiče na njihove živote? Ova pjesma je moja iskrena emocija i nadam se da će je ljudi osjetiti. Pobjednička pjesma ovogodišnje Dore je, u biti, antipjesma. Sigurno neće proći nezapaženo. Opet ću iznijeti svoj stav, bitna je pjesma! Kad kažem pjesma, mislim na kompoziciju, harmonije, metriku, ritam, treba imati neku melodioznost. Želim im sreću da uđu u finale. Da za sobom ostave trag: ŠČ.
Šta je tako posebno u toj evrovizijskoj sceni kada skoro svako ko je jednom nastupio poželi da joj se vrati?
– Evrovizija je spektakl. Nezaboravno iskustvo. Prelijepo druženje, razmjena iskustava i put ka evropskoj muzičkoj sceni. U Evropi je, čini se, normalno da ljudi žele ponovo da se oprobaju na Eurosongu. Na ovim prostorima se to posmatra drugačije. Onda tu je i taj čudni kliše vezan za godine. Kažu: Pa što on hoće!? Prestar je! Prošlo je njegovo vrijeme, što je neka vrsta diskriminacije.
Čime ste se bavili za ovo vrijeme dok Vas nije bilo na estradi?
– Uvijek sam se bavio muzikom, i u vrijeme megapopularnosti i u vrijeme kada sam zapao u neki medijski polumrak, a bavim se i danas. Riješio sam da sad opet stanem pod svjetla reflektora. Vrijeme je da izađem iz sjenke. Povod je lijep. Obilježavam 50 godina muzičke karijere, punih 40 u diskografiji kao solo izvođač i punih 40 od nastupa u Minhenu, na Pjesmi Evrovizije. Spremio sam novi materijal koji će uskoro ugledati svjetlost dana uz podršku i pod pokroviteljstvom Croatia Recordsa. Vraćam se svojim počecima, baladera i šansonjera. Pjesme su istinite, biografske. Svaka nosi posebnu emociju. One su ja, ja sam one. Želim reći da sam zreo muzičar, kompletan autor, kompozitor, tekstopisac, gitarista, pjevač, aranžer te producent. Nadam se da ću se i svojoj staroj publici i novim generacijama predstaviti upravo u tom svjetlu. To mi je želja. To me pokreće. Znate, kada vino odleži u nekom hladnom, mračnom podrumu i sazri, tada dobije svu punoću ukusa. Vrijeme je da moja muzika sada poteče.
Godine 2000. ste magistrirali na Sveučilištu za muziku i izvedbene umjetnosti u Gracu. Šta vas je poguralo da se u vratite na studije i poželite da se usavršavate?
– Divan period i najljepše uspomene me vežu za Grac, Klagenfurt, Linc. U periodu od 90-ih do 2000-ih imao sam vrlo malo koncertnih aktivnosti, a to znači više slobodnog vremena, koje sam onda riješio da iskoristim za lično usavršavanje. Još 1989. sam diplomirao klasičnu gitaru na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti, da bih 11 godina kasnije upisao magistarski studij za kompoziciju i aranžiranje.
Vaš privatni život jedno vrijeme je bio zanimljiv žutoj štampi, plasirane su razne varijacije o optužbi Vaše bivše supruge za porodično nasilje. Kako ste se nosili s takvim publicitetom?
– Moj je pokojni otac znao reći da deset puta izgovorena laž postane istina. Šta da Vam kažem, boljelo me je i boli upravo ta laž, taj pečat koji mi je udaren. Obilježilo je to dobar dio mog života, nažalost. U početku sam šutio zbog djeteta, a onda sam mislio da će ta hajka stati. Laž je da sam registrovani porodični nasilnik. Nigdje ne postoji nikakav dokument o tome, upravo je obratno. Postoji samo jedan izvještaj iz policije 2003. godine, gdje piše i jasno je da je “sukob” između moje supruge i mene izazvala ona. To je i priznala. Suština je da je to bio brak na papiru. Nikada nismo živjeli zajedno, osim četiri mjeseca u Crnoj Gori, nije htjela doseliti kod mene pravdajući se da je uvijek gužva, galama, da ona i dijete trebaju mir. Živjela je kod mame, viđali smo se dvaput nedjeljno i to je bilo to. Nismo ništa dijelili, nije se zanimala za moj rad, nije imala, niti je obavljala bilo kakve kućanske obaveze. Nije radila, ja sam je uzdržavao. Nije imala apsolutno nikakvu obavezu prema meni, niti sam nešto od nje zahtjevao, a ništa nije ni nudila. Nisam nikada prema bilo kome bio nasilan. To znaju moja djeca, svi koji me poznaju, sve moje bivše. To zna i moja sadašnja supruga Aleksandra, s kojom dijelim svakodnevnicu već 17 godina.
U kakvom ste danas odnosu sa djecom, da li je neko od njih krenulo muzičkim stopama?
– Moja djeca su talentovana i volimo se. Konstantno izgrađujemo i gajimo našu ljubav. Naši razgovori su puni nježnih riječi, a to i osjećamo jedni prema drugima, istinsku sreću i ljubav. Kuće su nam pune ljubavi. Moji geni, ponosno mogu reći. Srećan sam.
Sada ste u četvrtom braku, možete li nam reći šta je najbitnije za njegov uspjeh?
– Sve što bih rekao možda će zvučati kao kliše. U braku su najvažniji razumijevanje i povjerenje. Ako toga nema, ni ljubav ga neće sačuvati. Uzajamno poštovanje, potpora. Ne kaže se tek tako životni saputnik, u dobru i zlu. Eto primjera moje supruge i mene. Bilo je teških trenutaka za oboje, njena bolest na samom početku naše veze, a onda moji ožiljci, sjene prošlosti… Tu smo uvijek jedno za drugo. Tako jeste i tako mora biti. Zauvijek.
Da možete da vratite vrijeme, šta biste promijenili?
– Promijenio bih sve. Ne bih se ni prijavio na taj izbor za Pjesmu Evrovizije 1983. Moj prvi, mladalački san, koji sam jedno vrijeme i živio, bio je da budem gitarist i pjevač u bendu. Nisam planirao solo karijeru. Oduvijek smo bili gitara i ja. Sve ostalo se mijenjalo, to je bila konstanta mog života. Od prve gitare koju su mi kupili moji predivni roditelji, sa tvrdim metalnim žicama od kojih su mi jagodice znale popucati i krvariti, do ovih današnjih koje sam zaslužio mukotrpnim vježbanjem. Hvala gitari.
Nedavno su mediji prenijeli Vašu izjavu: “Već deset godina ne dobivam nikakve novce od autorskih tantijema, drugim riječima ja sam socijalni slučaj i tako će biti do kraja mog života.” Da li je stvarno tako?
– Moja izjava da su umjetnici danas na margini društva je izvučena iz konteksta.  Pitali su me kako su muzičari živjeli nekad, a kako danas žive, i ja sam odgovorio tako. Potom osvanuše naslovi : “Od zvijezde do socijalnog slučaja”, pa copy/paste po regionu. Sjetite se Titanika koji tone, za muzičare nema mjesta u čamcu za spasavanje pa im ništa drugo ne preostaje nego da sviraju. Tako je i danas. Hvala Bogu, zdrav sam, radim, vrijedan sam, stvaram, komponujem za sebe i za druge. Slikam, crtam, pišem biografiju, čitam, volim pogledati dobar film i dobar dokumentarac. Volim prirodu i prema njoj se odnosim sa poštovanjem. Brinem o vrapčićima. Imam jednu malu oazu za vrapce. Neke sam kućice pravio sam, neke dobio na poklon. Restauriram namještaj. Volim sređivati automobile. Umijem svašta raditi i popraviti. Imam sav mogući alat pa sam majstor za sve. Uživam da stvaram. To me odmara, nadahnjuje i ispunjava.
Nastupate li negdje, kad ste imali posljednju tezgu i kakav repertoar se danas traži?
– Redovno nastupam po Sloveniji. Rođendani, svadbe, promocije… Prelijep nastup sam imao nedavno na Konoviziji u hotelu Croatia u Cavtatu. Uživao sam, a primili su me zaista srdačno. Tek su u planu nastupi i koncerti kad izađe novi album. Ovdje ću ekskluzivno reći da u maju planiram jedan lijep solistički koncert u Podgorici. Uvjeren sam da je novi materijal nešto što će naći put do slušalaca. Pjesme su posebne, jer su iskrene i to se osjeti u svakom uzdahu, u nizu prekrasnih tonova.
Dugo ste živjeli u Hrvatskoj, već neko vrijeme živite u Sloveniji, a jeste li razmišljali o vraćanju u CG?
– Ja nikada nisam ni napustio Crnu Goru. Moja duša i srce su uvijek tamo. Ona kuca u meni neprestano. Slovenija, gdje sada živim, moj je treći dom. Ovo je uređena zemlja prijatnih ljudi. Slovenija je, u pravom smislu te riječi, ekološka država. Sve je čisto. Ljudi ovdje zaista vole svoju zemlju i brinu o njoj. U Hrvatskoj sam živio od 1977. do 2005. godine. Ona je moj drugi dom. Možda je ne bih ni napuštao da nije bilo tog medijskog skandala koji je izazvala moja bivša supruga.
Koliko često dolazite, šta u Crnoj Gori volite a šta ne?
– Nažalost, veoma rijetko dolazim. Crna Gora je moja domovina i postojbina, zemlja predivne prirode i kulture. Volim svaki njen kutak, planine, more, svaki kamen. Volim njene gorske oči. Ono što mi smeta je nebriga, prljavština. Ljudi moraju osvijestiti da se domovina voli kroz odnos i postupke, od kućnog praga nadalje.
Koliko ste upoznati sa crnogorskom muzičkom scenom? 
– Muzička scena Crne Gore skoro i da ne postoji. Talentovanih muzičara je puno, no, nameće se pitanje, imaju li mogućnosti za napredak u vlastitoj zemlji. Važna je podrška države. U svakoj oblasti života, naravno.

Gracija 210, mart 2023.

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO