Danijel Garić: Borba za ekološku, čistu i zdravu Crnu Goru

“Po priznanju direktora Evropske agencije za zaštitu životne sredine, na prste možete izbrojati javne servise u Evropi koji imaju zasebnu redakciju za ekologiju. Ponosni smo što je naš javni servis u tom društvu malobrojnih”, kaže urednik emisije Ekovizija

Razgovarala Marina Strugar
Foto Vesela Mišković

Danijel Garić, novinar sa višegodišnjim bogatim iskustvom, poznato tv lice koje je publika rado gledala u ulozi voditelja Jutarnjeg programa RTCG, svoju pažnju i istraživačku energiju usmjerio je na temu ekologije kroz emisiju Ekovizija. Mišljenja je da novinar koji se bavi ovim temema mora biti nepotkupljivi i nepokolebljivi borac za spas vode, vazduha i hrane, naših izvora života.

S obzirom da su emisije i stalne novinske rubrike iz oblasti ekologije rijetkost i u zemljama regiona, da li je činjenica da smo ekološka država podstakla RTCG na pokretanje Ekovizije, prve emisije koja se bavi ekološkim temama?
– Naravno, to je bila osnovna premisa. “Teret” koji Crna Gora nosi kao prva ustavno deklarisana ekološka država je uvijek prisutan. Smatram da je svaki građanin ove zemlje konstantno svjestan činjenice da je privilegovan što se rodio ili živi u jednom od najljepših prostora na planeti, u zemlji koja je puna darova, života. Ipak, odavno tu datost uzimamo zdravo za gotovo. Što više, prema toj divoti se odnosimo hladno maćehinski, destruktivno, agresivno, rušilački. Vrijeme je da shvatimo da ćemo za greške koje sada pravimo ispaštati u bliskoj budućnosti i da je šteta nenadoknadiva. Zato je potrebno da se o tome što glasnije i što češće javno govori. Potrebno je da snažna javna kampanja na vrijeme zaustavi ili makar uspori taj rušilački poriv koji je postao trend i da se ublaže izrazito negativne posljedice po životnu sredinu. Redakcija za ekologiju je formirana da bi bila u službi jedne takve misije. RTCG je redakciju oformila samo mjesec nakon otvaranja Poglavlja 27 u pregovaračkom procesu sa EU, kako bi dala doprinos na tom najskupljem i “najbolnijem” putu u evopskim integracijama. Po priznanju direktora Evropske agencije za zaštitu životne sredine, na prste ruke možete izbrojati javne servise u Evropi koji imaju zasebnu redakciju za ekologiju. Ponosni smo što je naš javni servis u tom društvu malobrojnih.
Koliko bi novinar koji se bavi ekološkim problemima trebalo i da je borac za ideju, osim što je izvještač?
– Svaki novinar trebalo bi da bude borac za iskrenu i čistu ideju, za istinu i pravdu i da ima istančan osjećaj za te dvije ontološke kategorije. Sve nepravde svijeta su sićušne i nevažne u odnosu na onu koju nanosimo jedinom poznatom mjestu za život u kosmosu, našoj plavoj planeti, a time i nama samima. Ne postoji ništa važnije u novinarskom poslu od borbe protiv te autodestruktivnosti. Borbe za spas naše životne sredine. Bez vode, vazduha i hrane umiremo svi podjednako sa sve našim bojama, političkim opredjeljenjima, religijama, ideologijama i bilo kojim drugim identitetima. Zato – DA, ovdje novinar mora biti borac, nepotkupljivi i nepokolebljivi borac za spas te vode, vazduha i hrane, naših izvora života!

“Potrebno je da snažna javna kampanja na vrijeme zaustavi ili makar uspori rušilački poriv koji je postao trend i da se ublaže izrazito negativne posljedice po životnu sredinu”

Da li ekološke teme postaju aktuelne samo u ekscesnim situacijama i koliko je bitno imati poseban pristup tim temama, bez senzacionalizma, koji će u ljudima podstaknuti reakciju i emociju? Kakav je Vaš pristup?
– Na našu ogromnu žalost, politika i politički interesi s jedne strane i interesi velikih korporacija s druge nam kreiraju svakodnevicu. Mediji u velikoj mjeri igraju tu njihovu igru. Stoje iza gola i trče im za loptu dok oni šutiraju i time zatvaraju taj demonski, začarani krug interesa. Ekološki incidenti se dešavaju, klima se rapidno mijenja, godišnja doba su se nekako izmiješala, priroda je zbunjena… Ali, oni nam uvijek fino objasne da će se šteta sanirati te da je bitniji industrijski, tehnološki ili neki treći progres koji odavno nazivaju popularno “razvojem”. Onda su smislili i termin “održivi razvoj” kako bi šarenije zapakovali strašnoću koja nam se odigrava pred očima. Neumorno i bjesomučno uništavanje šuma, emitovanje štetnih gasova, zagađivanje voda, porast nivoa okeana, nestanak ozona, porast temperature… Imate paradoksalnu situaciju da naftne kompanije uz pomoć medija sprovode jaku kampanju da su globalno zagrijavanje, klimatske promjene i porast nivoa mora laž, da to ne postoji, a onda premještaju svoje naftne platforme jer im je porastao nivo vode. Velike korporacije kupuju apsolutno sve – naučnike, medije i političare. Svi rade za njih i za njihov profit. Bez vizije, bez odgovornosti, bez milosti. Najveća ekonomska sila i najveći svjetski zagađivač se povukao iz globalnog sporazuma o klimatskim promjenama, tzv. Pariškog ugovora, dok rastuća i u skoroj budućnosti nova najjača ekonomska sila i budući najveći zagađivač ne želi ni da pregovara o tome, jer smatra da već razvijeni Zapad nema (zamislite: “moralno”) pravo da sad njih sprečava u razvoju. Ove dvije sile emituje skoro polovinu globalnih štetnih gasova, sa trendom porasta. Kakve koristi ima od toga što se voze bicikla u Holandiji ili Danskoj i što se rapidno smanjuje broj automobila sa dizel motorima u Norveškoj?! Prezirem senzacionalizam u novinarstvu, ali u ekologiji i borbi za spas životnih resursa, usudiću se da saopštim da je možda malo senzacionalizma i poželjno. Nazovimo to senzacionalistički otrježnjujućim saopštavanjem surove istine naših loših navika. Neko mora da nas polije hladnom vodom i ukaže na činjenicu da već uveliko trošimo plodove budućnosti i da će jednom, veoma brzo, doći do prekoračenja praga resursa planete kad više nećemo imati odakle da crpimo ni vodu, ni hranu, ni energiju.
Dugo se bavite novinarstvom kroz različite forme. Koliko je sa uredničkog i novinarskog aspekta podsticajno baviti se ekologijom, koje teme su posebno u fokusu Vašeg istraživačkog interesovanja?
– Ekovizija je emisija magazinskog tipa, sastoji se iz nekoliko priča. Po pravilu, tu je jedna “noseća” tema od nacionalnog značaja, jedna lokalna iz svih krajeva zemlje. Radimo i intervjue. Imamo i rubrike u kojima predstavljamo neadekvatne obrasce ophođenja prema prirodi, ali i afirmativne u kojima predstavljamo posebnosti naše flore i faune. Moja velika sreća je da sarađujem sa lavicama u poslu i vrhunskim imenima TV novinarstva, Irenom Rašović i Oljom Bulatović. To čini našu viziju jasnom, a cilj beskompromisnim – borba za istinski ekološku, čistu i zdravu Crnu Goru. Sve troje smo srećni i smatramo trenutne poslovne pozicije posebnom privilegijom.

“Na našu ogromnu žalost, svakodnevicu nam kreiraju politika i politički interesi velikih korporacija”

Umreženi ste i sa međunarodnim organizacijama i društvima koji se bave ekologijom, da li neke vijesti za skoriju budućnost treba da nas obraduju ili nisu optimistične?
– Organizacije sa kojima sarađujemo, kako domaće, tako i međunarodne su na istom putu i na istom zadatku. Trudimo se da im budemo od pomoći kao kanal komunikacije, promoter modernih politika zaštite životne sredine i kontrolor kreatora i realizatora politika.
Ponosimo se ljepotom i prirodnim bogatstvima Crne Gore, a ponašanje prema njima nije primjereno. Na koje probleme biste ukazali, koliko se može govoriti o ekološkoj nepismenosti i potrebi podizanja svijesti o značaju ekologije? Šta možemo da učinimo kao pojedinci, a šta moramo kao društvo da bismo poboljšali ekološku situaciju?
– Edukacija je nužna i početna osnova. Neophodna je “agresivnija” i obavezna nastava iz oblasti zaštite životne sredine, zdravih stilova života, tretmana otpada od samog početka školovanja. Onda i dobro osmišljena i snažna javna kampanja. I, na koncu, jaka inspekcijska služba i striktna i neselektivna kaznena politika. Onda se podiže i pismenost i svijest. Možemo mi to! Ako smo mogli u martu 2020. biti zaključani, i ako smo hapšeni zbog izlaska iz kuće u periodu policijskog časa, i ako smo mogli javno objavljivati medicinske spiskove bez obzira na kršenje njihove zakonom zagarantovane privatnosti, onda možemo makar deset odsto te discipline i javnog žigosanja neodgovornih primijeniti u odnosu prema životnoj sredini. I tih deset odsto nam je za početak dovoljno. Onda se zaraza odgovornosti širi, pa odjednom postaje nenormalno ono što je sada normalno, i obrnuto. Prijaviti svakoga ko ugrožava okolinu, time i sebe i nas je dobro i afirmativno. Nije loše i kukavički, već dobro i hrabro. Ovi iz sistema kod kojih ih “špijam” neka me pohvale i neka mi zahvale, a ovi koje sam “prošpijao” neka plate i neka se stide. I da vidite onda kako će svi polako da se dovedu u red. Red koji je nužan i hitno potreban, jer nam od njega bukvalno goli životi zavise.
Trudite li se da živite u skladu sa prirodom, koliko su Vaše porodične aktivnosti usmjerene na prirodu i na zdrave stilove života?
– Nezahvalno je i teško objektivno ocjenjivati svoje navike i ponašanje. Ipak, da, sve sam bliži prirodi. Njoj se nekako približavamo stareći. Po pravilu, rodimo se u skladu i saglasju sa prirodom, lijepi i čedni kao svaki drugi njen plod, dar. Onda se iz petnih žila trudimo da se od nje udaljimo. Kad nas tresne taj “život na betonu i na telefonu”, onda se pokunjeno opet vraćamo prirodi, jer je život u miru i harmoniji s njom jedini mogući. Slično je i sa mnom. Jednostavno me privlači, vuče. Sve češće sam pored rijeke, u šumi, na planini. Vozim bicikl. Čitam o flori i fauni. Ali i ne vodim dovoljno računa o mnogim važnim lošim navikama. Na primjer, o svom tzv. karbonskom otisku. Trošim mnogo više energije od potrebne i zagađujem životnu sredinu na stotinu načina, naizgled nevažnih. Od sijalice koja bespotrebno gori, bojlera, automobila, vještačkih materijala u životnom prostoru, nespotrebne i prekomjerne upotrebe plastike… Sa malom i beznačajnom promjenom navika i moje dnevne rutine, uštedio bih godišnje energije da nahranim i opskrbim vodom i strujom cijelo jedno selo negdje u Africi. Moramo toga svakodnevno biti svjestni. Kad god iz prodavnice izađemo sa plastičnom kesom, sjetimo se da je velika šansa da je u toj kesi riba koju smo kupili sa plastikom u sebi, jer okeanom pluta ostrvo zvano plastična supa i ono je veličine Njemačke, Francuske i Italije zajedno. Sjetimo se da se svake godine unište šume veličine jedne Velike Britanije. Dok zalivamo baštu pomislimo da 800 miliona ljudi nema pristup pijaćoj vodi, kao i to da je u prošloj godini sedam miliona ljudi umrlo od gladi. Ta glad i žeđ postaju globalna pandemija. Mnogo opasnija od virusa korona. I stići će brzo i pred naša vrata ako se hitno i bitno ne promijenimo. Za tu pandemiju ne postoje ni vakcina, ni antitijela.

Gracija 187, februar 2021.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...