spot_img

DANIJELA CAMOVIĆ: Sada znam da uz rad i ljubav možete da dotaknete zvijezde

“Mamina bundeva nije priručnik, već način da podijelimo naša iskustva, sa željom da budu od pomoći roditeljima koji prolaze kroz iste ili slične probleme”, kaže autorka knjige, majka autističnog 18-godišnjaka Dejana

spot_img

Razgovarala Kaja Milačić
Foto Vesela Mišković
Haljinu kreirala Milena Đurđić
Mjesto snimanja Hemera

Knjiga Danijele Camović pod nazivom Mamina bundeva promovisana je sredinom januara u KIC-u Budo Tomović. Uporna, strpljiva i hrabra Dejanova mama odlučila je da kroz sopstveno iskustvo govori o autizmu, o kojem se unazad nekoliko godina sve više priča, ali uglavnom o poteškoćama, nedostatku pravih informacija, nedostatku podrške…
“Knjiga pruža mogućnost osvješćivanja cijelog društva i nagovještava skidanje stigme sa osoba sa autizmom. Svako ko pročita ove priče drugačije će u prodavnici, školi, na ulici posmatrati roditelja koji se bori sa autizmom svog djeteta. Možda su nam svima potrebne Dejove oči kako bismo bili srećniji”, napisala je u recenziji profesorica Marija Čelebić.

Kako je nastala knjiga Mamina bundeva?
– Godinama sam ponešto bilježila onako, za svoju dušu. Po ceduljicama, u telefonima, u blokčićima… Kadgod dođe do nekog uspjeha, ja pomislim kako će nekad neko da me pita, nekome će biti drago, pa da ne zaboravim. Često, kada djeca odrastu, gledajući fotografije shvatimo koliko se stvari ne sjećamo. Primijetila sam da dosta roditelja kasno prijavi da njihovo dijete ima problem. Ili ih to boli, ili se plaše stigmatizacije ili se stide. A sve više čujem od psihologa, logopeda, da dijete dođe do upisa u prvi razred a da mu nisu na vrijeme odrađeni testovi i sve ono što je mnogo ranije trebalo. Suprug, koji mi je najveća i najvažnija podrška i u ovoj priči, predložio mi je da sva svoja iskustva objedinim u knjizi. Prvenstveno zbog toga što će nekome ko se s autizmom tek upoznaje možda biti dragocjena, možda neke stvari poguram. Razmišljala sam i o tome kako roditeljima nije žao te svoje djece te ih drže u anonimnosti, kriju ih, ne dozvoljavaju im da dođu do nekog uspjeha. Jer, velika je razlika ako se sa radom počne, kao što smo mi, na vrijeme, od godinu i po, dvije. Do šeste, sedme godine kada se upišu u školu može mnogo da se uradi i postigne veliki napredak.

“Možda su nam svima potrebne Dejove oči kako bismo bili srećniji”

Možemo li reći da je na neki način vodič za roditelje djece sa autizmom?
– Ne, to nije priručnik. Nije ni vodič, već način da podijelimo naša iskustva sa željom da budu od pomoći roditeljima koji prolaze kroz iste ili slične probleme. Podijeljena je po razdobljima, o vrtiću, upisu u osnovnu, u srednju školu, o nekim problemima, izazovima na koje smo nailazili. U knjizi je i nekoliko Dejanovih crteža, ilustracija i stripova. Veoma je talentovan za crtanje stripova i veliku smo, najveću sreću imali što je za asistenta dobio likovnog akademika Vjekoslava Bojata. Mi ga zovemo Krcko, Dejo mu je odmah dao taj nadimak. Kliknuli su na prvi pogled. Odmah se dogodila i ljubav, a i veliko povjerenje. Zaista, Vjekoslav je čuda napravio sa Dejom. Ono što nije shvatao, Krcko mu je crtao i veliki dio komunikacije se događao upravo preko crteža. Bukvalno ga je izveo iz njegovog svijeta u ovaj stvarni. Suprug i ja smo puno radili s njim i neprestano radimo. Putovanja su mu veoma značajna, vidio je veliki dio Evrope. Drugari, društvo, velika ljubav sa njihove strane. Veliku sreću smo imali što je od prvog do devetog razreda bio u istom odjeljenju, prihvaćen, omiljen i voljen.

Kakav je Dejan dječak?
– Pozitivan, veliki borac, pun ljubavi, osjećajan, voli da pomogne kada vidi da je pomoć potrebna, veoma uredan, inteligentan, druželjubiv, voli da čita puno. Sad pohađa stručnu školu za ugostiteljstvo i, iako je za njega određeno sada već manje smanjenje nastavnog obima, postiže sa lakoćom skoro čitav program.

-

Koliko ste znali o autizmu u trenutku kada je dobio dijagnozu?
– Kada sam se prvi put susrela s autizmom, pretraživala sam internet, nabavljala literaturu i što sam više čitala, više sam bila uplašena. Nailazila sam uglavnom na negativne stvari. Nigdje nisam pročitala da mogu biti nadareni za umjetnost, sposobni za to i to, a sada znam da uz rad i ljubav možete da dotaknete zvijezde. Nigdje to nije pisalo. Samo čitate o tome koliko vrsta postoji, kako da ustanovite da li je to to. I onda sam prestala da čitam. Rekla sam, ovo nije za mene, jer što sam više čitala, to sam bila negativnija i prema njemu i prema sebi. Okrenula sam drugi list, jer nikome, a posebno ne njemu, nije potrebna nervozna i negativna majka. Uvijek sam bila pozitivna osoba i našla sam snagu da ostanem pozitivna i pomognem i sebi i svome djetetu. Sve što smo uradili, uradili smo iz inata. E mi to možemo! Naravno da ništa ne bi bilo moguće da Dejan nije veliki borac. Upravo je i njegov asistent rekao kako nije sreo osobu koja je veći borac od njega. I ovo govorim zbog toga što mi rekli da gdje god je medicina rekla ne!

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji 221, mart 2024.

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO