Tekst Dragana Đurić
Foto Vesela Mišković i privatna arhiva
Danijela i Saša Mujović su veoma uspješan i skladan par, uzorni roditelji i prijatelji te ugledni u svojim profesijama. Profesor dr Saša Mujović u drugom mandatu je dekan ETF-a, niže uspjehe i jedan je od reformatora načina funkcionisanja fakulteta, uvodi ga u savremene tokove, povezuje s evropskim institucijama i pruža studentima brojne mogućnosti. Danijela je bivša novinarka, danas uspješna privrednica, koja se jednako dobro snalazi i pred reporterskim izazovima, u organizaciji velikih modnih i promotivnih manifestacija i novinarskim zadacima. Mada im se poslovni svijet ne dodiruje, u privatnom imaju mnogo toga zajedničkog, što pokazuje obilježena prva decenija braka, krunisana sa dva sina, Maksimom i Simonom.
“Septembar je naš mjesec slavlja i poklona. U njega su ‘spakovani’ Sašin i moj rođendan i godišnjica braka. Zato već pred kraj ljeta razmišljamo kako da iznenadimo jedno drugo. Uvijek su nam u vrhu liste omiljenih poklona putovanja te kad god imamo priliku pakujemo kofere”, rekla nam je Danijela, neposredno nakon povratka iz Pariza, gdje su proslavili godišnjicu braka.
Kakve savjete biste danas dali mlađim sebi, onim mladencima prije deset godina?
– Prije svega bismo im poručili da se u brak ulazi iz velike ljubavi i bez kalkulacija. Svaki kompromis napravljen na početku sačekaće vas u vidu problema i nesporazuma, prije ili kasnije. Sklopiti brak je najlakše, a ploviti bračnim vodama zna biti divno na mirnom moru, ali vrlo izazovno i iscrpljujuće kada je uzburkano. Na toj plovidbi smjenjuju se i lijepo vrijeme i nevrijeme, sunce i oluje, a samo iskrena ljubav, uzajamno poštovanje i povjerenje, jedino su sidro koje će vas sačuvati od brodoloma.
Šta je bio najveći izazov u prvoj deceniji zajedničkog života?
– Prije svega, već na samom početku braka, najteže je bilo prihvatiti saznanje da ćemo do potomstva doći na teži i duži način. Zatim sve ono što je uslijedilo na tom putu, od priprema za vantjelesnu oplodnju, preko terapija, putovanja za Prag, neuspjelog prvog pokušaja da vještačkim putem dobijemo dijete. Kao dar od Boga, Maksim je, prkoseći praksi i iskustvu reproduktivne medicine, stigao prirodnim putem. Dakle, vidite i sami, prvo red borbe i apsolutne fizičke i psihičke iscrpljenosti, a zatim period sreće, mirnih dana, lijepih trenutaka. E takav vam je brak, kao i život, nikad ravna linija.
Koliko vas je borba za potomstvo zbližila i ojačala? I planirate li proširenje porodice?
– Iskreno, ti događaji jesu bili neka vrsta prvog bračnog ispita, ali svi dobro znamo da mnogi parovi iza sebe imaju neuporedivo veći broj neuspjelih pokušaja vantjelesnih oplodnji, tako da mi zaista nemamo pravo da naše iskustvo predstavljamo kao lavovsku borbu. Bila je borba, ali je relativno brzo, na našu sreću, prešla u pobjedu. Maksim je došao prirodnim putem, ali Simon, naše veselo plavooko pače, zapravo je dijete iz epruvete. Jedan je od onih mnogobrojnih embriona koje smo par godina ranije zaledili u Pragu i taj embriotransfer uspio je iz prvog puta. Oni koji me dobro poznaju, znaju koliko bih voljela da imamo i djevojčicu. Ako me pitate za snove, san o njoj, prvi je na listi. Ipak, imam 41 godinu i ne baš sjajan zdravstveni karton te ćemo vidjeti. Da sve ostane kako jeste, bićemo zahvalni.
Od ove jeseni stariji sin je đak prvak i ulazite u svijet novih obaveza i zadataka. Kako je on doživio prve dane škole, a kako vi?
– Tako je, ovaj septembar je dobio na posebnosti zbog prvog đaka prvaka u kući. Koliko god smo se trudili objasniti mu šta je škola i koje obaveze sa sobom nosi novo životno poglavlje, čini mi se, nismo uspjeli, makar ne sasvim. On je sve shvatio kao zabavu i nešto usputno, dok smo mi kao roditelji vrlo brzo postali svjesni da će porodična dinamika umnogome biti promijenjena odnosno u potpunosti prilagođena novim školskim obavezama.
Da li ste pristalice pokazivanja porodičnih situacija na društvenim mrežama?
– Ne mislimo da je to nešto loše ukoliko je sa mjerom i svrhom. Instagram je mreža za “savršene živote”, a svi znamo da takvi ne postoje. Zato se odlučujem da sve što postavim jeste realnost koju živimo i, zaista, sve što vidite smo mi, bez filtera i lažnog sjaja. Djeca su često u kadru zato što je to u najvećem broju slučajeva jedina slika koju imam ispred sebe (smijeh).
Nakon dugog radnog staža u medijima, potpuno ste se povukli iz novinarskog posla i posvetili privatnom biznisu. Šta Vam najviše nedostaje?
– Adrenalin kada se uključi crvena lampica na kameri ispred koje sam u televiziji Budva stala sa 17 godina. Sa 25 sam, paralelno sa radom u TV Pink M, 2008. počela sa produkcijom i organizacijom modnog događaja Fashion Connection koji je na visokom nivou održavan do danas, dva puta godišnje. Zatim smo osnovali i prvu školu manekenstva u Crnoj Gori kroz koju je prošlo na stotine djece i mladih. Kao da mi sve to nije bilo dovoljno, 2013. ulazim u vode privatnog preduzetništva i otvaram centar za oblikovanje tijela i njegu lica Gp Contour. Kada su stigla i djeca, sve je postalo naporno do granice pucanja. Na toj pretrpanoj listi obaveza prvo je “stradala” televizija jer je zahtijevala svakodnevni odlazak u redakciju i radno vrijeme. Teška srca sam prelomila, ali u tom periodu života, sa novom bebom u naručju, predah od jedne takve dnevne rutine zaista mi je bio potreban.
Da se sada vratite u medije, čime biste se bavili?
– Iako me publika najviše pamti po zabavnim formatima, smatram da sam ih prevazišla kako godinama tako i mentalno, te da bih sebe danas mogla vidjeti u emisiji koja se bavi društveno/socijalnim temama. Istina je, kada kažu – jednom novinar, uvijek novinar. Uz to, po prirodi sam temperamentna, buntovna, nemam takta kada svjedočim nepravdi ili nekom društvenom posrnuću, empatična sam i slaba na one koji žive na margini, naročito kada je riječ o djeci. U meni takvoj novinar može da zadrijema, ali nikad da zauvijek zaspi.
Imate li dane kada ne možete da odolite nekoj dobroj priči na koju naiđete?
– Imam, tada moj Instagram profil bude kanal kroz koji u naletu građanskog aktivizma i novinarskog impulsa pustim u etar sve što me kao pojedinca provocira i muči, a za šta smatram da bi moglo biti korigovano kako bi kao društvo živjeli kvalitetnije.
Već 15 godina radite na organizaciji modne manifestacije Fashion Connection, koja ove godine mijenja način rada. Zašto je došlo do te promjene?
– Pokušaću da objasnim slikovito. Zato što je modnih dizajnera sve više, dok kontinuitet više ne postoji, kada je riječ o novim autorskim kolekcijama. Ovaj događaj je nastao kako bi slavio modu kao primijenjenu umjetnost i autorska djela, a ne garderobu iz butika koju biraju i za potrebe modne revije u stajlinge sklapaju vlasnica i zaposleni. Nemam ništa protiv garderobe iz Turske i Kine, svi high street brendovi, manje-više, šiju na istoku, ali to nije naša priča. Takođe, postalo nam je neprihvatljivo da regionalni dizajneri kod nas prikazuju stare modele, što bi oni isti rekli, skrpljenu kolekciju, dok ekskluzive čuvaju za Beograd i Zagreb. Znate, previše nas vremena, rada i novca košta organizacija Fashion Connectiona da bismo se tako igrali mode. Takoreći, postalo je nesvrsishodno.
Na koji način će Vaša agencija od sada raditi?
– Poznato je da agencija Mondaine Models godinama, pored Fashion Connectiona, organizuje i naručene događaje poput promocija parfema i kozmetike, izložbi, konferencija i, naravno, samostalnih revija za određene brendove. Dakle, i dalje ćemo raditi kada klijenti požele da nas angažuju, dok ćemo Fashion Connection zamijeniti ljetnjim događajem na moru ili planini u okviru kojeg će po danu biti prikazivane Cruise kolekcije sa potpisom dva ili najviše tri regionalna ili inostrana modna dizajnera. Plan je da se sa promjenom lokacija promovišu i ljepote Crne Gore, ali i autentičnost kraja u kojem se kolekcije prikazuju, od lokalnih umjetnika, muzike i običaja. I do sada smo modne revije prikazivali na otvorenom, u predivnim ambijentima duž obale i u Podgorici, sada ćemo se samo više fokusirati na konekciju prirodnih ljepota naše zemlje i umjetnosti, što moda i jeste.
Vaša modna manifestacija je u Crnu Goru dovodila zvučna modna imena i značajno promijenila pristup modi. Mislite li da je danas drugačiji i zašto?
– Redovno predstavljati nove kolekcije na nekom događaju, od 25 ili 30 modela, u veličini manekenki 36, 38 i rijetko 40, dva puta godišnje, za jednog crnogorskog dizajnera, što bi rekli, skup je hobi. Da ne govorim o organizovanju samostalnih revija. Nemamo mi tržište koje bi opravdalo ulaganje u ime i brend, na tom nivou. S druge strane, društvene mreže su preko noći dobile na popularnosti toliko da vam kolekcije i live revije više nisu ni potrebne. Skroji, objavi, prodaj, pa opet u krug. Sada je to tako, a kako će biti u budućnosti, ostaje da vidimo.
Suprug Vam je uvijek bio podrška u poslovnim projektima. Koliko je Vašeg strpljenja, podrške i razumijevanja potrebno za njegov posao?
– Ta podrška se podrazumijeva i on je ima. S druge strane, Saša je ekstremno tačan, organizovan i odgovoran, te mi kao porodica zaista na bilo koji način ne trpimo zbog njegove dnevne rutine, poslovnih obaveza, pa čak i hobija.
Saša, o Vašem uspjehu govori i činjenica da ste već dva mandata na čelu Elektrotehničkog fakulteta i da je Vaša vizija unapređenja doprinijela velikom iskoraku ETF-a. Na šta ste najponosniji?
– ETF je renomirana institucija, duge tradicije i usvojenog sistema vrijednosti. S ponosom mogu reći da je ETF bio, jeste i biće mjesto za najbolje, za odabrane, za one koji su spremni na beskompromisan rad i posvećenost nauci. Svako od mojih prethodnika na mjestu dekana je ugrađivao kockice uspjeha, tako da je moj najveći zadatak bio ne iznevjeriti njih, njihova postignuća, nastaviti u tom pravcu i oblikovati Fakultet u skladu sa savremenim zahtjevima.
Drugi treba da sude o meni i mom radu, a ja ću samo konstatovati da se osjećam zadovoljno, znajući da sam dao cijelog sebe u toj misiji. Mislim da smo brend, kakav je ETF, dodatno pojačali, da smo danas neuporedivo bliži privrednim partnerima, da smo renovirali sve prostorne kapacitete u kojima se odvija nastavni proces, da smo osavremenili laboratorije, da je naša pozicija na Univerzitetu Crne Gore izuzetna, da uživamo veliko poštovanje i podršku Rektora i Upravnog odbora Univerziteta. Unaprijedili smo svijest studenata koji su postali svjesni da je znanje, a ne diploma, svrha studiranja, pa danas imamo situaciju da studenti ljetnji odmor provode na stručnim praksama u elektranama, daleko od blještavila i svjetlosti ljetovališta.
Koje su glavne prepreke za još bolje rezultate?
– Za još bolje rezultate potrebna je snažna državna Strategija u oblasti visokog obrazoovanja, koja će istinski, a ne deklarativno, prepoznati značaj elektroenergetike i informaciono-komunikacionih tehnologija, obezbijediti nam veću finansijsku pomoć, a posebno omogućiti zapošljavanje najtalentovanijih studenata. Najbolji nam odlaze, a mi kao mala država, sa nevelikim brojem stanovnika, nemamo pravo da dozvolimo odliv mozgova.
Šta bi trebalo da budu naši najbolji argumenti da mlade zadržimo u Crnoj Gori?
– Država mora stati iza teze da su elektroenergetika i informaciono-komunikacione tehnologije najveće razvojne šanse i cijelim setom mjera i aktivnosti treba uvjeriti mlade ljude da su potrebni ovoj državi, da se na njima temelji naša budućnost i da su oni vjesnici neke nove, prosperitetne Crne Gore.
Zvanično se najmlađi dekan ETF, što znači da niste davno bili student, koje su razlike i šta je glavna karakteristika današnjih studenata?
– Studirao sam u periodu od 1997. do 2001. i moram priznati da sam lično, kao i cijela moja generacija i generacije prije nas, bili vojnički disciplinovani, gotovo preplašeni i prepuni poštovanja prema Fakultetu kojeg studiramo i profesorima koji nam predaju. Reći ću vam da su bile česte situacije da ispit polaže više od 300 studenata i da položi samo jedan. Naravno, nikome nije padalo na pamet da preispituje strogost profesora ili, ne daj Bože, da nešto protestuje. Naš rezon je bio – položio je jedan, dakle moglo se položiti. Danas toga nema i u situaciji koju sam naveo mogli bi očekivati studentsku revoluciju. Studenti su danas pragmatični, imaju drugačiju viziju, slobodniji su, uče onoliko koliko smatraju da im je potrebno za neki cilj. Prosto rečeno, imaju jasnu računicu i od nje ne odstupaju. Nema kod njih ideala, nema velikog altruizma, nema besplatnog rada. Mnogo više je jednoobraznih među njima, a znatno manje ekstremno dobrih studenata. Dakle, razlike su više nego očigledne, ali svako doba ima svoje junake, pa je krajnje nezahvalno suditi i praviti paralele.n
