Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković
Danijela Lasica počela je da se bavi novinarskim poslom prije više od 20 godina, a od osnivanja Televizije Vijesti, prije 15 godina, jedno je od zaštitnih i prepoznatljivih lica te medijske kuće. Gledaoci je znaju kao novinarku koja izvještava sa terena, gdje je puno puta pokazala hrabrost i profesionalnost, ali i kao urednicu i prezenterku centralne informativne emisije. Između ta dva segmenta novinarstva bira prvi, bez obzira na sve rizike, nedaće i stres koje javljanje sa terena nosi sa sobom.
U razgovoru za Graciju kaže da je atmosfera u kojoj novinari i novinarke danas rade “neprijateljska”, i da mogu da dožive neprijatnosti ako pišu o kulturi ili sportu.
U analitičkom tekstu Sindikata medija Crne Gore citirali ste stručnjaka za bezbjednost, Dejvida Bevana, koji je kazao da je “novinarski posao danas najteži posao na svijetu”. Stojite li dalje iza te konstatacije i zašto?
– Da. I ta se konstatacija, nažalost, svakim danom sve više potvrđuje. Da se razumijemo, svako zanimanje i svaki posao nose sa sobom određene rizike, težinu, nervozu… I stvarno ne želim da zvučim kao oni ljudi koji kažu “Ti ne znaš kako je meni teško i koliko ja radim”. Međutim, atmosfera u kojoj novinari i novinarke danas rade, slobodnu mogu reći je “neprijateljska”. Više nijesu u riziku od napada, verbalnog ili fizičkog, samo novinari koji izvještavaju sa ratišta, istražuju kriminalne krugove, pišu o trgovini ljudima ili švercu narkotika i oružja. Danas možete da doživite neprijatnosti ako pišete o kulturi ili sportu. Uvijek će se naći neko kome se ne sviđa to što ste napisali ili rekli. I to je legitimno. Ali, niko nema pravo da vas ugrožava zbog toga. A većina javnosti smatra da je to potpuno OK.
Sa druge strane, primat su uzele društvene mreže, a tu je i ogroman broj elektronskih medija i portala. Kako vidite novinarstvo danas u tom moru medija, u kojima vlada prava poplava dezinformacija?
– Ovo je vrlo izazovno vrijeme za takozvane tradicionalne medije. Iako sva istraživanja pokazuju da, makar u Crnoj Gori, tradicionalni mediji ne plasiraju dezinformacije, percepcija javnosti je drugačija. Ljudi su skloni da generalizuju. Tako da, ako kažete da je u Crnoj Gori porast dezinformacija, većina će to da prokomentariše u fazonu – svi mediji i svi novinari šire i plasiraju lažne vijesti. A to nije tačno. Nijesam protiv stvari koje sa sobom nosi savremena tehnologija i uopšte novo vrijeme. I društvene mreže mogu da budu korisne, prije svega daju vam mogućnost da se povežete sa nekim ljudima sa kojima to možda trenutno nije moguće. Ali, društvene mreže su morale da ostanu samo to – prostor za virtuelno druženje. Nikako im nijesmo smjeli dozvoliti da postanu “mediji” koji nas informišu, ili prostor za širenje mržnje, prijetnji, nacionalizma.
Često se zaboravlja i na klasičnu ulogu novinara – da postavlja pitanja?
– To je nešto što me kao novinarku koja je u ovom poslu duže od 20 godina najviše rastužuje. Novinarstvo je ništa ako ne postavljate pitanja. Na taj način teško možete doći do odgovora, informacije koju ste tražili, do istine. Sagovornik će vam dati samo šturu i površnu informaciju. I ovdje sam sasvim sigurna da smo mi, novinari, glavni krivci. Što zbog brzine, što zbog lakšeg obavljanja posla. Vi otkucate pitanja i pošaljete, a onda dobijete takođe otkucane odgovore, i tekst je gotov za pola sata. Ili se sagovornik, ako je riječ o televiziji, sam snimi i pošalje snimak. Za većinu naših sagovornika, posebno onih koji nešto “kriju”, to je idealno. Nema rizika od zapitkivanja, propitivanja, dodatnih pitanja. Poslaće vam neku floskulu u obliku odgovora. Ali, za novinarstvo to je pogubno. Ništa ne može da se uradi kako treba bez razgovora licem u lice.
Na drugoj strani, i političari i javne ličnosti se sve češće oglašavaju samo putem društvenih mreža, najčešće putem Twittera. Twitter je moćno komunikaciono oružje, ali da li mediji znaju da ga koriste na pravi način, jer je evidentno da tvitove uglavnom prenose bez ikakve obrade?
– Slična situacija kao sa prethodnim problemom. Opet smo mi krivi. Političarima to odgovara. Napišu nešto na Twitteru, svi mediji to prenesu kao “vijest”, i oni su došli do svih onih do kojih su htjeli. Kada bi mediji bili solidarni pa prestali da objave političara na Twitteru tretiraju kao zvaničnu komunikaciju i potpuno ih ignorisali, stvari bi se promijenile. Jasno je da na Twitteru postoji ogroman broj korisnika, ali ipak to nije ni približan procenat publike do koje političari žele da dopru. Potrebnu vidljivost im dajemo mi, kada ih prenesemo u našem mediju. Da ne govorim o tome da mislim da je malo i nepristojno komunikaciju sa javnošću, posebno kada se radi o nečem važnom, obavljati preko Twittera.
Često izvještavate sa terena, uglavnom sa političkih događaja. Postoji li neka posebna tema o kojoj bi najradije izvještavali, odnosno pravili priloge?
– U posljednje vrijeme često znam da se našalim i kažem “da sad da počinjem da se bavim novinarstvom, pratila bih sport”. Lažem, naravno, opet bih radila isto. Ali, voljela bih da imam više vremena, i da mi to dozvoljava dnevna traka, da radim reportaže. O ljudima i mjestima. O različitim zanimanjima, sudbinama… Da čujem različite priče, a onda to “pretočim” u sliku.
Osim novinarskog rada na terenu, radite i posao prezentera, odnosno urednika centralne informativne emisije. Koja je razlika i šta je teže?
– Definitivno je teže biti u studiju. Još ako ste i urednik i prezenter, onda je to baš stresno. Ljudi često misle da je vaš posao samo da se pojavite pola sata, pročitate neke vijesti i to je to. Malo je onih koji shvataju šta sve stane u tih pola sata. Koliko je tu rada, ideja, nervoze, stresa… A onda, na kraju još morate da stanete iza kamere i sve to saopštite. Ali, ako me pitate šta više volim, onda je to reporterski posao. Ništa nije kao rad na terenu. To je ono što vas čini živim, bez obzira na sve – i što nekad satima sjedite na suncu ili hladnoći čekajući izjavu koju možda nećete dobiti, i što rizikujete da se nagutate suzavca ili trpite kritike i negodovanja na račun vašeg posla, prisustvujete teškim scenama… Pravo novinarstvo je “na ulici”. Sve drugo su nijanse.
Za Vas je, kako ste jednom rekli, Nova godina praznik nad praznicima. Zašto?
– Još uvijek vjerujem u Djeda Mraza. Oduvijek sam voljela sve što je taj praznik sa sobom nosio. Kićenje jelke i ukrašavanje kuće, pravljenje spiska kolača koji se spremaju, pisanje želja za Djeda Mraza (mamu i tatu, naravno), novogodišnja večera u krugu porodice ili sa prijateljima, poljupci u ponoć i želje da sve bude bolje naredne godine, otvaranje poklona i, na kraju, vjerovanje da će nam Nova godina donijeti nove radosti. Dok sam bila klinka, pravilo je bilo da se svake godine kupi makar jedan novi ukras. I nevjerovatan je osjećaj kada nakon 20-30 godina pogledate neki od tih ukrasa i sjetite se koje godine je to bilo. A onda je neopisivo kada danas na tom božićnom drvetu vidim ukrase kada sam bila dijete, koji vise rame uz rame sa nekim novim, koje sad već tradicionalno svake godine kupujem za svoju djecu. Nikša i Petar, sa svojih deset godina, već sada mogu da upere prstom i kažu – ova bombica je kupljena kad smo imali dvije ili šest godina. Za mene je Nova godina praznik za djecu i maštu. I možda moj način da zauvijek ostanem dijete.
Za tu, ali i neke druge posebne prilike, volite da pravite kolače. Da li bi neki posebno izdvojili?
– Izdvojila bih dvije vrste. Bombice sa keksom, rumom i kakaom, jer su to kolači mog djetinstva. Jednostavno se Nova godina nije mogla zamisliti bez njih. Sada bih toj listi dodala i medenjake sa cimetom, jer ih vole moja djeca. A vole ih jer možemo zajedno da ih pravimo i ukrašavano kako god oni žele.
Za novinarski posao važi pravilo da ne postoji radno vrijeme, jer događaji određuju to koliko ćete sati provesti na poslu. Kako usklađujete poslovne i privatne obaveze? Koliko vremena imate za porodicu?
– To je pitanje od milion dolara. Začarani krug prioriteta: porodica, posao i vrijeme samo za vas. U nekom trenutku uvijek jedno trpi ili ne dobije dovoljno. Najčešće najdeblji kraj izvuče vaše slobodno vrijeme, trenuci koje biste posvetili sebi. Međutim, jedna mudra prijateljica prije par godina mi je rekla “Moraš više da ugađaš sebi, da nađeš vremena za sebe, jer samo ako si ti srećna i ispunjena biće srećni i zadovoljni i svi oko tebe”. I to je cijela filozofija. Trudim se da se tako ponašam. Priznajem, ne uspijeva mi to tako često, ali se popravljam. I znate šta – djeluje!
