Ovaj kreativan, lijep i šarmantan mladić, rođen u Kotoru 1989, odrastao je u Herceg Novom uz more i ribarske priče. Urođena radoznalost i želja da pronađe sebe odvele su ga u svijet, gdje je saznavao i krao kuvarski zanat te u jednom trenutku shvatio da je njegova prava i najveća strast upravo gluma. Nakon završene Akademije lijepih umjetnosti u Bijeljini u klasi Juga Radivojevića, Danile Babović vratio se u Crnu Goru uz nadu da će zaigrati na daskama koje život znače. Crni delfin, Šajkača, Ima li ovdje normalnih, Adam i Eva, Ivica i Marica predstave su u kojima je pokazao svoj talenat, a široj publici poznat je po ulozi Miškeca u seriji Budva na pjenu od mora. Nakon par uspješnih angažmana, nastupilo je scensko zatišje koje ga, kako kaže, nije obeshrabrilo. Čekajući dobru ulogu, ponovo se vratio kulinarstvu, nahranio svjetsku divu Moniku Beluči, a sada s uživanjem kuva za svoju djevojku, glumicu Juliju Milačić, te sve Podgoričane koji posjećuju restoran Gastro kultura i cijene maštu i virtuoznost, čaroliju novih i jedinstvenih ukusa.
Kako se glumac našao u kuhinji?
– Škola me nikada nije posebno zanimala i tragao sam za nekim zanatom koji bi mi odgovarao, nečim što bi donijelo sigurne pare. Zahvaljujući kumu počeo sam da radim u jednom odličnom restoranu u Herceg Novom, gdje sam imao dobrog šefa kuhinje koji me je uveo u čari ugostiteljstva i gastronomije. Već na prvom susretu s pravljenjem hrane zaljubio sam se u taj poziv i tako sam izabrao kulinarstvo. Napustio sam srednju školu i otišao da “kupim” zanat. Bio sam u Rusiji, stigao do Milana, Beograda i potom se vratio u Herceg Novi da završim školu. Krao sam zanat, upoznavao nove ljude, nove kuhinje, nove ukuse, kulturu ishrane. Volim da izmišljam svoja jela, kombinujem, eksperimentišem s ukusima. Posebno volim da spremam vegetarijansku i mediteransku hranu, usklađujem je s godišnjim dobima, s vremenom. U tome nalazim zadovoljstvo i odušak, više me smiruje kuvanje nego čitanje. Kada se posvađam s mojim ukućanima ili s djevojkom, ja kuvam i ne dam nikome da mi se miješa u posao. Dakle, počeo sam u kuhinji, a gluma je došla kasnije (smijeh).
Dakle, kuvanje kao meditacija?
– Meditacija, opuštanje i duboko razmišljanje. Najviše razmišljam kada sjeckam. O poslovima, planovima, životu.
Kulinarstvo Vam ipak nije bilo dovoljan izraz, pa ste odlučili da se oprobate i kao glumac.
– Po prirodi sam takav da stalno ispitujem sebe da vidim šta, koliko i dokle mogu. Čim mi nešto privuče pažnju, znam da tu mogu nešto da napravim. Tako sam počeo da kuvam, tako sam otišao i na glumu, tako sam počeo i da slikam. Nažalost, za muziku nemam smisla, ali je slušam od jutra do mraka (smijeh). Glumu sam upisao bez razmišljanja i ona me je tek onda ščepala, kao i želja da opstanem na tim daskama.
A kako se rodila želja za glumom?
– Oduvijek me je privlačila umjetnost. Već sam pomenuo da slikam, a dvoumio sam se između režije i glume. Volim da sam na sceni jer tada u meni postoji samo pozitivna energija. Takođe mi pomaže da kroz uloge koje igram pronađem i spoznam sebe. U svakom liku koji sam igrao, iako ih nije bilo puno, ima najviše mene i ljudi koji su mi bliski. Otkrivam prednosti i mane iz nekoliko likova koje znam, a vodeći se samim sobom izgradim lik koji iznosim na scenu.
Jedan ste od rijetkih koji je kuvao za Moniku Beluči?
– Da, to mi je vrhunac karijere (smijeh). Možda nije, možda ima neka nova Monika Beluči, ili Julija Milačić. Sada kuvam za Juliju. Radio sam kao kuvar u restoranu u Novom kod Kusturice, a Monika je u to vrijeme snimala film Na mliječnom putu. Kad je iz Trebinja sišla u Herceg Novi da se malo odmori, izrazila je želju za ribljim menijem, a ja sam za ribu specijalista jer sam Mediteranac i to mi je u krvi. More nam je bilo na dohvat ruke i svježa riba, napravio sam roštilj bez ikakve dekoracije, suprotno od onog na šta su navikle zvijezde. I njoj se to dopalo, tako da je produžila par dana da se družimo i da uživa u čarima moje kuhinje, po receptima moje babe Dalmatinke od koje sam najviše “krao”. U svakom slučaju, lijepo smo se družili i prošao sam mnogo bolje nego mnogi glumci koji su s njom snimali. Bar smo sjedjeli i jeli zajedno (smijeh).
Da li Vam je uputila neki kompliment?
– Da, ali kao kuvaru (smijeh). Bilo joj je interesantno kako s tako malo začina riba ima takav ukus. Citirao sam Dalmatince koji kažu “za ribu je najbolje kad staviš previše ničega”. S ribom nema filozofije, staviš li nešto više gubi ukus i sve gubi smisao.
Je li joj bila neobična kombinacija, kuvar a glumac?
– Nije, naravno. Monika je na to navikla, svjetska je žena a svuda u svijetu ljudi koji ne mogu iz nekog razloga da se bave svojim poslom i rade nešto drugo. Devedeset posto glumaca u Njujorku rade kao šankeri, konobari, taksisti, ne sjede kući, čekajući ulogu. To njoj nije bilo iznenađenje, to je iznenađenje nama ovdje, što kuvam dok čekam ulogu. Usput ja uživam, od svog zanata zarađujem, živim, plaćam režije i ne čekam život, grabim ga.
Imali ste nekoliko profesionalnih projekata. Šta trenutno radite na polju glume?
– Nisam igrao previše, bilo je par pozorišnih projekata. Prvi angažman je bila predstava Šajkača, po tekstu Milice Konstantinović i u režiji Ljiljane Blagojević, potom sam igrao Krležu, Adam i Eva u režiji Slobodana Milatovića. Takođe sam igrao u dječijoj predstavi Ivica i Marica, u Zetskom domu. To je najbolja i najiskrenija publika, najbolji kritičari, mali, neiskvareni i bez dlake na jeziku. Djeca su fenomenalna i zaista bih opet nešto radio s njima. Trenutno, čekajući neki novi projekat, oživjeću diplomsku predstavu, monodramu Crni delfin, po tekstu Stevana Koprivice. Sjajan tekst koji je odlično komunicirao s publikom, posebno s mladima i sala mi je uvijek bila puna.
Danas se teško dolazi do pozorišnog angažmana. Kako se s tim nosite?
– Vrlo, vrlo teško. A ja sam opet u jednoj nezahvalnoj poziciji jer, iako sam Crnogorac, diplomirao sam na Akademiji lijepih umjetnosti u Bijeljini. Prednost u pozorištu imaju glumci cetinjske Akademije i nemam problem s tim, razumljivo je, međutim nedostaje filmska produkcija, kasting i za glumce van pozorišta, situacija je teška. Teško je doći do posla, sve je politizovano, a stvara se i hiperprodukcija glumaca. Gdje će svi ti ljudi? Crna Gora je mala sa dva profesionalna pozorišta, CNP i Gradsko, zatim Zetski dom i tivatski Centar za kulturu koji nemaju svoj ansambl. Pravimo zabludu našoj djeci. Pustite ih na akademiju, ulože silan trud i onda nemaju gdje. A to su zaljubljenici, ljudi koji vole svoj posao. Niko nema para za kulturu, kultura nam je na zadnjem mjestu. Teško se s tim nosim. Nedostaje mi scena, fali mi glumačka kondicija. Biti umjetnik bez umjetnosti je najveća nesreća.
Za sada kreativnost usmjeravate na kulinarstvo?
– Kulinarstvo i umjetnost idu zajedno, naročito kad si kreativan. Važno je kako izgleda tanjir i način kako tome prilaziš. Mora da se sprema s ljubavlju. Ja svako jelo spremam drugačije, ali glavni začin je uvijek ljubav. Volim kada čovjeka nahranim, kada ga usrećim hranom. Dekoraciju radim prema gostu. Volim da priđem gostu, da ga pogledam, ocijenim i tek tada mu preporučim jelo, piće i desert. Odmah znam da li mogu da ga iznenađujem i poigram se s ukusima.Volim da navučem ljude da probaju nešto novo. Lijepo mi ide, a uz to me smiruje. Radim kao šef kuhinje, odnosno domaćin u restoranu Gastro kultura, a kao kuvar radim i privatno i zovu me na sve strane. I sad, i da dobijem neku ulogu, ne znam kako bih je uklopio u ovaj raspored jer sam se kao kuvar raširio kao hobotnica (smijeh).
Imate svoje recepte, koja je Vaša najsmjelija kombinacija ?
– Najsmjelija kombinacija su mi riba i voće, salate s koštunjavim plodovima, patlidžan punjen lososom i uljem s divljom narandžom. Ima dosta varijanti. Hranu prilagođavam ženama, lagane salate koje zasite, daju energiju a dobre su za liniju. Za muškarce malo drugačije kombinujem. Danas treba čuvati organizam i uskladiti hranu s vremenom, da poslije hrane živneš, a ne da obamreš i otežaš. Čovjek treba da uživa u hrani. Forsiram naše proizvode, organske kao i našu kuhinju, da to bude crnogorski pjat.
Uz kulinarstvo i glumu, imate i likovni talenat?
– Slikam za svoju dušu. Ništa nije uokvireno, samo slikam i slažem jedno na drugo. Vraćam se tako u djetinjstvo, igram se i opuštam. To me čini srećnim.
U vezi ste s glumicom Julijom Milačić. Šta Vam je najvažnije u partnerskim odnosima?
– Ljubav, iskrenost i podrška, a nas dvoje to imamo. Em smo momak i djevojka, em smo kolege, em smo prijatelji. Promijenila me je. Promijenio sam se zbog nje, zbog ljubavi, ali i zbog samog sebe. Mogu da kažem da sam upoznao sebe, odnosno da me je malo primakla meni. Živimo zajedno i lijepo nam je. Julija puno radi u pozorištu, radi sve bolje i bolje, i nije što je moja nego je stvarno tako. Ono što ja trenutno ne radim u glumi, radi ona. Radi ono što bih ja volio da radim i radi ono što voli da radi, tako da sam i ja na taj način srećan.
Šta je najdragocjenije što ste ponijeli iz porodičnog doma?
– Roditeljsku pažnju i srećno djetinjstvo i kulturu. Od svakoga sam uzeo po nešto. S majčine strane su svi kreativni, baba slika, na njih sam povukao tu umjetničku crtu, a upornost s tatine strane. Imam lijepu i dobru porodicu i mislim da je najvažnije što su uspjeli u tome da budem slobodan i dobar čovjek.
Spajate uspješno Podgoricu i Herceg Novi?
– Da se Podgoričani ne naljute, ali još se nisam navikao na ovaj grad. Nedostaju mi Herceg Novi, mir, tišina i ljepota prirode. U Herceg Novom ima čarobnih mjesta gdje mogu da budem sam. A iznad svega mi nedostaju ljudi jer nigdje nema takvih oriđinala. Fali mi svakim danom sve više i zato pronađem način da s vremena na vrijeme šmugnem, da vidim more i isplovim na ribanje, da popričam s Lalom Vučkovićem na Škveru, čujem najnoviju ribarsku priču, napunim baterije i da se onda vratim.
GRACIJA 106/26. maj 2017.
Razgovarala Danijela Đokić
Foto Darko Jovanović
