Dara Džokić: Od osmijeha niko ne vidi bore

“Herceg Novi je u mom životu bio stalno prisutan kao neki lajt motiv. Vezala sam se za ovaj prostor. Ima dušu, finoću, ja ga volim i voljela bih da postane značajniji pozorišni centar”, kaže poznata srpska glumica sa kojom smo razgovarali o igri, ljubavi i ljepoti

Razgovarala Danijela Đokić
Foto Isidor Stankov

Pamtimo je po odličnim televizijskim i filmskim rolama, a pozorišna kritika ocjenjuje da apsolutno vlada scenom i da su sve njene uloge perfektno i maestralno odigrane. Dara Džokić plijeni neposrednošću i otvorenošću, a iskren i lijep osmijeh njen je zaštitni znak. Rođena je 20. decembra 1955. u Beogradu, gdje se školovala i završila Akademiju dramskih umjetnosti, a potom glumačku karijeru otpočela u Ateljeu 212, čiji je i danas član. S novinarom Bogdanom Tirnanićem, koji je preminuo 2009, provela je 25 godina u srećnom braku, iz kojeg ima ćerku Jovanu.

Da li Vam je glumačka profesija bila usputni pokušaj ili svjesni izbor?
– Još kao sasvim mala imala sam izraženu potrebu za igrom. Igra je prvi i najkreativniji proces u životu, sva djeca se igraju i mislim da je u odgoju djece najznačajnija igra. Treba ih pustiti i stimulisati njihovu igru, jer se od najranijih dana upravo kroz igru prepoznaju ne samo kreativnost, upornost i borbenost, već i sam karakter i stav. Želja za igrom rodila se veoma rano, išla sam na balet i pokušavala svog mlađeg brata da uvlačim u svoje igre, čemu se on opirao. Vrlo dugo sam čitala bajke. Potom sam u osnovnoj školi pisala sastave, recitovala, a već u gimnaziji sam učestvovala u nekim našim predstavama i u trećem razredu otišla u pozorište Dadov, gdje sam provela jednu sezonu. I tako je, mic po mic, došao trenutak da konkurišem na FDU sa idejom da ako me ne prime, onda ne znaju šta su propustili i ja tu nikada više nogom kročiti neću (smijeh). Alternativa mi je bila psihologija. Međutim, otišla sam sa pozitivnim stavom, nisam pokazivala tremu i bila sam drčna, mnogo drčnija nego sad. I sad se često pitam gdje mi je ta sigurnost koju valjda samo mladost nosi.
Može li se reći da je čovjek najslobodniji u igri?
– Ja mislim da sve potiče od igre. To je fantastično prikazano u Kjubrikovoj Odiseji kada majmuni igrajući se kostima shvataju da one mogu postati oruđe. Zapravo se čovjek u dokolici, u igri najviše oslobađa i tek tada može ići dalje u sve moguće pravce, ali osnovni impuls u čovjeku je potreba da bude znatiželjan i da voli da se zaigra. Tako je i u glumi, i ne samo u glumi, mislim da je za život jako važno, a u glumi je neophodno. Igramo se čitavog života. Ako umjetnik izgubi strast igre, tu se umjetnost gasi. Dok god ste željni da istražujete, da maštate novu ulogu, ta vatrica tinja.
Četiri decenije ste na sceni, a popularnost ste stekli serijama Povratak otpisanih, Selo gori a baba se češlja, Volim i ja nerandže no trpim, Mješoviti brak i Vojna akademija.
– Da, često te serije repriziraju, a ranije je bilo bezbroj TV drama koje se danas sve rjeđe snimaju. Bilo je toga dosta.
Koja uloga je na neki način odredila Vašu karijeru?
– To su najviše bile pozorišne uloge. U TV serijama, što sam dokačila – dokačila, ali sam igrala u nekim značajnim filmovima kao na primjer Dečko koji obećava, Azra, Odumiranje. To je posljednji film gdje sam igrala i gdje sam pobrala sve nagrade, pa čak i na festivalu u Herceg Novom. Međutim, nisam konstanta na filmu kao neke moje kolege koji svake godine snimaju film ili dva, i to je jedna zavidna rutina koju su stekli. Nemam to iskustvo i više sam okrenuta pozorištu.
Koju ulogu priželjkujete?
– Na našem filmu najviše posla imaju mladi ili sasvim stari, i već je opšte mjesto da ima manje dobrih ženskih nego muških uloga. U svijetu nije tako. Amerikanci recimo pišu uloge za Meril Strip i njenu generaciju, i ovo su zaista zanimljive godine u kojima bi se dosta toga moglo odigrati.
Koliko je ograničavajuće kada zavisite od drugog, od ukusa i procjene drugog, od reditelja?
– To je dio našeg posla. Ipak, može se stvar uzeti u svoje ruke. To zahtjeva jedan drugi talenat, sposobnost i umješnost i otuda silni glumci prelaze u producente, reditelje, ali ima i mnogo darovitih glumaca koji tome nisu vični. Ovo moderno vrijeme zahtjeva da osim glumačke umjetnosti imate i sposobnost da sebi budete lični producent, PR i menadžer.
Igrali ste i u filmu Obećana zemlja Veljka Bulajića, kome je 13. jula dodijeljena nagrada za životno djelo. Po čemu pamtite tu saradnju?
– To je bilo jako davno. Veljko me je pozvao da igram ulogu žene koja je bila mnogo starija od mojih tadašnjih godina. Bila sam zapanjena, ali mi je bilo drago jer je on veliki reditelj koji je pravio velike produkcije i znala sam da ću, ako prođem kroz njegov film, vidjeti kako se to radi u svijetu. Proći kroz rad sa Veljkom bilo je veliko i dragocjeno iskustvo. Dakle, kad je on mene zvao, rekao mi je da bi bez obzira na godine jako volio da ja igram tu ulogu žene koja ima ćerku od 19 godina, i to me je dodatno zagolicalo. Stara velika produkcija Jadran filma, priča o kolonizaciji i poslijeratnim vremenima.
Šta, osim slave, film kao medij pruža glumcu?
– Magičnost filma je u tome što ostane zauvijek, dok pozorište iščili. Pozorišni snimak na VHS-u ne može da dočara to što se dešava na živoj sceni, što je ujedno i nepravda i čar pozorišta. Pozorište ostaje u sjećanjima i divno je kada nakon dugo godina sretnem nekoga ko pamti neku moju ulogu, neki moj gest i to sa takvim uzbuđenjem kao da je to bilo prije pet minuta. U tom smislu film je moćniji, direktniji, masovniji i mnogo brže dolazi do gledaoca. Ima velikih filmskih glumaca, ali glumac, da bi bio cjelovit, mora da prođe kroz pozorište. Moram reći i to da film podrazumijeva i jedan dodatni talenat, a to je fotogeničnost. Kamera mora da vas voli i to je najvažnije.
Vaš životni saputnik bio je Bogdan Tirnanić, veliko i britko novinarsko pero. Šta vas je Tirke naučio o životu?
– Pojavio se tačno kada je trebalo. Ja sam ga upoznala tako što sam ga čitala i nisam ni sanjala da ću se zaljubiti. Bila sam mlada, dosta toga me je naučio i rekla bih da me je na neki način dovršio. Umjela sam da prepoznam ono što meni treba u životu. Naučio me je šta je sloboda mišljenja i da je suština u tome da imaš svoj ugao, i da je način na koji ti posmatraš stvari ono što je dragocjeno. Sve boluje od opštih mjesta, a opšte mjesto je dosadno. Fenomenološki je pisao o životu, filmu, politici. Pisao je mnogo, svakodnevno, i to mu je bilo kao disanje. Dopunjavali smo se i indirektno uticali jedno na drugo. Bio je filmski kritičar, ali o meni nikada ništa nije htio da kaže. Kad bih ga pitala šta misli, govorio je da prema meni nije objektivan, tako da sam kroz druge shvatala kako vrednuje stvari. Vrlo dobro smo se razumjeli i kada nismo razgovarali. Razumjeli smo se u ćutanju, na pogled, a to je najljepše u jednom odnosu.
Imate ćerku Jovanu, čime se ona bavi?
– Jovana je završila je filmsku produkciju, radi na RTS-u i ima svoj put.
Već na prvi pogled se vidi da ste žena sa stavom, na Vašem licu se očitava da ste snažnog duha i volje, a jednom ste izjavili da u životu samo ne biste željeli da Vas volja i duh napuste.
– Moj duh me štiti. Kada sam bila mlada, imala sam bezbrižno djetinjstvo i mladost i mogu reći da sam bila srećna. Imala sam božanstven život sa Bogdanom i bila čak prezaštićena, prvo kao ćerka, a onda kao žena. I možda malčice i ohola u toj svojoj sreći. Kada vas život udari, tek tada počinjete da razmišljate koliko ste bili srećni. Možda ja nisam smjela da budem toliko srećna. Tek tada shvatite značenje onih riječi – u dobru se ne uznesi a u zlu se ne ponizi. Ja sam stvarno sve mogla, u šestoj brzini, i da igram i da putujem i da držim kuću, i da imam životne radosti i snage, ništa mi nije bilo teško. Emitovala sam sreću. Sad shvatam da život ima drugu stranu. Suština je da znamo da živimo i sa nesrećom svojom, da ne vučemo druge u svoju crnu rupu već da dalje živimo, smijemo se i volimo.
Pozorište je, rekli ste jednom, ogledalo života. Šta danas ogleda?
– Pozorište je žilavo i istrajava. Međutim, društvena klima, politička klima je trenutno jako nepovoljna za pozoriše i za kulturu uopšte. Budžet je minoran, a umjetnost traži finansiranje. Ne možete pozorište baciti na tržište i prepustiti ga da se finansira prodajom karata. Nacionalna pozorišta morate obezbijediti. Stanje nije kritično, supstanca postoji ali ne postoji društvo koje to prepoznaje. Društvo ne prepoznaje da je umjetnost njegovo ogledalo i da time treba da se diči. Umjetnička riječ je skupa i zato umjetnici treba da budu kritični i hrabri i da se drže podalje od politike. Ali, kao što rekoh, pozorište je živo, ne može se ugušiti i uvijek će negdje iskočiti. Može se igrati i na ulici, u stanu, u kafiću, u parku, ali šteta je kad država ne prepoznaje potrebe jednog društva.
Šta trenutno radite?
– Imam dosta predstava na repertoaru tako da nije gre’ota da pomalo i odmorim. Posljednja predstava Pijani, Viripajeva u režiji Borisa Liješevića, doživjela je veliki uspjeh i s njom smo gostovali po svim festivalima. Igram u jednoj velikoj predstavi Avgust u okrugu Osejdž, Trejsija Letsa po kojoj je rađen film. Igram ulogu koju je u filmu igrala Meril Strip. Takođe igram u predstavi Kafa i cigareta, rađenoj po filmu Džima Džarmuša, a s predstavom Ručni rad, koju sam s koleginicama radila u sopstvenoj produkciji, 29. avgusta odlazim na turneju po Australiji. Moguća je i Amerika, voljela bih da je igramo i u Crnoj Gori, ali vidjećemo.
Na odmoru ste u Crnoj Gori, u Herceg Novom. Šta Vas vezuje za ovaj grad?
– U Herceg Novom imam stančić. Ja sam tu dolazila kao sasvim mala. Moji roditelji su bili kamperi. Krenemo, Bar-Bari, obiđemo Italiju i uvijek okružimo i spustimo se u Herceg Novi. Još tada sam ga zavoljela, a sa Tirketom i Jovanom sam godinama dolazila na filmski festival. Herceg Novi je u mom životu bio stalno prisutan kao neki lajt motiv. Nešto me je vuklo u ovaj grad i, eto, vezala sam se za Herceg Novi, za ovaj prostor. Dugo već dolazim i poznajem sve probleme grada, ali koliko ih god ima, s druge strane je sreća što ovdje nije ušao veliki kapital i što se nije napravila Budva dva. Uz sve poštovanje prema Budvi, ne volim šta se tamo uradilo, naročito sa Grad teatrom i Citadelom. Herceg Novi, bar za sada, arhitektonski nije narušen. Ima dušu, finoću, ja ga volim i, osim filmskog festivala koji je na ponos gradu, voljela bih da postane i značajniji pozorišni centar.
I na kraju moram da primijetim da odlično izgledate. Kako se njegujete?
– Ako izbjegnemo opšta mjesta o ljepoti koja dolazi iznutra (smijeh), ja vodim računa o svemu, o svom tijelu i posebno o licu. Vježbam i redovno odlazim na tretmane, ali jedan pravi, zdrav, iskren i lijep osmijeh je najbolja kozmetika. Od osmijeha niko ne vidi bore.

Gracija 85, 05.08.2016.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...