Roditeljima u Crnoj Gori odnedavno je dostupan novi servis podrške, SOS Roditeljska linija, koju mogu pozvati na broj 080 888 888 i dobiti savjete, preporuke i podršku o svim temama koje se tiču vaspitavanja djece. Osim što je besplatna, linija je povjerljiva i dostupna svim roditeljima i starateljima u cijeloj Crnoj Gori. SOS liniju pokrenulo je Udruženje Roditelji u saradnji sa kancelarijom UNICEF-a u Crnoj Gori, a u sklopu projekta Zaštita prava djece kroz pozitivno roditeljstvo, koji je dio velike regionalne inicijative o zaštiti djece od nasilja koju UNICEF provodi sa vladama sedam zemalja u procesu pridruživanja EU.
Darija Petović Bambur, supervizorka linije, i deset savjetnica svakog radnog dana od 16 do 20 sati razgovaraju sa mamama, tatama, bakama, starateljima i pomažu im da pronađu načine postupanja prema djeci i uspostavljanja boljeg i kvalitetnijeg odnosa.
Kakav je odziv roditelja i koja pitanja najčešće postavljaju?
– Za nešto više od jedan mjesec, SOS liniju pozvalo je više od 80 roditelja i staratelja iz svih crnogorskih gradova. Veliki je broj pitanja koja su nam postavljali, a najčešće su se ticala postavljanja granica, agresivnosti djece, ljubomore među braćom i sestrama, odnosa sa djecom tokom i nakon razvoda, kao i problema sa školom i upotrebom interneta.
Kako malom djetetu objasniti da neke stvari nijesu dozvoljene, s obzirom da nas ne razumije i ne govori?
– Prije nego što odgovorim na pitanje kako disciplinovati dijete, potrebno se zapitati zašto se dijete ponaša na određeni način. Većina ponašanja koja dijete ispoljava tokom ranog djetinjstva, a koja percipiramo kao nevaljala, zapravo su samo posljedica razvojnih faza kroz koje svako dijete prolazi i stoga imaju svrhu da potpomognu ispunjavanje djetetovih potencijala. U najranijem uzrastu dijete istraživanjem okoline upoznaje svijet oko sebe, ali i razvija potencijale. Naša je obaveza, kao roditelja, da djetetu obezbijedimo sigurno okruženje, da ga sklonimo i zaštitimo od opasnosti. U tom najranijem uzrastu razgovor nije od pomoći. To je jedan od zahtjevnijih perioda za roditelja, ali i jedini način da se dijete razvija i saznaje o svijetu oko sebe.
Postoje mišljenja da dijete koje se ne vaspitava uz batine postaje neposlušno, nevaspitano i razmaženo. Kakav je Vaš stav?
– Djeca koja se vaspitavaju bez batina nijesu neposlušna i nevaspitana. Djeca koja se vaspitavaju bez jasno postavljenih granica su, može se reći, neposlušna i razmažena. Ovdje se, dakle, ne radi o stilu vaspitanja koji podrazumijeva da je djetetu sve dozvoljno. Naprotiv. Ipak, moramo razumjeti zašto batine ne uče djecu da budu poslušna i vaspitana. Batine nakratko utiču na to da se dijete zaustavi, ali dugoročno imaju izuzetno štetne posljedice na razvoj. Mnogi roditelji vjeruju da je vaspitanje bez batina isto što i vaspitanje bez granica, što svakako nije slučaj. Odgajanje djece bez fizičkog kažnjavanja podrazumijeva postavljanje jasnih granica, ali bez primjene sile.
Koja je alternativa fizičkom kažnjavanju?
– Brojni su načini i tehnike koje roditelji mogu koristiti umjesto nasilnih opcija. Neke od njih su: kritikovati loše ponašanje, a ne direktno dijete, lošem ponašanju davati što je manje pažnje moguće i ne nagrađivati ga, sankcije koje nijesu ponižavajuće ili nasilne se mogu koristiti (npr. zabrana gledanja crtanih filmova, igranja određenim igračkama, odlazak na predstavu, igralište i sl). Kada je dijete uznemireno, ima napad bijesa i slično važno je utješiti ga, povezati se sa njim, smiriti ga, jer će tada biti u stanju da lakše nauči lekciju i da prekine plač. Onda kada roditelj shvati zašto u nekim fazama dijete radi neke stvari, biće mu mnogo lakše i da samostalno, u svakoj situaciji, nađe primjeren način nošenja sa situacijom. Još neke od važnih smjernica koje bi trebalo uzeti u obzir su: imati realistična očekivanja od djece u svakom uzrastu i ne tražiti više nego što mogu da postignu, imati jasna pravila za važne stvari, ali za one manje važne, i dozvoliti djetetu izbor između različitih opcija, preispitati i osvijestiti sopstvene stavove o nasilju i fizičkom kažnjavanju (ako u potpunosti shvatimo da nasilje nije način za rješavanje problema, vjerovatno ćemo ga u manjoj mjeri koristiti u vaspitanju). Roditelji treba da budu svjesni svojih okidača i impulsivnosti, da rade na tome da ih savladaju bez iskaljivanja bijesa na djeci. Disciplina mora biti proporcionalna ponašanju koje se želi promijeniti. To znači da vaspitni postupak mora biti u skladu sa veličinom greške koje je dijete napravilo. Recimo, ako djetetu zabranimo da igra igrice jer nije završilo dogovorenu obavezu, onda je važno procijeniti koliko dugo zabrana treba da traje. Ako je dijete kasnilo kući deset minuta, neadekvatno je zabraniti mu igranje igrica na sedam dana. Roditeljima je potrebno vrijeme za sebe, kao i vrijeme da se smire u problematičnim situacijama (kada su pod stresom roditelji su u većem riziku da pribjegnu fizičkom kažnjavanju, zato je izuzetno efikasno, ako je moguće, fizički se udaljiti od djeteta, a ako ne, onda napraviti mentalnu distancu, izbrojati do deset i slično). Treba nagrađivati i naglašavati pozitivna ponašanja, pogotovo kada dijete prati i posluša zahtjeve. Na ovaj način u centar pažnje stavljate upravo željene promjene ponašanja, jačate ih i povećavate vjerovatnoću da će se ovakva ponašanja ponoviti. Nagrade kao što su pohvala, nježan dodir, pogled podrške, davanje privilegija (koje nikako ne smiju biti osnovne djetetove potrebe poput hrane, sna, odlaska u toalet…) poslaće djetetu poruku da ga uvažavate, što će nadalje uticati na to da se željena ponašanja učvrste.
Šta ako nijedna metoda ne uspije, ako dijete, i pored objašnjavanja i razgovora, danima neće da posluša roditelja?
– Najprije se treba zapitati koji je razlog takvog ponašanja. Roditelji najčešće nijesu upućeni u to da su neka takozvana nevaljala ponašanja djece samo proizvod njihove razvojne faze i da su potpuno očekivana i normalna. U skladu s tim, roditelji ne znanu ni kako adekvatno da reaguju na način koji bi dugoročno bio najbolji za njihovo dijete, a da uz to dođe i do željenih trenutnih efekata, odnosno saradnje sa djetetom. Ne treba svako loše ponašanje djeteta tumačiti kao zlurado i kao lični napad na roditelja. Treba se zapitati da li dijete u nekim situacijama neće ili zapravo ne može da posluša, jer još nema dovoljno razvijene kapacitete za ponašanje koje očekujemo, pa je onda u skladu s tim i naš zadatak da mu adekvatnim metodama pomognemo da te kapacitete razvije. Sa druge strane, desi se da, i pored najbolje namjere roditelja, u trenutku kada je roditelj previše umoran ili kasni na važan sastanak, upotrijebi silu ili viče na dijete i poslije se kaje. U tim slučajevima treba da popravi štetu, izvini se djetetu i pošalje mu poruku da to ponašanje nije bilo adekvatno. Roditeljstvo je izuzetno zahtjevna uloga. Svaki roditelj je odgovoran za vaspitanje svog djeteta i normalno je da preispita adekvatnost svojih metoda, kao i da li će njihovom primjenom biti pravi uzor svome djetetu. Upravo zato želimo da ohrabrimo roditelje da se jave nama ili potraže pomoć drugih stručnih lica koja će znati da im pruže prave savjete o adekvatnim vaspitnim metodama primjerenim uzrastu njihovog djeteta.
Roditelji su često u nedoumici da li posljedice, ako ne reaguju adekvatno, mogu biti veće od fizičkog kažnjavanja. Šta je Vaša preporuka?
– Svakako da treba reagovati i zaštititi dijete i to i jeste jedan od zadataka roditelja. Ali intervencija zarad zaštite djeteta i namjerna primjena sile bitno se i očigledno razlikuju. Važno je da znamo da dok dijete ne bude u stanju da nas razumije mi treba da mu obezbijedimo sigurno okruženje u kojem će da raste i istražuje svijet. Dijete možemo zaštititi i bez udaranja, na više načina, mada oni često predstavljaju duži put učenja, ali je dokazano da su dugoročno efikasniji.
GRACIJA 102/mart 2017.
Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Darko Jovanović
