Darija Petović Bambur: Voljela bih da stvorimo klimu u kojoj će se žrtve nasilja osjećati zaštićeno

“Čin seksualnog nasilja je vrlo dehumanizujući i osobe koje su pretrpjele takav vid nasilja često se osjećaju uprljano, a s tim je povezan intenzivan osjećaj srama”, kaže psihoterapeutkinja Darija Petović Bambur

Razgovarala Marina Strugar
Foto Vesela Mišković

Priča glumice Milene Radulović i njenih koleginica o tome da su bile žrtve seksualnog nasilja njihovog učitelja glume Miroslava Mike Aleksića, pokrenula je region. Koliko je zastupljeno seksualno zlostavljanje u našoj sredini? Zašto se o tome malo zna? Zašto se žrtve najčešće odlučuju da ćute i da ne prijave nasilnika? Ove i druge teme vezane za seksualno zlostavljanje bile su predmet našeg razgovora sa Darijom Petović Bambur.
“Brojni su razlozi zbog kojih osobe koje su pretrpjele neki oblik seksualnog nasilja to ne prijave nadležnim organima i odluče da to kriju od prijatelja i porodice. Neki od ključnih razloga su samooptuživanje, osjećaj krivice i strah od toga da im se neće vjerovati. Čin seksualnog nasilja je vrlo dehumanizujući čin, i osobe koje su pretrpljele takav vid nasilja često se osjećaju uprljano, a s tim je povezan intenzivan osjećaj srama. U praksi se seksualno zlostavljanje, nažalost, sreće mnogo češće nego što bismo pretpostavili.”

“Zlostavljači se nalaze u svim društvenim slojevima i imaju vrlo različite oblike ponašanja, mogu biti voljeni i imati sposobnost da čine i dobra djela”

Na društvenim mrežama i portalima se mogu pročitati razni komentari koji dosta govore i o nama i društvu u kojem živimo.  Komentar Šta su čekale do sada mnogi su okarakterisali kao ponovno silovanje žrtava.
– Takvi komentari govore o tome da kao društvo još uvijek ne razumijemo dovoljno kako seksualno nasilje funkcioniše. Govore o brojnim predrasudama. Reakcije kojima su žrtve izložene ili procedure koje prolaze nakon prijavljivanja, mogu se, nažalost, često okarakterisati kao retraumatizacija.
Koje posljedice seksualno zlostavljanje ostavlja na mentalno zdravlje žene? Na koji način joj se može pomoći, šta je bitno u tom procesu kako bi mogla da nastavi dalje?
– Pored šoka, nevjerice i straha kao početnih reakcija, traumatizacija se može očitavati kroz ponovno preživljavanje događaja putem slika, misli, snova, preplavljenost događajem, zatim kroz izbjegavanje mjesta, ljudi, kroz pasivnost ili kroz doživljaj povišene energije kao posljedice konstantne strepnje i doživljaja da je svijet opasno mjesto. Tu su nerijetko i težnja da se uvijek ima kontrola, gubitak povjerenja u ljude, razdražljivost, nisko samopoštovanje, poremećaji ishrane, problemi sa spavanjem… Važno je da ženina okolina bude podržavajuća, jer osuđivanje okoline i izazivanje krivice mogu pogubno uticati na mentalno zdravlje žrtve. Kultura u kojoj živimo je već dovoljno osuđujuća. Za oporavak je važno da osoba razumije da krivica i sram za taj čin ne pripadaju njoj.

“Zlostavljači se nalaze u svim društvenim slojevima i imaju vrlo različite oblike ponašanja, mogu biti voljeni i imati sposobnost da čine i dobra djela”

Prema Vašim saznanjima, ko su najčešće predatori? U ovom slučaju, koji nažalost nije usamljen, predator je ugledan čovjek koji uživa određeno poštovanje?
– Zlostavljači se nalaze u svim društvenim slojevima i imaju vrlo različite oblike ponašanja, mogu biti voljeni i imati sposobnost da čine i dobra djela. Neke stvari su im, uprkos tome, zajedničke, poput nedostatka empatije, potrebe za kontrolom, teškoća u komunikaciji i niskog praga tolerancije na frustraciju.
Kada je riječ o maloljetnim osobama, kako roditelji mogu da prepoznaju znakove zlostavljanja? Šta im savjetujete kao prve važne korake koje mogu preduzeti?
– Osim znakova koji ukazuju na fizičku povredu, važno je obratiti pažnju na iznenadne promjene u apetitu, probleme sa spavanjem, regresivno ponašanje – to je ponašanje koje je karakteristično za uzrast mlađi od djetetovog. Promjene raspoloženja, agresivnost ili povlačenje, izbjegavanje kontakata, pad školskog uspjeha, problemi u učenju…Najvažnije je stvoriti atmosferu sigurnosti, prihvatanja i povezanosti, kako bi pomogli djetetu da progovori o tome što se desilo.
Još manje se priča o muškarcima žrtvama seksualnog zlostavljanja, zašto?
– To je, takođe, kulturološki uslovljeno. Najčešće se, pored svega što je već navedeno, plaše da će biti etiketirani kao homoseksualci, doživljavaju to kao udar na muškost. Osim toga, muškarci u našem društvu su često odgajani uz imperativ da budu jaki, da se ne žale i ne budu žrtve.
Ovaj slučaj je pokrenuo temu o seksualnom zlostavljanju i ohrabrio druge žrtve, mislite li da će i dugoročno izazvati neke značajne promjene?
– Voljela bih da bude tako, da kao društvo stvorimo klimu u kojoj će se žrtve bilo kog oblika nasilja osjećati dovoljno zaštićeno.n

Gracija 187, februar 2021.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...