Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković
Djeca koja imaju bolji sistem podrške i bolja iskustva u ranom uzrastu, koja imaju makar jednu odraslu osobu sa kojom imaju odnos povezanosti, povjerenje i sigurnost, imaju bolje šanse da umanje negativan efekat iskustva vršnjačkog nasilja. To je, u intervjuu za Graciju, kazala psihoterapeutkinja Darija Petović Bambur. Pojasnila je da se termin vršnjačko nasilje često pogrešno tumači i da se primjenjuje i na obično zadirkivanje, a u stvari se radi o radnji u produženom trajanju, često i sa težim posljedicama. Na pitanje kako roditelji mogu prepoznati da je njihovo dijete žrtva nasilja, Petović Bambur je kazala da su simptomi brojni, a da na to mogu ukazati i svaka značajna promjena u rutini i dnevnom ritmu, i problemi sa spavanjem, apetitom, izbjegavanje aktivnosti u kojima je dijete ranije uživalo i mjesta na koje je voljelo da ide. Kada su škole u pitanju, kaže da određeni protokoli postoje, da postoje primjeri dobrih praksi, ali dok ne razumijemo da je odgovornost na svakom od nas pojedinačno – sve će to ostati mrtvo slovo na papiru.
Koji su oblici vršnjačkog nasilja i da li je u Crnoj Gori češće psihičko ili fizičko nasilje?
– Vršnjačko nasilje je termin koji se prilično odomaćio i postao samorazumljiv do te mjere da često pravimo greške u razumijevanju toga šta ovaj fenomen zaista jeste. Vršnjačko nasilje nije bilo kakav konflikt ili zadirkivanje vršnjaka, već predstavlja sistematsku zloupotrebu moći jedne strane nad drugom u produženom vremenskom periodu. Osim zloupotrebe fizičke moći, odnosno fizičkog nasilja, vršnjačko nasilje uključuje i verbalno (ismijavanje, širenje glasina, vrijeđanje…), emocionalno (nagovaranje vršnjaka da odbace, izoluju osobu koja je žrtva), seksualno, ekonomsko (krađe, ucjene) kao i cyber nasilje.
Koji faktori mogu da doprinesu pojavi vršnjačkog nasilja? Koliko su mentalitetske, društvene i druge karakteristike doprinijele porastu vršnjačkog nasilja?
– Kada su u pitanju faktori koji doprinose bilo kojoj pojavi, pa i pojavi nasilja, važno je uzeti u obzir različite vrste i nivoe uticaja. Kada govorimo o vršnjačkom nasilju u kontekstu faktora koji mu doprinose, možemo govoriti o uticaju genetskog nasljeđa, temperamenta djeteta, zatim nepoštednog okruženja, odnosno vaspitnog stila roditelja, o uticaju školskog okruženja, ali i o najširem, društvenom kontekstu. Dakle, izuzetno je važno ne izvlačiti zaključke na osnovu samo jednog od ovih faktora, a važno ih je imati na umu i zbog pristupa u rješavanju problema. Kada je vaspitni stil u pitanju, stručnjaci smatraju da su osobe koje postanu nasilne vrlo često i same bile žrtve nasilja, svjedočile istom, ili bile zanemarivane. Sa druge strane, u kontekstu društvenog uticaja, poznato je da društva koja karakteriše siromaštvo i manjak socijalne pravde takođe bilježe veću stopu nasilja u odnosu na druge.
Kako roditelji mogu prepoznati da njihovo dijete možda trpi vršnjačko nasilje?
– Svaka značajna promjena u rutini i dnevnom ritmu može ukazivati na to da postoji neka vrsta problema: problemi sa spavanjem, s apetitom, izbjegavanje aktivnosti u kojima je dijete ranije uživalo i mjesta na koje je voljelo da ide (trening, vannastavne aktivnosti, škola), povlačenje u sebe. Pad školskog uspjeha, razdražljivost, učestale stomakobolje, glavobolje, depresivnost, samo su neki od signala da se dešava nešto na šta je važno obratiti pažnju.
Kako roditelji mogu prepoznati da li je njihovo dijete nasilnik?
– Neki od pokazatelja značajno variraju u odnosu na uzrast, ali ako govorimo o djeci školskog uzrasta, signali na koje treba obratiti pažnju su slabe socijalne vještine, nedostatak empatije i krivice, maltretiranje životinja, impulsivnost i sl. Svaka od ovih osobina sama za sebe ne mora značiti da dijete ima takve predispozicije, ali sve zajedno mogu ukazivati na to. Važno je razumjeti da su to vještine koje se uče, i na čiji razvoj možemo uticati od najranijih dana.
Koje su posljedice vršnjačkog nasilja na žrtve?
– To kakve će posljedice vršnjačko nasilje ostaviti na žrtvu zavisi od više faktora, kao što su vrsta traume, trajanje, ali možda i najviše od prethodnog odnosa sa značajnim odraslim osobama i reakcije okoline nakon traumatskog iskustva. Djeca koja imaju bolji sistem podrške i bolja iskustva u ranom uzrastu, koja imaju makar jednu odraslu osobu sa kojom imaju odnos povezanosti, povjerenje i sigurnost, imaju bolje šanse da umanje negativan efekat takvih iskustava. Ukoliko nešto od navedenog izostane, posljedice se mogu odraziti na više nivoa, od posljedica na fizičko zdravlje usljed traume, do psihološkog i socijalnog. Nisko samopoštovanje i samopouzdanje, teže uspostavljanje i održavanje odnosa bliskosti, slabiji akademski uspjeh, pa sve do suicidalnosti.
“Ako svaki pojedinac preuzme svoj dio odgovornosti, to će neminovno dovesti do promjena i na institucionalnom nivou, jer institucije čine ljudi”
Osim nasilja u školi i na ulici, prisutno je i onlajn nasilje. Kako se boriti protiv te vrste agresivnih sadržaja koji narušavaju integritet djeteta?
– Vjerujem da je, prije svega, važno razumjeti značaj onlajn nasilja i na koji način ono mijenja uticaj koji nasilje ima na žrtvu, ali i na društvo u cjelini. Ranije, ukoliko bi dijete trpjelo nasilje u školskom dvorištu, ta bi situacija bila ograničena na taj prostor i vrijeme. Sada to više nije tako, jer akt nasilja biva snimljen, objavljen i time u rekordnom roku dostupan mnogo široj “publici”. Na takav način ne samo da žrtva prolazi kroz retraumatizaciju, time što dodatno biva ismijavana i time što taj video često trajno ostaje na internetu, već opasnost postaje konstantno prisutna, jer se to dijete ranije makar možda osjećalo sigurnim kod kuce, a sada svaki ulazak na neku od društvenih mreža potencijalno znači opasnost. Zaštita djeteta od takve ili neke druge vrste nasilja počinje od najranijih dana, formiranjem odnosa povezanosti, sigurnosti u odnos, povjerenja, njegovanjem otvorenog razgovora u kome je dijete slobodno da dijeli bez straha od kritike, a zatim i kroz modelovanje naših porodičnih vrijednosti ličnim primjerom, postavljanjem visokih očekivanja i jasnih granica o tome šta je dozvoljeno šta nije, edukovanjem djeteta o njegovim granicama i tome šta drugi ne smiju njemu da rade.
Uzroke povećanja broja slučajeva mentalnog nasilja mnogi traže na raznim stranama, pa se pominje i da je povećanje agresivnosti rezultat pandemije, društvene i ekonomske situacije u zemlji… Da li je u pitanju to što je, kako tvrde pojedini eksperti, nebriga o mentalnom zdravlju sada došla na naplatu?
– Siromaštvo, izolacija, ubrzani način života, loše stanje u obrazovnom sistemu, ekonomski stres, nedostatak podrške, uticaj medija, samo su neki od razloga koji doprinose ovom i mnogim drugim problemima koji pogađaju porodicu i one najranjivije – djecu. U borbi za osnovne potrebe, briga o zdravlju, nažalost, pala je u drugi plan.
Kako se vršnjačko nasilje može spriječiti u školama i zajednicama? Kako se može raditi na edukaciji djece i adolescenata o važnosti poštovanja i empatije prema drugima kako bi se smanjila pojava vršnjačkog nasilja?
– U rješavanju ove vrste problema najvažniji je zajednički napor na svim nivoima, od individualnog, preko porodičnog, obrazovnog, sve do nivoa donošenja odluka. Važno je da razumijemo da svako od nas svakodnevno svojim postupcima doprinosi kreiranju društva u kojem živimo, pravljem izbora kako će reagovati i postupiti u svakoj naizgled banalnoj situaciji. Kako možemo govoriti o sprečavanju vršnjačkog nasilja ako kreiramo nasilno društvo? Dovoljno je da pogledamo količinu nasilja koje mnogi od nas ispoljavaju u saobraćaju, da pogledamo sadržaje u medijima i ne moramo ići dalje… Mi smo primjeri onoga što je prihvatljivo i što nije, mi svojim ponašanjem modelujemo kako se živi. Ako svaki pojedinac preuzme svoj dio odgovornosti, to će neminovno dovesti do promjena i na institucionalnom nivou, jer institucije čine ljudi. Kada su škole u pitanju, određeni protokoli postoje, postoje primjeri dobrih praksi, ali dok ne razumijemo da je odgovornost na svakom od nas pojedinačno u krajnjoj liniji, sve će to ostati mrtvo slovo na papiru.
Koje strategije podrške i intervencije preporučujete za žrtve vršnjačkog nasilja?
– Ako govorimo o tome šta može uraditi roditelj, nastavnik ili prijatelj da pomogne mladoj osobi koja se suočava sa ovim problemom, možemo reći da je važno da budemo otvoreni da slušamo, da ostanemo koliko je moguće mirni, da pošaljemo jasnu poruku da žrtva nije kriva, da to što se dešava nije u redu, te da ćemo dati sve od sebe da joj pomognemo i da je zaštitimo.