Razgovarala Danijela Đokić
Foto Tanja Vitomirović
Mjesto snimanja Restoran Papagaj, Đenovići
Opušten i šarmantan, neposredan, originalan i još uvijek pomalo “lud”, Davor Gobac (53), frontmen zagrebačke grupe Psihomodo Pop, veliki je ljubitelj panka i roka. U svojoj uspješnoj karijeri često je znao da šokira i sablazni javnost, ali i da osvoji i oduševi svoje fanove. Buntovan od rođenja, već kao trinaestogodišnjak svira u kultnom sastavu Klinska pomora, 1983. ulazi u grupu Neron koja ubrzo mijenja ime u Psihomodo Pop. Iza sebe ima 13 albuma na kojima je autor većine tekstova i muzike. Budući da voli ono što radi, kaže da radi bez prestanka. Talentovan i kao slikar i grafičar, imao je veliki broj samostalnih izložbi u Hrvatskoj i regionu, a upoznali smo ga i kao plesača u emisiji Ples sa zvijezdama, gdje je pobrao velike simpatije publike. S bendom se osjeća kao u braku, a sa suprugom Deanom ima sina Vilija (22), muzičara i studenta glume.
Kakva je to tajna veza između Psihomodo Popa i stripa?
– Volim stripove i uvijek sam ih volio. Kao klinac sam ih skupljao, čitao i kultura stripa je nama prilično poznata. Omiljeni mi je legendarni strip Freak Brothers, Mačak Fric koji je crtić. Ima mnogo dobrih stripova. Strip je vezan uz muziku, a naša muzika uvijek paše uz strip, bar tako mislim.
Kako živi danas Davor Gobac i može li se živjeti od rokenrola?
– Dobro živim. Ja volim svoj posao. Mi smo stari bend, postojimo 33 godine i za nas već znaju i oni koji ne slušaju rokenrol. Mi smo već klasika Balkana i rokenrola. Ima desetak bendova na Balkanu i mi smo u tih desetak. Najbitnije je da radiš ono što voliš. Imamo uredan život, a nemamo radno vrijeme i nikad ga nismo ni imali. Mi imamo najljepši posao na svijetu, radiš posao a nemaš osjećaj da radiš. Kad imaš dobar posao i dobru ženu, život ti je bajka.
Šta vam je donijela zrelost?
– Kako dugo radimo, nekako smo se ugradili u stvarnost ljudi. Ja uz bend radim još gomilu drugih stvari i što sam stariji imam sve više posla. Dosadno mi je ako nešto ne radim.
Slikali ste i imali oko 40 samostalnih izložbi. Slikate li još uvijek?
– Dugo nisam slikao jer nemam vremena, ali zato radim sve ostalo. Dosta sam snimao za televiziju, snimam s bendom, radim nove pjesme i dosta vremena provodim u studiju.
Svojevremeno ste imali egzibicionističke nastupe, neobično ste se oblačili i još neobičnije svlačili na sceni. Iz želje da šokirate ili iz puke zabave?
– Po tradiciji New York Dollsa, mladog Džegera, Igija Popa imali smo te svoje faze kad sam se šminkao i oblačio u ženske stvari, skidao se na bini. To mi je baš draga faza i čak mi je malo žao što je prošla. Bio je to moj umjetnički izraz, dio predstave, a to sam rekao i na sudu kada su mi dali prekršajnu kaznu za sablažnjivanje javnosti. Mi smo u svakom vremenu bili ispred vremena, Red Hot Chili Peppers su se skinuli puno kasnije poslije nas.
Kako danas gledate na golotinju u medijima?
– Meni golotinja ne smeta. Više mi smetaju glupi naslovi u novinama, koji nisu istiniti. Više bih volio da su gole ženske na naslovnicama, to je puno moralnije.
Osim panka i roka radili ste i dječiju muziku?
– Radili smo baš dosta emisija za djecu, Mikija Mausa, Nedjeljom ujutro, Poštanski sandučić. Radio sam s Davorom Slamnigom, koji je pisao pjesme za djecu, a pjevao je Džo iz Smogovaca. To su mi sve frendovi. Radili smo kasnije s Arsenom, sa Đelom, sa Alfijem Kabiljom bajke nedjeljom ujutro. Tek kasnije smo odlučili da napravimo dječiju ploču na kojoj ima mojih pjesama, čak smo nešto i od Ramonesa obrađivali. To je za rad bio veoma zabavan album i mislim da smo ga završili za deset dana i ispao je odlično. Nažalost, rat je prekinuo taj album. Tadašnji Jugoton ga je godinu i po držao u ladicama. Kad su ga objavili, počeo je rat i muzika je pala u drugi plan.
Već par godina vodite zdrav život. Kako je došlo do preobražaja?
– Hedonist sam i volim da radim stvari dok u njima uživam. Prestao sam piti jer to više nije imalo smisla, nisam više uživao, postala je to prava ovisnost i zato sam prestao. I uopšte mi ne fali. Ne pijem 12 godina, prestao sam pušiti prije tri tjedna, a vježbam već godinama. Ne vodim baš neki prezdrav život, a ovo ostalo neću ni pričati (smijeh).
Kako danas ocjenjujete rok scenu u regionu?
– Vidim da postoji neka mlađa ekipa. Slušaju stare momke tipa Zeppelina, pa Ramonesi su u današnje vrijeme postali Beatlesi, ali to je debela manjina.
Pratite li muzičku scenu u Crnoj Gori?
– Vidio sam par bendova dok sam radio emisiju Rat bendova u Sarajevu na OBN-u. Ne mogu da se sjetim kako se zovu, ali su simpa dečki. Ne pratim baš scenu i ne znam ni šta se dešava u Hrvatskoj, ali dosta smo svirali po Crnoj Gori. A ne znam ni gdje bih to i pročitao, sigurno ne u redovnim medijima. Morao bih kopati po specijalizovanim stranama na internetu. Tako da ne pratim scenu, ali ako se neko dovoljno dobar pojavi, to čujem. Ali, dugo već ništa nisam čuo (smijeh).
Kako ocjenjujete crnogorsku publiku?
– Pa, evo, sad zadnje gdje smo svirali u Crnoj Gori u podgoričkom KIC-u, na krovu, sve je bilo rasprodano. I u Budvi smo svirali, i koliko se ja sjećam dobro smo prolazili kod publike. U Nikšiću smo svirali prije par godina na Lake Festu i bilo je super.
Počeli ste da svirate sa 13, a i Vaš sin Vili je počeo svirati sa 13 godina. Krenuo je očevim stopama?
– Sin ima bend Donkey Hot, sad rade nove snimke koji jako dobro zvuče i valjda će uskoro biti gotovi.
Studira na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Da li je i to od Vas naslijeđen talenat?
– Nisam nikad bio na akademiji, ali sam glumio po nekim predstavama, serijama. Zagrebačka glumačka akademija je poznata po tome što ju je teško upisati. Moj sin se uspio sam upisati i to iz prve. Svaka mu čast.
Šta radite u dokolici?
– Nemam ja, gospodična, vremena za dokolicu. Non-stop nešto radim. Ili snimam ili sinhronizujem crtiće, svakog dana sam u studiju ili imam nekakve probe. Ujutro volim da vježbam jer se tako dobro osjećam. Ljeti smo na moru, sviramo cijelo ljeto i spajamo ugodno s korisnim. Stalno radim, a u dokolici spavam (smijeh).
Koja je Vaša životna filozofija?
– Krenuo je nikamo, došao nikuda i konačno je postao niko i ništa. Mislim da je život cjelovremena škola. Što sam stariji, sve sam slobodniji i nekako se trudim da ne robujem navikama i predrasudama. Uvijek sam bio liberal. Pusti ljude nek žive.
Liberal, a nekada ste citirali Čerčila ?
– Kad si mlad moraš biti bundžija, a na kraju si konformist. Vjerovatno sam išao putem koji meni odgovara jer sam uvijek shvatao život kao nešto što treba biti lijepo, a ne obaveza i tlaka. Ali, za to se moraš izboriti u svojim okvirima. Svaki se čovjek mora izboriti za svoj život, a onda moraš nešto i postići. Jednog dana, prije nego što umreš, vjerovatno će ti proći kroz glavu da li si nešto dobro ili loše napravio u svom životu. To nas sve čeka. Ja se osjećam sasvim dobro. Najviše zahvaljujući tome što cijelog života radim to što volim. Nas petorica jedino to znamo raditi. Skužili smo da smo duplo duže jedan s drugim u bendu nego s familijama, ženama i djecom. Njih duplo duže poznajem nego svog sina. To je kao brak.
A kako gledate na brak?
– Brak je jedna zajednica gdje oboje treba da se dobro osjećaju, ako je to ikako moguće.
Volite li još uvijek “sebe i jedino sebe” ili ima mjesta i za druge?
– Da, uvijek. Ako ne voliš sebe, ne voliš ni druge. Naravno da moraš voljeti druge, volim svoju familiju.
Gledali smo Vas 2007. u emisiji Ples sa zvijezdama, kako se desilo da zaplešete?
– Bio sam u drugoj sezoni, a u prvoj su me nagovarali da dođem. Nisam imao namjeru i bio sam na moru kad su me zvali s televizije, a onda mi je frend rekao – idi čovječe na to, nema ni psa na ulici kad se to emituje. Teško sam pristao, ali na kraju je ispala ludnica i dobra zabava. Antitalenat sam za plesanje, ali publika je za Tamaru Despot i mene stalno glasala. Valjda smo im bili simpa na skroz drugu foru. I došli smo do predzadnje emisije, bili smo treći. Već mi je bilo dosta i zadnji tjedan nisam morao da učim još dva plesa, spasio sam se (smijeh).
Koje Vam je najljepše sjećanje vezano za karijeru?
– Pa, Amsterdam je bio stvarno nezaboravan. To je bilo ostvarenje naših socijalističkih snova. Došli smo na zapad i rasturili. Izašli smo u njihovim glavnim novinama De Telegraaf, ogromna slika, wow, Psihomodo Pop, Plane end energy. Hvalospjevi… To su bili zbilja lijepi dani. Onda smo odlučili da ćemo tamo još nešto poduzeti, otišli smo na kratku turneju, snimljen je Live in Amsterdam, počela se dogovarati još jedna turnejica, ali devedesete, rat i sve se to nekako raspalo.
Daljnji planovi?
– Imamo napravljen i izmiksan novi hit. Izaći će ovih dana i zove se Sve će biti u redu, ja profućk’o sam. Očekujemo dosta od te pjesme. Snimili smo je sa Stivom Albinijem, čovjekom koji je snimao Nirvanu, Igija Popa, Amerikanac koji je zbilja legendarni producent i koji je stariji od nas svega dvije godine. S njim smo snimili i pjesmu Ona me ne voli, obje su super ispale. Snimili smo onako kako se to nekad radilo, na široku traku, bez elektronske jeke, onako kako su Stonsi snimali svoje albume. Zadovoljni smo i vjerujemo da će jedna biti hitić. Druga je odlična stvar, ali žestoka. Nadam se da će biti radija na Balkanu koji će htjeti da je vrte. Pjesma je u pank ritam i bluz maniru, old tradition, ali žestoko. Imamo petnaestak novih stvari i mislim da ćemo ove godine završiti album. Ali, pucaćemo singlove prije objave albuma. Ovog ljeta je već dosta toga dogovoreno i mislim da sviramo bolje nego ikad.
GRACIJA 104/april 2017.
