Mi smo fenomeni, majke mi. Kada pješačimo, spori smo ka kornjače sa Madagaskara. U trenutku kada ispod nas zarulaju gume, a ruke dodirnu volan, priča se mijenja
Piše: Kaja Milačić
Istopih se od miline čitajući na jednom stranom portalu reportažu o našem kutku planete. Začinjena nestvarno lijepim slikama, bajkovito opisuje ovo naše maleno čudo. Priroda izdašna, ljudi gostoljubivi i niko niđe ne žuri… E tu se trgoh i urazumih. Đe on to bio? Da li je vozio kroz naše gradove ili je letio balonom? Jer da je sio za volan, makar i sat, priča bi mu bila drugačija.
Mi smo fenomeni, majke mi. Kada pješačimo, spori smo ka kornjače sa Madagaskara. Valja sve vidjet, sa narodom se pitat, a i čemu žurba? Toga se drže konobari, šalterski službenici, majstori iz raznih struka. Lagano, sve ćemo stić… U trenutku kada ispod nas zarulaju gume, a ruke dodirnu volan, priča se mijenja. Volan je magična sprava, moj čak ima i dugmiće nekakve pa u trenutku kontakta postajemo svemoćni, pakleni vozači. Sve što nas okružuje, svaki pedalj puta pod nama i sve živuće mora da se povinuje našim željama i hirovima… Ili ga biti neće! Jeste li svjesni da kakav god automobil da vozite, u stvari upravljate smrtonosnom napravom? Ovo svakodnevno govorim svojoj djeci. Neka im se ureže u podsvijest, jer će jednog dana i sami voziti. Bolje da ih odmah isprepadam! Svaki dan zaobiđem nekog zgaženog psa ili mačku. Svaki dan mi istrči poneki, ali usporim i propustim blesavo stvorenje. I svaki put se pitam kako ljudima uspijeva da ih pregaze? Jel oni to namjerno rade? Voziti brzo kroz naseljena mjesta, pa poslije veličati sopstveno vozačko umijeće je redovna pojava. Šta, kao sad si ti neki šmeker? Makse! Gleda komšinica kako se lagano parkiram i kaže kako ona to radi frrrr-frrrr. Da, vidi joj se na autu mnogo krrrr od tih frrrrr! Da stvar dobije novu i opasniju dimenziju, potrudili su se proizvođači mobilnih sokoćala. Primjećujem kako su mnogi dok voze i telefoniraju jedva svjesni svijeta oko sebe. Auto-industrija im je izašla u susret upravo onim dugmićima na volanu koje, čini mi se, malo ko osim mene koristi. Što će ti auto sa svim mogućim novotarijama kada ni jednu ne koristiš? Red je da se makar jednim stihom pridružim akciji Pušti neka zvoni, koju podržavam svim srcem!
Ako ne znaš čemu plavi zubić, za tebe je stvoren mali Jugić! Mogu ja da klepam ovakve stihove do sjutra, zalud. Jer svaki, ali gotovo svaki auto proizveden u posljednih deset godina ima Blutut preko kojeg možete povezati svoj mobilni i pričati do mile volje dok vozite, bez fizičkog kontakta sa istim! Pa ipak mnogima služi samo za ukras. Gospodin Milačić je donio kući kaznu upravo zbog korišćenja mobilnog u toku vožnje. Uz sve ostale račune platila sam i ovo, uz iskrenu želju da častim policajca koji ga je kaznio! Ma znam, ponavljam se, fenomen čobanice u Lubuten sandalama me ne ostavlja ravnodušnom. Baš me briga šta ko ima i koliko. Kada takav predstavlja svakodnevnu opasnost po moj i živote moje djece, e onda me briga! Još kako!
Ispred škole u koju idu moji malci je jednosmjerna ulica. Kada im počinju ili se završavaju časovi, otegne se kolona koja lagano klizi. Uglavnom mame. Dobro, i poneki tata! Strpljivi i umorni dočekuju ili ispraćaju djecu. Mislim, gospodo, 21. je vijek a rančevi su teži od njih samih ponekad! Dalje se ulica nastavlja u dvosmjernu, u kojoj se nalazi ambulanta. Vazda haos. I baš tu se svakodnevno dokazuje kako opasne šofere imamo! Trubi se do besvijesti roditeljima, nalijeće na djecu na pješačkom da bi ih poslije psovali. Onome ko se isparkirava se primakne toliko da ovaj nema kud, no nazad. Nema veze što bi mnogo manje vremena bilo potrošeno da je samo malo usporio kako bi se ovaj isparkirao. Poenta je da se bude glavni. Ista je stvar i kada bi neko da se prestroji ili uključi u saobraćaj. E, nećeš proći! Došla sam do zaključka, iako ne vidim zdravu logiku, da se ove sporedne uličice često koriste kako bi se izbjegla velika raskrsnica i semafori. I onda se tutnji što brže moguće, ka da smo na trkama od kojih život zavisi. Kada se nakon nemilih situacija u koju su nerijetko uključena djeca i stigne do muzičke škole, uključenje u saobraćaj postaje nova prepreka u video igrici koju izgleda mnogi igraju za volanom! Što dalje dovodi do nedvosmislenog zaključka kako najveći problem u saobraćaju nije onaj koji može riješiti nekorumpirani saobraćajac, već eventualno psihijatar debelih živaca! Pa se ljutite koliko hoćete!
Da opet citiram Đorđevića: Postoje pravila da bi me udavila… E, žao mi je, čiko Boro, al ja taj refren za volanom ne pjevam! Zato što su ta pravila osmišljena da bismo se što sigurnije kretali na točkićima. Ne postoje da bi preko njih prkosili sistemu ili pokazivali svoju nadmoć kršeći ih. Prkos i neposlušnost su dio odrastanja i česta pratilja adolescenata, ali odrasloj osobi baš i ne pristaju. Makar ne u saobraćaju. Kažem kako sam defanzivni vozač, koliko god to smiješno zvučalo. Da, ja se uglavnom branim, ne napadam. Ulice i jesu, kad bolje pogledaš, nekakva bojna polja. Zato propuštam one koji pojma nemaju da nemaju prednost, one koji znaju, al ih baš briga. Propuštam i one koji žive u iluziji da uvijek i svugdje imaju prednost, jer ko sam ja da im otvaram oči. Zahvalna sam kosmosu na ispravnom i brzom automobilu sa dobrim kočnicama, ne da bih se njime zorila i drumove orala, već što mogu brzo da se prestrojim, uključim u saobraćaj i izbjegnem sudare sa manitima. Većina je potpuno nesvjesna svog automobila. Važno je da blista spolja. Bojim se da je mnogo Betmobila na našim ulicama. Sa musavim klincima za volanom. Zato, kada god u žurbi zabrzate kroz grad, kada bjesnite i upirete u sirenu na onoga ispred, a zajedno ste u podužoj koloni, zapitajte se iskreno: Đe gori? Jer ako ne jurite da ugasite požar ili spasite nečiji život, opravdanja nema. U neopravdanim jurnjavama nerijetko neko strada. Nedužan.
Hajde da budemo kao ona razglednica. Svi nasmijani, sijamo kao sunce nad Crnom Gorom, ne žurimo niđe i vozimo lagano. Bolje nekoliko minuta zakasniti, nego nikada ne stići.
