Decembarski fade out

Kitim jelku i kontempliram. Radim ono što se obično u decembru radi. Sumiram, analiziram

Piše Kaja Milačić

Na kraju velikih rok kompozicija po pravilu je prava žurka. Iako je pjesmi ostalo još samo nekoliko taktova, neki bi da baš sad kažu sve što im je pod prstima ili glasnicama. Nisu im dozvolili ranije, a nekako se uklapa i upotpunjuje cjelinu. I pušte gitariste, recimo, obično sa zalijepljenom cigaretom na donjoj usni, u gluvu sobu, da uz posljednje, lagano utišavajuće taktove koji se bjesomučno vrte ukrug, sviraju, improvizuju, merače. Pjevači ukrašavaju praznine sitnim i neočekivanim bravurama, dok, eto veselja, basisti ne zaostaju u kićenjima. Neke pjesme možda nikada ne bih poslušala dva puta, da nemaju veličanstven fade out. Neke se godine završavaju baš kao rok pjesme. Ne znam hoće li i ova imati takav kraj.
Sjedim na podu dnevne sobe i gledam u nehotičnu instalaciju slike Džeksona Poloka na tepihu. Zašto ni jednog januara, kada razmontiravamo jelku, ne zaključim koliko je dobro i korisno lampice uredno smotati i spakovati odvojeno? Strpljivo gledam u osam početaka koji vire iz gomile isprepletanih kablova. Lena umarširava u sobu veselo i nakon pogleda na splet lampica pravi pun krug i istim tempom mrmljajući izlazi. Šteta, nije od mene naslijedila sasvim nepotreban talenat raspetljavanja zamršenog. Od najlona za pecanje, preko zlatnih lančića, kanapa, mikrofonskih kablova, nema šta nisam u stanju da bez oštećenja razmrsim. YouTube me iznenađuje starim hitovima, kafa iz velike šolje miriše omamljujuće, a ja lagano povlačim krajeve. Napolju još jedan neumoljivi pljusak rastjerava radnike u fluorescentnim prslucima sa gradilišta. Začudo, uopšte mi ne smeta što nam tik ispod prozora niče nova zgrada. Nakon prvobitne strašne buke, sada je čak i zanimljivo posmatrati radove. Ne smeta mi kiša, ni sivilo. Raspetljavam. Da, čak i nešto tako trivijalno kao što je trenutni posao doživljavam kao dio kreativnog procesa. I koliko god se nekome sa strane činilo sebično, jelku kitim sama. Pitam ukućane za koju su boju ove godine. Lena napravi ponešto novo, a ponešto zajedno izaberemo i kupimo, i rekla bih da su beskrajno zahvalni što ih time dalje ne opterećujem. Kitim i kontempliram. Radim ono što se obično u decembru radi. Sumiram, analiziram.
Ustvari, volim da zamislim glas Baneta Bumbara iz serije Grlom u jagode. Topao i odmjeren, savršene dikcije, uz nostalgičnu melodiju u pozadini: “Te, 2019. godine…”
I poče Bane Baksuz svoje izlaganje obojeno svom onom tugom koja nam je i ove godine stezala srca. Otišao je Dejvid Belami. Neponovljivi junak mog djetinjstva. Čovjek koji nas je naučio da volimo planetu na kojoj živimo. Zato što je divna, zato što druge nemamo. Sedamnaest godina dugu bitku sa opakom bolešću je izgubila Mari Fredrikson, mala plava iz grupe Rokset. Koliko smo suza prolile uz njihove pjesme vjerujući da je to za čim plačemo bila ljubav. A ljubav je sve ono što nam je naša heroina ostavila. Podsjeti me Bane na sve one anđele koji više nisu sa nama. Obaveza me da nikada ne zaboravim masakr na Novom Zelandu, poplave, požare, ljude koji lutaju daleko od svojih domova, nerazumne ratove. I dok priča o tragediji koja je zadesila naše komšije, shvatam koliko je strašno što nam je potrebna zaista velika nevolja da bismo se u nečemu ujedinili. U saosjećanju i potrebi da pomognemo. Živimo na rascijepu između dvije velike tektonske ploče i to je rizik kojeg smo svi svjesni. Ipak, rascijepi među dušama su daleko ozbiljniji i opasniji. A njih možemo izliječiti.
Lampice raspetljane i postavljene na jelku. Uz njihov sjaj i Bane se razveseli i pređe sa globalnog na ono što mi je blisko. Priča o Mateinim akrobacijama na trambolini, Danilovoj prvoj medalji, Leninoj prvoj izvajanoj statuici tužnog klovna, Markovom prvom brijanju. Slike, kao ukrasi se ređaju. Tanjin atelje, Slađin za meračenje preuređen balkon, Milenini mali karatisti. Nestvarna putovanja Edina Krnića, bajkoviti azil za pse i mačke predivne Žane Kaganovskaje. Platna u koja sam ove godine bojama i zlatom utkala neke želje, parfem koji sam godinama tražila i konačno pronašla, knjiga poslije koje sam tri dana bila luda. Stablo limuna koje je Marko posadio u saksiju na balkonu. Rodilo. Velike i male radosti. Svaka se broji, jer svaka je melem i savršen ukras na mapi sjećanja. Jedna radost, jedan ukras. Jelka je okićena, a specijalna mjesta su zauzele kugle koje smo Lena i ja prije neki dan oduševljeno kupile. Podsjećaju na platna Marka Rotka i imaju neku nestvarnu mediteransku notu. Već mi miriše kuvano vino, pečenje, dabome, i nas petoro ušuškani gledamo tradicionalno Gospodara prstenova, nego kako!

Svi smo manje-više euforični, sjetni, ljubazni. U saobraćaju i čekanju u redovima strpljiviji, neočekivano rječiti, duhoviti i darežljivi. Šteta da nas ove emocije ne drže do prvih lastavica…

I onda me neko pita đe ćemo za doček. Poslije toliko pjesmom dočekanih godina, pjevanja u ponoć, dok se drugi ljube, avaj, ne vidim nikakvo zadovoljstvo da za slično još i platimo. Najozbiljnije! Gospodinu i meni je nepoznat koncept ostavljanja djece na čuvanje babama, dok mi u novo ljeto ulazimo ka momak i đevojka neđe eksluzivno. Ima ko to voli, nemam ništa protiv, ali nama je ovako ljepše. Ništa mi nije bilo mrzno kao radni 31. decembar od kada imamo djecu. Zato sam ih pretvorila u neradne. Jer djeca rastu i svaki trenutak sa njima je još jedna lijepa uspomena koja se ničim ne može nadoknaditi. A to je nekako po meni i suština ovog mjeseca. Da gledamo jedni druge pravim očima, bez filtera. Da budemo zajedno i nadoknadimo sve što smo propustili u toku godine. Da se sjetimo onih koji nam jako nedostaju i onima koji su tu pokažemo koliko su nam važni.
Decembarski fade out. Svi smo manje-više euforični, sjetni, ljubazni. U saobraćaju i čekanju u redovima strpljiviji, neočekivano rječiti, duhoviti i darežljivi. Šteta da nas ove emocije ne drže do prvih lastavica. Možda ne bi bilo loše pokušati. Učiniti neko spontano dobro djelo, bez promišljanja. U januaru ili februaru, koji su po pravilu depresivni i turobni mjeseci. Otvoriti oči, jer dobrote ima i u najsivljim danima. Ništa šljašteće i krupno, samo nešto što će zaslužiti svoj ukras na jelki za 2021. i godine koje slijede.
I ne pretjerujte u zamišljanju glasa Baneta Bumbara kao naratora vašeg života. Lako se otme kontroli, makse!

Gracija 173/174, 20.12.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...