“Uvijek je činio što je želio, a želio je da ovo napravi na svoj način, na najbolji način. Njegova smrt nije ništa drugačija od njegovog života – umjetničko djelo. Napravio je Blackstar za nas, kao poklon za oproštaj. Godinu dana sam znao da će se ovo dogoditi, ali nisam bio spreman na to. Bio je nevjerojatan čovjek, pun ljubavi i života. Uvijek će biti s nama”, izjavio je Toni Viskonti, producent albuma Blackstar, kojeg je Dejvid snimao dok se borio s kancerom, a svoju smrt želio je pretvoriti u umjetničko djelo. Stihovi posljednje pjesme koju je Bouvi objavio jedan mjesec prije svoje smrti “Pogledaj gore, u raju sam”, su iz pjesme Lazarus, u kojoj između ostalog poručuje i da nema više ništa za izgubiti i da će uskoro biti slobodan poput ptice. Lazarus je svojevrstan oproštaj čovjeka koji je znao da njegov život završava. Da nije želio ništa prepustiti slučaju, dokazuje bogatstvo od 135 miliona funti koje je Bouvi ostavio djeci i drugoj supruzi Iman, te takozvano direktno kremiranje bez ikakve komemoracije, ni privatne, ni javne. Dejvid Bouvi želio je da ga se svi sjećaju po dobrome i muzici koju je napravio.
View this post on Instagram
SAKSOFON Dejvid Robert Džons je rođen 8. januara 1947. u Brikstonu, London. Njegova majka Margaret Meri Barns, koja je već imala sina Terija iz prvog braka, radila je u lokalnom bisokopu. Otac Hejvud Stenton Džons bio je službenik. Teri je bolovao od šizofrenije i najviše vremena boravio u bolnici, gdje je i umro 1985. godine, izvršivši samoubistvo. “Teri je imao velikog uticaja na moj život. Zahvaljujući njemu znao sam za autore koje nam nisu preporučivali u školi, a približio mi je džez i američki rok”, izjavio je Dejvid godinama nakon bratove smrti. Posvetio mu je svoju pjesmu Jump, The Say iz 1993. godine. Porodica Džons je 1957. preselila na periferiju Bromlija, gdje je Dejvid pohađao Bromley Technical High School. Dvije godine kasnije dobio je na poklon svoj prvi saksofon i počeo se zanimati za muziku.
View this post on Instagram
Godine 1962. osnovao je svoj prvi bend The Konrads, u kojem nije pjevao nego svirao saksofon. Iste godine završio je umjetnost i grafički dizajn. Godine 1963. zaposlio se kao grafičar u Design Group Limited, gdje je ostao samo nekoliko mjeseci. Krajem godine osnovao je grupu Davy Jones and the King Bees, u kojoj je pjevao. Snimio je prvi singl Liza Jane/Louie Louie Go Home, koji se veoma slabo prodavao. S grupom Lower Third je 1965. snimio još jedan singl i opet doživio neuspjeh. Na kraju godine upoznao je Kena Pita koji je odlučio da brine o Dejvidovoj karijeri. Nekoliko dana prije 19. rođendana, Dejvid Robert Džons postaje Dejvid Bouvi, kako ga ne bi miješali s tada mnogo poznatijim Dejvijem Džonsom iz Monkeesa.
UČITELJ U julu 1967. dogodio se susret s osobom koja je najviše uticala na Dejvidov život i karijeru. Prisustvujući jednog predstavi gej pantomimičara Lindzija Kempa, otkriva da izvođenje prati muzika s jedne od njegovih ploča. Nakon predstave su se dogovorili: Bouvi će komponovati muziku za Lindsay Kemp Company, a Kemp će ga naučiti tajnama baleta i pantomime. “Postati Kempov učenik bilo je veoma važno, od njega sam naučio govor tijela, naučio sam kontrolisati svaki pokret, davati mu intenzivnu dramatičnost. Naučio sam, ustvari, stajati na pozornici.”
Nakon tuče s prijateljem Džordžom Andervudom 1962, zjenica lijevog oka je oštećena, što je prouzrokovalo dejvidov poseban pogled: jedno oko je plavo, a drugo zelenosmeđe
View this post on Instagram
-
MAJOR TOM I ZIGI STARDAST Nakon izlaska jednog albuma koji je prošao gotovo nezapaženo, prvi uspjeh postiže 1969. sa romantičnom i futurističkom pjesmom o astronautu izgubljenom u svemiru – Space Oddity. Ubrzo nakon nje posvetio se roku, posebnoj i originalnoj mješavini naučne fantastike, Dilana i Velvet Undergrounda, dekadencije u stilu Oskara Vajlda, žestokog roka, kao što je onaj njegovog prijatelja Igija Popa. Nazvali su ga glam-rok, i bio je jedan od velikih mitova sedamdesetih. Bouvi postaje svojevrsna ikona zbog svog bizarnog biseksualnog izgleda, uvijek odjeven u nevjerovatne kreacije svoje supruge Anđele. Nakon žestokog roka i jednog od najžešćih albuma The Man who sold the World, uslijedila je prava eksplozija sa Hunky Dory i The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars, s enormnim brojem njegovih klasika, koji su se mogli čuti na svakom koncertu i 30 godina poslije. Neke od njih su Changes, Starman, Life on Mars?, Moonage Daydream, Ziggy Stardust i Andy Warhol. Između 1972. i 1973, kao Zigi Stardast predstavio je nevjerovatan šou, u kojem su se pravi Bouvi i njegova teatralna figura preplitali u tolikoj mjeri da je granica između stvarnosti i fikcije bila skoro nevidljiva. Ostvario je brojne saradnje s najboljim umjetnicima, kao što su Igi Pop i Tina Tarner 70-ih, grupa Queen 80-ih, a kasnije i Pet Shop Boys. Bio je jednostavno neosporni kralj glam-roka, preteče elektronske “zaraze”, već prisutne u pjesmama kao što je Heroes iz 1979. godine.
ANĐELA U martu 1970. godine Bouvi je oženio Anđelu Barnet, a iz tog perioda poznata je njegova izjava:“ Upoznao sam Anđelu preko našeg zajedničkog dečka.” Brak se završio deset godina kasnije. Godina 1970. je veoma značajna za Bouvijev život i karijeru. Susret s izvrsnim gitaristom Mikom Ronsonom učinio je da napusti “dilanovske” ritmove i aranžmane i upusti se u one nešto čvršće, više rok. Iste godine je odlučio da iskoristi sve što je naučio od Kempa, te je počeo da stvara specifičan izgled i njeguje koreografsko-scenski izraz. Godine 1971. izašao je njegov novi album The Man Who Sold The World, na čijem omotu je bio obučen u žensku odjeću, ispružen na divanu i s dugom kosom rasutom po ramenima. U SAD-u je album cenzurisan i omot promijenjen. Efekat je postignut: novine pišu o Dejvidu Bouviju, kritike su pozitivne i RCA mu nudi novi ugovor. Kada se u maju 1971. godine rodio njegov sin Dankan Džons, engleski Sun je objavio fotografiju Dejvida i Anđele s potpisom: Ko je majka? Godine 1992. oženio se manekenkom Iman, a u avgustu 2000. rodila se njihova kćerka Aleksandrija Zahra Džons.
View this post on Instagram
LOW, HEROES I LODGER U ritmu od jednog albuma godišnje, Bouvi se godinama nije limitirao u kreiranju “Bowie marke” jednake sebi samom i uvjerljive: od beat nostalgije (Pin-Ups), do orvelovskih mora (Diamond Dogs), od bjelačkog ritma i bluza (Station to Station i Young Americans) do intelektualnog elektro-popa koji je, prema mišljenju mnogih kritičara, najkreativnija faza njegove karijere od 1977. do 1979. godine. Tada je nastala takozvana berlinska trilogija Low, Heroes i Lodger, albumi djelimično realizovani u Berlinu, ali pod snažnim uticajem roka i elektronike, čiji su veliki majstori bile njemačke grupe Neu! i Kraftwerk. Odlučujući su bili Bouvijevi susreti s Brajanom Inom, još jednim veteranom glam-roka s početka 70-ih, i s grupom Roxy Music, dendija Brajana Ferija. Toliko odlučujući da mu je dozvolio eksperimentisanje s novim solucijama, ne nastojeći slijediti komercijalni uspjeh. U međuvremenu je androgini Zigi Stardast postao thin white duke (suvonjavi bijeli vojvoda) uznemiravajućeg androginog uticaja u obliku jednog muzičkog stila koji je sve više postajao mačo stil.
OD 80-ih DO ZAGONETNIH 90-ih Tokom osamdesetih Bouvi mnogo više investira u karijeru filmskog i pozorišnog glumca i povećava, kako brojčano tako i obimom, svoje turneje. Diskografska produkcija se tokom cijele decenije bazira na rafiniranoj, kao i pop muzici uopšte. Let’s dance, China Girl i Loving the alien neki su od hitova praćeni veoma sugestivnim video-spotovima. Bouvi je novonastali fenomen videa iskoristio na najbolji mogući način, kao kompletan umjetnik kakav je oduvijek bio. Eksperimentisanje se vratilo na scenu sa četiri veoma različita albuma devedesetih, među kojima se isticao Outside (i kreiranje novog, sofisticiranog alter ega u figuri detektiva Natana Adlera), na kojem je ponovo sarađivao s Brajanom Inom.
View this post on Instagram
POIGRAVANJE Bouvijev doprinos queer kulturi bio je veoma kontroverzan jer su njegova izjašnjavanja o seksualnom opredjeljenju bila samo igra sračunata zbog većeg publiciteta. Za takav potez najvjerovatnije se odlučio njegov menadžer Pit, uz čiju pomoć je 1970. godine, u tada jedinom gej časopisu pod nazivom Jeremy, objavljen članak o Bouviju, a 1972. je u intervjuu za Meldoy Maker izjavio: “Da, naravno da sam gej. Uvijek sam to bio.” U Playboyu 1976. je, međutim, izjavio da je biseksualac. Ove izjave treba posmatrati zajedno s njegovim scenskim ispadima, kao što je, naprimjer, felacio na gitari Mika Ronsona, ili javnim homoerotskim zabavama sa Džegerom, Luom Ridom i Igijem Popom. Istovremeno je upozoravao publiku da ne treba vjerovati ni u šta što čuje. Ma koliko njegovo poigravanje sa seksualnošću bilo cinično, za mnoge homoseksualne muškarce u Engleskoj i Americi i danas ima vrijednost oslobađanja. Za gej muzičare je njegova pojava bila tektonsko pomjeranje i nije ih bilo briga što ih se kasnije odrekao. Pod uticajem Kempa, međutim, Bouvi je kasnije unosio minimalnu dozu seksualnosti u svoja koncertna izvođenja. Kada se 1992. godine oženio manekenkom Iman, izjavio je kako je sedamdesetih bio “heretoseksualac u ormaru”.
View this post on Instagram
U GLUMAČKIM VODAMA Godine 1980. Džek Hofsis ponudio je Bouviju ulogu u pozorišnoj predstavi The Elephant Man. Premijera je održana u julu iste godine u Denveru i doživjela veliki uspjeh, a njegova izvedba ocijenjena izvanrednom. Nakon tri nedjelje izvođenja repriza u uvijek punom čikaškom Blackstone teatru, predstava debituje na Brodveju. U publici aplaudiraju i Kristofer Išervud, Dejvid Hokni, Endi Vorhol… Sljedeće godine glumio je u pozorišnoj izvedbi Baala, Bertolda Brehta, predstavi koju je za BBC postavio Luis Marks. U martu 1982, nakon pojavljivanja u filmu Christina F, Mi djeca s Kolodvora Zoo, za koji je radio muziku, Bouvi počinje snimati film The Hunger, s Ketrin Danev i Suzan Sarandon. Krajem iste godine odlazi na Javu, kako bi se pridružio ekipi filma Merry Christmas Mr. Lawrence.
PLAN Tokom 70-ih Bouvi je bio pred bankrotom, ali je 1997. godine uspio da vrati bogatstvo. Uz pomoć pametnog poslovnog plana obezbijedio je povratak autorskih prava na svoje najpoznatije hitove, što mu je donijelo milione. Prudential Insurance Company mu je za prvih 25 albuma snimljenih do 1990. godine isplatila 37 miliona funti. “Bio je dovoljno pametan da povuče poslovne poteze kojima je osigurao svoju porodicu. Mnogi muzičari nisu toliko pametni te ostanu bez autorskih prava. Bouvi je uspio da zadržati svoje naslijeđe u svojim rukama. Njegove su pjesme bile njegova djeca”, rekao je Dejvid Pulman, bankar koji je osmislio taj poslovni plan, a koji tvrdi da je Bouvi svoju porodicu finansijski osigurao još prije svog 50. rođendana. Velik dio zarade rezultat je i niza veoma uspješnih svjetskih turneja, a procjenjuje se da je samo od posljednje zaradio 41 milion funti.
Nakon pjevačeve smrti, tri njegova albuma, uključujući i Blackstar, popela su se na vrhove top lista.
Cover IG
GRACIJA 71/januar 2016.
Priredila Snežana Crkvenjaš
