Piše Kaja Milačić
Gdje god postoje neka slova u smislenom redu naći ćete mudre savjete za lakši, jednostavniji, zdraviji i veseliji život. Časopisi, portali, čak i tvrdo ukoričene knjige, neprocjenjive su riznice savjeta. Možete naučiti kako da na osam načina skinete fleku od crnog vina sa tepiha, kako da organizujete sebe i životni prostor, kako da spakujete mladunče slona u trokrilni ormar i još koješta. U stvarnosti, fleke sasvim uspješno skidaju servisi za pranje tepiha, mi i dalje uglavnom bez većeg uspjeha težimo ka boljoj organizaciji, a slonovi, ah te tvrdoglave živuljke, još uvijek odbijaju poslušnost. Nekada su vrle domaćice i kuvarice koristile Veliki narodni kuvar za ukras ili kao teg za oblande. Rijetke su zaista spremile, recimo, piletinu sa dunjama. Da, drage moje, to je recept iz starog dobrog kuvara naših baka! Tu leži i objašnjenje za ovaj fenomen – riječi su da se pišu, no pitanje je koliko se pročitane primjenjuju.
Savjeti… Neko talentovano namćorast mi je jednom rekao kako je dijeliti savjete drska i krajnje nezahvalna rabota. Dozvolite mi da u cilju stavljanja osmijeha na što više lica, danas budem vaša Draga Savjeta!
Savjet prvi. Nikada ne obećavajte čak ni ono za šta ste potpuno sigurne da ste u stanju da ispunite. Moja urednica večeras čeka potpuno drugačiji tekst. Jesam počela, ali se dogodilo nešto čudnovato i nepredviđeno. Tema su bile laži. Bijele, crne, opasne ili bezazlene. Eto, i ja ispadoh lažov. Najgore od svega je što sam napisala preko 500 riječi i nekako uspjela da izgubim dokument. Samo je nestao! Majke mi! Da sam makar rekla da ću razmotriti predloženu temu. Ne, ja sam samouvjereno tvrdila da će tekst na vrijeme biti gotov. E pa nije. Još bolje, sada nema šanse da se mogu sjetiti ičega napisanog prije po sata.
Drugi. Poslije četrdesete, a nakon loše prospavane noći, teško ćete biti normalni sljedećeg dana. Ostala sam do kasno spremajući kuhinju, pa pomalo i peglajući. Neki su stari filmovi bili na nekom kanalu, pa se zanesena osvijestih tek kada sam počela da peglam i peškire. Par sati pokušaja spavanja su mi donijeli kompilaciju noćnih mora, pa se budih svako malo. Sjutradan sam na parkingu prislonila branik svog auta na bok kombija bezobrazno parkiranog nasred ulice, a samo pola sata kasnije zakačila svojim, retrovizor jednog takoše bezobraznog automobila. Oba puta sam iskreno zažalila što više ne vozim staroga forda, jer bih onaj kombi namjerno prevrnula, a onome uz retrovizor ponijela i vrata! Jeste, priznajem, i najodmornija psujem za volanom, ali moj vjerni i pouzdani auto i ja gotovo nikada ne pravimo ovakve gluposti! Toga sam dana još i zapržila pasulj ljutom paprikom, ušljiskala sasvim pristojno i ambiciozno započetu sliku i zamalo zakasnila po Lenu u školu! Čuš, zakasnila! Zamalo uopšte nisam pošla po dijete!
Treći. Nemam 120 kilograma, al nemam više ni 60! Ovo je rečenica koju bi mnoge od nas valjalo da ponove 300 puta dnevno. U jednom sam trenutku shvatila da sam napunila garderober previše komotnim komadima. I da su mi ujutro najudobniji gospodinovi duksevi i džemperi. A preširoke tunike, pa još vrećastog kroja, svakoj od nas dodaju desetak nepostojećih kilograma. Još je gora varijanta, a priznajem kriva sam, insistirati na krojevima koji su nam pristajali kada smo imale 30 i manje godina. Ili kilograma. Srećom, nekako se na vrijeme opametih, pa me više ne gledaju ka čudo… I da, nikada nismo dovoljno matore da prestanemo da se šminkamo! Manje nego ranije, al valja se!
Četvrti. Telefon treći put u toku jutra šalje signal da mu je potrebno apdejtovanje ili šta li već. I kliknem OK. Kad je dosadan! U devet ujutro! A njemu je potrebno dobra dva sata. Baš ona dva sata kada su zvali u vezi nekih finih poslića… Pa odustali. Jer ko je van dometa, bez njega se može…
Peti. Ne počinjite dan internetom! Jutros sam se ozbiljno isplakala. Prva vijest na Flipbordu prerana smrt umjetnika kojeg ćemo zauvijek zvati Princ. Potom Fejsbučna ludila. Neki, koji su do juče slušali neku drugačiju muziku, a već sjutra će joj se vratiti, postuju RIP tužniće, suzice i klipove sa njegovim pjesmama koji od jutros preplaviše YouTube! Užasava me ovo postumno čerupanje velikih umjetnika. I svojatanje. I licemjerje. Zarad profita ili sopstvene reklame. Bljak, kako god okreneš. Kemtrejlsi, GMO hrana, teorije zavjerinih zavjera, čak je i divni Nik Vujičić jutros bio na meti namćora! Od sjutra pijem kafu i pričam sa hrčkom! Njoj i tako ujutro dajem komad svježeg povrća, pa može, umjesto da ga izgricka u kavezu, fino sjedne sa mnom za sto, ka čoek! Dobro, na sto.
Šesti. Osmijeh je uvijek poželjan. Kažu kako profesionalne stjuardese na kraju dobiju facijalni grč zbog stalnog namještenog osmijeha. Ne volim kada shvatim da sam namrštena. I bez pogleda na ogledalo znam da nisam praznik za oči. Jer tako je dobar osjećaj kada te nasmijanu taksista isječe u kružnom i ti ga pogledaš ne skidajući osmijeh. I dok on, polusvjestan da je napravio prekršaj oblikuje psovke i uvrede stisnutih usana, ti samo namigneš i mahneš šarmantno i rekla si mu sve! Namrštena, kao ja jutros (a valjda od sunca), prava si inspiracija da se ljutome taksisti pridruže i slučajni prolaznici. A to je mnogo loše energije, drage moje!
Sedmi. Osmijeh nije uvijek poželjan. Neko će ljubaznost protumačiti kao flert, osmijeh kao poziv. Ili provokaciju. Posebno u osam ujutro u redu na kasi… Joj.
Osmi. Na pijacu nikada, ali nikada ne nosite novčanik sa svim dokumentima!
Deveti. Sve što misliš da možeš stići danas, prepolovi. Ili daj drugome da završi ili ostavi za sjutra. Od šest ujutro do jedanaest uveče ima mnogo vremena. Ali ni jedna od nas ne krije dva klona u garderoberu!
Savjet deseti. Zapisujte. Sve. Da ne bi što zaboravile. Onomad pakovah gospodina za službeni put. Pažljivo i uredno. Odijelo, dvije košulje, veš, kozmetika, farmerke i dvije majice. Tek kada je prešao granicu svatih da glancam cipele koje nekom misterioznom igrom slučaja nisu u koferu! Srećom, imali su kežual sastanke. Al Crnogorac moj nalickani će mi to dugo pamititi.
GRACIJA 78
