Dijana Tešović: Kad upališ svjetlo, mraka više nema

O regresoterapiji kao načinu da se dopre do sebe te osvijeste i otklone uzroci problema koji nas tište, govori regresoterapeutkinja i autorka knjige Brainsex, koja će 28. novembra biti predstavljena podgoričkoj književnoj publici

Razgovarala Danijela Đonović
Foto Privatna arhiva

Potraga za brojnim životnim odgovorima odvela je Dijanu Tešović u regresoterapiju, koju je završila u školi Patrika Balinta u Slovačkoj te se u potpunosti posvetila ovoj jasnoj i preciznoj metodi samospoznaje. Njen rad zasniva se na individualnom pristupu i klijentima pomaže da transformišu emocije, pronađu i otklone uzroke problema. Želeći da ljudima približi regresoterapiju, Dijana je napisala knjigu Brainsex, inspirisanu ličnim iskustvom žene, majke i terapeuta. Knjiga je dosad predstavljena u Novom Sadu, Banjaluci i Sarajevu, a slijede promocije u Beogradu 14. i u Podgorici 28. novembra.

Brainsex ćete uskoro predstaviti i podgoričkoj književnoj publici. Imate informaciju koliko se u Crnoj Gori ljudi interesuju za ovu vrstu terapeutske metode?
– Svoju prvu knjigu predstaviću u Podgorici 28. novembra u Gradskoj knjižari, Ivana Vujoševića 33, a što se tiče interesovanja, veliko je u čitavom regionu i ovo je momenat u kome osjećam da su ljudi željni informacija.
Šta nam donosi knjiga Brainsex?
– Knjiga Brainsex nam budi mnoga pitanja, ali daje i odgovore, zašto neko ulazi u naše živote, kakav trag ostavlja, zašto je tu išta se desi kada se dvije duše sretnu, i koliko smo sposobni dati od sebe, a da i sami nismo toga svjesni te koliko možemo iskočiti iz naših uobičajenih okvira. Brainsex je prepiska između dvoje ljudi, gdje se svi itekako možemo pronaći jer kroz živote drugih govorimo i o našim životima. Čitajući, mislićete da čitate jedan jako uzbudljiv roman, a ustvari ćete čitati o sebi, o svojim nadanjima, vjerovanjima, ograničenjima i strahovima, o svojim životima. Ovo je priča svih nas i trenutne situacije u našim srcima i u našim dušama. O položaju žene u društvu koju niko ne vidi, žene koja vapi za ljubavlju, žene koja sanja da bude voljena, zaštićena, prihvaćena. O ženi, majci, njenoj hrabrosti da rađa i gaji djecu, da se bori za njih time što će im dati primjer i pokazati kako da nikada ne odustanu od sebe. Ne toliko direktno, ali se provlači i priča o položaju muškarca koji se bori da zadrži svoju poziciju, kao stub porodice, kao zaštitnik. Ovo je roman samospoznaje, koja je neophodna za put do sreće, do ljubavi i do otvorenog srca.

“Brainsex je roman samospoznaje, koja je neophodna za put do sreće, do ljubavi i do otvorenog srca”

Zašto ste odlučili da knjigu samopomoći stavite u formu romana?
– Smatram da ljudi lakše pamte i bolje se povezuju kroz priče te sam vrlo svjesno ovaj roman smjestila u sadašnje okvire jedne vrlo aktuelne moderne priče, koju smo svi doživjeli bar jednom u životu. Ovo je priča o paradoksu današnjice, gdje ostajemo sakriveni za sebe i svoje bližnje, dok smo spremni da se otvorimo potpunim neznacima u prepiskama, porukama, sa fantomskih profila izmaštanih ličnosti, a sve sa ciljem da pronađemo sebe. Glavni junaci romana su Hana, mlada majka iz Njujorka, i Simone iz Italije. Hana odlazi na Siciliju da se psihički pripremi za razvod, i tamo posljednji dan upoznaje Simonea. Prepoznaju se po nekom slobodnom duhu i njihov odnos ustvari počinje tek kada se ona vrati u Njujork. Čitav roman je njihova prepiska koja traje 30 dana do ponovnog susreta. Kao što sam i rekla, ovo je roman samospoznaje, i čitaoci će preko ova dva glavna lika i njihove priče otkrivati sebe. Zato pozivam sve koji čitaju da prepoznaju sve one životne situacije kada su se tako osjećali. Da istraže te djelove sebe koje su sakrili, zakopali i da puste sve one emocije koje nisu ni znali da postoje. Na kraju knjige je par bijelih strana. One su namijenjene svima onima koji će čitajući knjigu proći kroz svoju samoanalizu i otvoriti se tom papiru, za početak.
Najavili ste i drugi dio knjige, da li su to nove lekcije iz života?
– Da, upravo pišem nastavak. To je nadogradnja na njihovu priču i zalazi dublje u regresoterapiju i u njihove prošle živote. U narednoj knjizi pišem o tome zašto su se Hana i Simone ponovo sreli, šta treba da nauče i koje su im lekcije. Pisaću paralelno njihova trenutna dešavanja u ovom životu i kombinovaću sa uvidima iz prošlih života, kada Hana, željna odgovora, odlazi na regresoterapiju. Biće uzbudljivo i veoma dinamično, jer otkriće jedan kod koji ih prati sve vrijeme.
Šta je regresija i šta ovaj metod može da nam otkrije o nama?
– Regresoterapiju smatraju metodom prošlosti, što je donekle i paradoks. Regresoterapija je terapija sadašnjosti, a ne prošlosti. Otkriva gdje je još prošlost prisutna i živa u našoj sadašnjosti. Pomaže nam da otkrijemo sadržaje iz prošlosti, a otkrivajući sadržaje iz prošlosti i proživljavajući ih kroz terapiju, oslobađamo ih se i lagodnije živimo. Cilj regresoterapije je pronaći uzrok problema. Kada se kroz terapiju otkrije uzrok, nestaje posljedica ili problem. Dakle, vraćamo se samom uzroku i rješavamo problem tamo gdje je nastao, čime se osujećuje njegovo ponavljanje u sadašnjosti. Odlazeći u prošlost, zapravo uzimamo sadašnjost u sopstvene ruke. Budući da je zasnovana na jasnom i preciznom sistemu, regresoterapija nam to omogućava pa je namijenjena svima koji žele dublje uvide o sebi, svom životu te svima onima koji su spremni da rade i da se posvete sebi.
Kada ste i kako počeli da se bavite regresoterapijom i kakav je Vaš metod rada?
– Regresoterapijom sam počela da se bavim prije dvije godine. Bila je to ljubav na prvi pogled. Nekako sam osjetila da sam to čekala čitav život. Obožavam svoj posao. Vratiti nekome osmijeh na lice i vidjeti taj sjaj u očima ponovo – e zbog tog osjećaja živim i radim. Metoda ove regresoterapije je asocijativnog tipa, što znači da se do sadržaja dolazi isključivo putem asocijacije.
Po čemu se asocijativna regresoterapija razlikuje od klasične metode regresije?
– Razlika je u tome što kod asocijativnog pristupa u terapiji ne postoji uvođenje u bilo koje stanje. Ovaj metod se još može nazvati i nehipnotička regresija. To znači da je klijent u budnom stanju sve vrijeme sa zatvorenim očima, a da putem asocijacije, koja je uglavnom emocija, traži uzroke u svojoj podsvjesti. Inače, dokazano je da naš mozak pamti u asocijacijama, te je ovakav način rada vrlo lak i prijemčiv jer nam je to prosto prirodno.
Koje dobrobiti regresija može da donese u duševnom i fizičkom smislu, i na koji način?
– Asocijativna regresoterapija daje širu sliku ovoga našeg života. Na tom mjestu, kroz terapiju mi učimo o sebi, svom životu. Takođe učimo šta je sve uticalo na nas, kome to pripada. Sve to donosi ogroman osećaj olakšanja i rasterećenja, a samim tim oslobađa se jedan ogroman prostor za lični potencijal. Radeći kroz terapiju dolazimo do velike samospoznaje i istine ko smo zaista i koja je naša svrha postojanja ovdje.

“Ovo je priča o paradoksu današnjice, gdje ostajemo sakriveni za sebe i svoje bližnje, dok smo spremni da se otvorimo potpunim neznacima u prepiskama, porukama, sa fantomskih profila izmaštanih ličnosti, a sve sa ciljem da pronađemo sebe”

Budući da svi ne podnosimo sva dešavanja na isti način, pa ni spoznaju istine ili sebe, kome se preporučuje otvaranje podsvjesne memorije?
– Nema tu nikakve filozofije. Osoba prosto osjeti da je to to. Da je to za nju. Iz tog razloga jedan od glavnih uslova za terapiju jeste da se osoba sama javi za terapiju.
Kako se terapija provodi i kakvi su konačni rezultati?
– Terapija traje između sat i po i tri. Duboka je i direktna, klijent sve informacije koje dobija tokom terapije dobija direktno iz sebe, te stoga najčešće su rezultati baš u tom momentu osvješćivanja. Čim osvijestimo nešto, to nestaje. Volim da pravim poređenje “kad upališ svjetlo, mraka više nema”, isti takav efekat je poslije terapije. Daću vam jedan primjer kada mi se klijetnkinja javila zbog klaustrofobije. Strah od lifta bio je neprevaziđen problem, a o avionu nije smjela ni da misli. U toku terapije uzrok smo ponašli u porođaju. Čim je osvijestila sve što se tamo desilo, prošli smo više puta taj momenat da bi shvatila da emocije i strah koji ona danas osjeća kada je u pitanju lift, jesu ustvari emocije koje je osjetila prilikom porođaja. Osvijestila je sama da te emocije pripadaju tom porođaju, i tu se nekako i razdvojila od njih. Odmah nakon terapije ušle smo zajedno u lift i bila je uzbuđena i srećna jer je ušla u lift prvi put poslije sedam godina. Na moje veliko oduševljenje, sjutradan mi je poslala video kako je sama u liftu, a dva mjeseca nakon toga otišla je na more avionom, prvi put u životu.
Koliko je terapija potrebno za rješavanje određenog problema koji nosimo i koji nas priječi?
– Najčešće je to samo jedna terapija za jedan problem. Naravno, ukoliko neko ima potrebu da rješava više stvari, to je onda i nekoliko terapija, ali generalno je najčešće jedna terapija dovoljna za svaki od tih problema. Možda zvuči nevjerovatno, ali primjeri iz prakse i rezultati to dokazuju. Ukoliko neko želi još dublji rad na sebi u kontinuitetu, preporučujem moju školu Dekodiranja života, traje okvirno godinu i podijeljena je u sedam modula. Kroz školu prolazimo sve nivoe naše ličnosti, psihe i podsvijesti.
Da li se za regresiju češće odlučuju muškarci ili žene?
– Podjednako je interesovanje, što me posebno raduje, kako za regresoterapiju tako i za moju knjigu Brainsex, jer i muškarci i žene podjednako prolaze kroz slična životna iskustva.

Gracija 170, 8.11.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...