Distance i otuđenja

Da li nas je nametnuta socijalna distanca napravila podjednako gadljivima prema pandemiji kao i prema ljudima u nevolji? Ili ovo ima dublje korijenje? Evo, ne znam...

Piše Kaja Milačić

Da li je još nekome sumnjivo kako nas širom planete zasijana retorika lagano kuva kao onu žabu? Nismo ni primijetili, a evo odstranismo empatiju i još poneko lijepo ljudsko osjećanje, otuđismo se. Jer nije socijalna distanca to što više ne dišemo jedni drugima za vrat u redovima i nemamo uvid u iznos računa koji onaj ispred nas plaća. Nije socijalna distanca to što ne preopterećujemo liftove, što se ne guramo u autobusima. To je fizička distanca, koju još uvijek izvjesna gospočad i dalje ne poštuju, ali zato socijalnu primjenjuju iz sveg srca kamenoga. Jer socijalna distanca je kad nas uvo zabolje za bližnjeg, a fizička kad se iz poštovanja i obzira prema istom, od njega udaljimo dva metra.
Na parkingu supermarketa do mog auta sjajni džip blicnu svijetlima dva puta i otključa se. Njemu priđe osoba blaziranog lica svim bojama nacrtana i svim filerima nafilovana u popularnom tedi kaputu. Mene i ne primijeti, ali prezrivo frknu gledajući nekuda i izusti: “Pi, smradova ovih!” Pogledah u pravcu frktanja. Mali auto, izljuštene boje, stoji poprijeko na parkingu. Na zadnjem sjedištu djevojčica kovrdžave kose i velikih očiju. Za volanom otac vidno uznemiren, a pored mama sa dječačićem u jednoj, dok drugom rukom pokušava da pogura auto. Jasno da ona blazirana osoba koja nema pojma ni gdje su joj plinketi-plink pokazivači smjera, ne bi ni bila od pomoći. Ali, kad smo to postali gadljivi na auto koji odbija da startuje? Kad smo to prezreli svakodnevni i potpuno normalni problem mnogih vozača? Šta je u tome pi? Jesmo li po rođenju dobili volan mercedesa kao igračku? Pozlaćenu glavu mijenjača umjesto zvečke? Dok sam im prilazila, jer meni izljuštena farba na haubi nije mrzna, čuh još poneki neugodni komentar, vidjeh još poneku glavu koja se okreće na drugu stranu ili joj je baš sad nešto zanimljivo na zemlji. Pa jesmo li normalni mi?!?!

Socijalna distanca je kad nas uvo zabolje za bližnjeg, a fizička kad se iz poštovanja i obzira prema istom od njega udaljimo dva metra

I u tom trenutku, doživjeh slatki flešbek. Brat i ja isto tako maleni, fićo pretovaren babinim poješćesedjeco darovima, stade negdje u Stepojevcu. Zima, neđelja popodne. Naiđe krupni čovjek širokog lica i još šireg osmijeha i odgura nas do parkinga neke kafane. Tamo mamu i nas smjestiše za sto zastrt kariranim stolnjakom i doniješe nam ćevape, a onaj što nas je gurao i gazda kafane pođoše sa tatom kod mehaničara. Pa šta što je nedjelja, otvori dobričina svoju radionicu i popravi tranjicu, bez nadoknade! I ćevapi su bili džabe koliko god je mama, blago rumena u licu (od čašice domaćeg vina), insitirala da plati. Vi biste isto tako nama pomogli, rekoše. Čula sam mnogo ovakvih priča, ali sve su se odvile u prošlom vijeku. Gdje su sad ti ljudi? Čekaj, to su ljudi koji su vaspitavali današnje ljude. Šta onda nismo razumjeli, koji dio ljudskosti i empatije nismo usvojili? Da li nas je nametnuta socijalna distanca napravila podjednako gadljivim prema pandemiji kao i prema ljudima u nevolji? Ili ovo ima dublje korijenje? Evo ne znam.
Uglavnom, priđem i ponudim svoje Hulk usluge (jer sam za Wonder Woman prekvalifikovana, gabaritom, a i datumom proizvodnje, dabome). Prijedlog je da ja sjednem za volan, što odlučno odbijam. Još se prepričavaju neuspjela, na gurku startovanja rahmetli mi forda Đoleta. Sa ozbiljnim kolateralnim štetama. Pametnije nam je da guram, vjerujte! I uprem ka Hulk, ka deset Ljeposava. Mama sa sinčićem, i ja. Jednom, dva puta, tri i čini mi se iz četvrtog puta upali. Jupiiiii! Nadam se da im auto nije pravio više problema toga dana. Jedino mi je žao što im ne dadoh broj majstora koji je održavao Đoleta. I jao, kako mi je žao svih onih koji su ih psovali ili ignorisali. Ima u psihologiji nekoliko prostranih i udobnih kategorija za njih, al ne bih o tome. Socijalna distanca, da ne kažem šta!
Kad već pričam o otuđenju… Veče nakon glumljenja super heroja mi se nešto otuđila desna nadlaktica. Boljela je tačno kao da su mi iščupali ruku, pa nečiju tuđu prišrafili na rame. Dobro djelo me je koštalo kvara na mišiću. Ništa strašno. Da sam ih srela i s onako bolnom rukom, opet bih isto. Naravno da sam prvo pribjegla kućnoj medicini, onom paljivom gelu koji hladi i grije na smjenu takvim intenzitetom da brzo zaboraviš zašto si se uopšte i namackao. Jok, ne pomaže. Boljela je kad mirujem, a kriknula bih svaki put kada bih pokušala nešto da uradim. Što i nije bilo tako loše kad bolje pogledam. Pošteđena spremanja kuhinje i večere, prespavala sam na kauču u dnevnoj sobi. Uz sve počasti postavljanja posteljine od strane gospodina. Možda sam i mogla da spavam u spavaćoj sobi, al mi je prijalo da se separatišem. Pojačavanjem bola i moji razmaženi bolesnik zahtjevi su rasli. Lena mi je pomogla da se presvučem, Marko spremio čaj, a Lajka je zaštitnički režala na svakoga ko bi mi prišao bliže. Mala je majstor distance! Boljelo je junački, ali poznato je da umijem i da istrpim. No eto, rekoh, da malo i ja odmorim. Prenemagala sam se, jesam, još kako. Ujutro pošla do ljekara, ne pitajte kako sam vozila i dobila čarobne pilule! Par sati poslije prve doze lijeka bol se značajno smanjio, ali zašto, zaboga, prekidati žurku! Jesam spremila ručak, naravno, uz asistenciju ukućana, ali sam dalje izvoljevala. I uživala. Usisavali su, čistili, stavili veš u mašinu i uključili je, ma milina! Lijepo je kad im na licima, za promjenu, vidiš da zaista brinu. Nema veze što ćeš na posljedice njihovog održavanja domaćinstva nailaziti narednih nedjelju dana. Odrasli su, umiju štošta i sami da obave. Blesav neki lijek. Do večeri je bol postao podnošljiv, a do ujutro kao rukom odnesen! I rekoh da je red da prekinem agoniju zabrinute porodice. Oglasih da sam dobro i gotovo iste milisekunde započe rafal zadataka: skuvaj mi kafu pa popeglaj sivu košulju, spremi mi tople sendviče, nađi mi one nove akrilne boje, pliiiz!
Šta da radim? Da se pravim mrtva, socijalno i fizički distanciram od porodice? Il da nađem još nekoga sa problematičnim automobilom?

Gracija 187, februar 2021.

 

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...