Dnevnik isprepadanog namćora

Dok svijet lagano ulazi u novo doba, postaje bolno jasno koliko je naopak bio prije. I koliko će tek naopak postati

Piše Kaja Milačić

Sanjala sam Lili. Došla je noseći korpu punu povrća i voća te par teglica meda, da mi se zahvali. A baš sam joj pomagla, stvarno. Zajedno smo njenu baštu pretvorile u idilično parče raja, mjesto za bježanje od surove, strašne i zbunjujuće stvarnosti. Bio je dvadeseti dan lokdauna, izolacije, karantina kada smo se upoznale. Sam početak je obilježilo detaljno čišćenje stana, nekoliko ozbiljnijih nabavki hrane te bjesomučno praćenje vijesti. I vječnost provedena u kuhinji. Upustih se u brojne kulinarske poduhvate i vidjeh da umijem i kolače da napravim i kore za pitu da razvučem. Blago meni. I kada nisam bila zauzeta stvaralačkim druženjem sa šerpama, a između procedura temeljite dezinfekcije svega prije ulaska i unošenja namirnica u stan, družila sam se s ovom šarmantom gospojicom. Lili je jasno, lik iz igrice. A igrica je ozbiljno počela da usporava moj telefon. A čini mi se i mozak. Za mnogo jada potrebno je i mnogo memorije. Zato sam je obrisala.
Isprva sam se radovala praznim ulicama. Tišini. Ono. kao, priroda buja, oporavlja se, ptice cvrkuću, ma ljepota. I bilo je tiho, posebno kad majstori na gradilištu preko puta završe za taj dan. Nekako se saživjeh sa njima. Ka’ da su mi rođaci. Bilo mi ih je žao što rade i po kiši i po suncu dok je čitav grad podigao ručnu. Zgrada koju grade je za kratko stigla do posljednjeg, petog sprata i prilično nam naružila pogled sa južnog balkona. Zato sam nekoliko dana provela preseljavajući virtuelni u ovaj opipljivi svijet i sada možda Lili poželi da se preseli na moj balkon. U moju baštu. Eto, nije baš sve tako sivo. Ima dosta i zelene. Zaista mi nije jasno kuda je ispario onaj početni elan. Planirala sam da istumbam ormare, da okrečimo, da pročitam pet knjiga, da napišem koješta, da vježbam, da smršam, da… Ah, sad me je sramota da nabrajam. Dani su prolazili filmskom brzinom, pa su i filmske vizije sitnih poboljšanja uglavnom ostale u glavama. A sudeći po društvenim mrežama, svi su kao u nečemu napredovali. Svi su kao na putu da iz ovoga izađu novi i unaprijeđeni. E jadna ja. Jer evo, mnogo je dana prošlo od naglog rastanka sa Lili, a ja i dalje maštam kako bi bilo lijepo preseliti se u onaj mrvičasti atelje u dnu njene bašte. Jer svijet nije postao nimalo bolji. Štaviše, kad se malo zagledaš, rekao bi da je naglavačke. I smijem se sebi jer sam početkom karantina zaglavila u nekom filmu o zombijima i čini mi se da još dugo izaći neću. Trebalo me je snimati kada krenem u market. Maska, rukavice, gel za dezinfekciju. Borba sa zamagljenim naočarima. Manevrisanje poput nindže i izbjegavanje pipača i gledača koji se po pravilu nacrtaju baš ispred artikala koji su mi potrebni. Sve po pažljivo spremljenom spisku između gondola. Ni jednom nisam ostala preko dvadeset minuta. Onda sam, uz obazrive poglede okolo, tovarila gepek pa tutanj prema kući. I tek u garaži kao odahnem. Tačno kao da je iskasapljena, hramljuća, deformisana horda nemrtvih ostala da balavi na rampi garaže. Sada mi je jasno da je to zato što sam tada u strahu golemome, konačno skidala masku. ali zadržavanje daha i možda preuveličan i pomalo neopravdani strah su još uvijek malčice jači od razuma. Ako je išta u ovoj glavi od razuma ostalo. Jer neki od mojih prijatelja i poznanika su bili među zaraženima. Neki su dobili bitku, a neki nažalost nisu. Zato mi je nehajan stav koji mnogi zauzimaju kada je pandemija u pitanju, znak da sa dotičnim valja napraviti distancu. U svakom smislu. Dok pišem ove redove mi smo zvanično corona free, prvi na kontinentu. Koliko raduje, ova činjenica nameće i novi teret. Valja ovo stanje održati, jer kraj pandemije jasno, nije baš tako blizu. A ni priče o drugom talasu nisu nerealne.

Maske u čiju smo istinitost vjerovali padaju, jedna po jedna, ali je veliko pitanje koliko smo u stanju da pojmimo to što sada vidimo

Dok svijet lagano, bili mi toga svjesni ili ne, ulazi u novo doba, postaje bolno jasno koliko je naopak bio prije. I koliko će tek naopak postati. Moraćemo da zaboravimo mnogo toga što nam je do prije par meseci bilo normalno. Naravno, meni po pravilu prvo na pamet padnu gluposti. Beskrajno me zabavlja pomisao na to kako će se sada pozdravljati istetovirane junačine, alfa mužjaci, navikli da se ljubuckaju obraščiće pri svakom susretu. Alfa tetke. Na plažama ćemo vjerovatno konačno imati potpun ugođaj, propisno udaljeni jedni od drugih. Raduje pomisao da možda u klubovima nećete morati da se provlačite kroz masu, dok vas zalivaju pivom. I da ćete svirku omiljenog benda moći zaista da slušate, bez zvuka jata bijesnih gusaka u pozadini. Trebalo bi da i čekanja u redovima postanu podnošljivija… Da li? A distanca? Pošto su se naljepnice i trake odavno izlizale, kamo ona obavezna, lijepim vaspitanjem propisana distanca, koju je izgleda bez ikakve muke lagano poštovati kada si neđe u inostranstvu? Jedan metar i dvadeset centimetara ličnog prostora jedno je od osnovnih ljudskih prava. Jer već su počeli da vire jedni drugima u novčanike, već je lako dobiti jasan uvid u higijenske navike onoga iza vas u redovima na kasi.
Zlo koje nas je globalno pogodilo trebalo je da nam konačno otvori oči i pokaže koliko je sve što nas dijeli zapravo smiješno. Maske u čiju smo istinitost vjerovali padaju, jedna po jedna, ali je veliko pitanje koliko smo u stanju da pojmimo to što sada vidimo. Ove druge, medicinske, vjerovatno nećemo morati više da nosimo. Ali, to ne znači da je kraj. Zato se čuvajte i ostanite zdravi.

Gracija 179, juni 2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...