Piše Tatjana Kuljača
Ljeto je. Traljavo, doduše. Kuca po zidovima prstima mokrim od sparine, vlaži pločice u malom jedva-da-se-okreneš kupatilu, steže grlo i potiskuje krik nazad u utrobu. U džepu imaš novčanicu od deset evra, koju prostom matematičkom radnjom dijeliš na deset dana do naredne plate.
Potrebno ti je čišćenje duše. Detoks od štetnih materija kojim gušiš emocije i arhiviranje istih u masne naslage oko stomaka. Izbaciš slatko, a sa slatkim nezadovoljstvo krene da buja kao vulkan, ugašen lijepim vaspitanjem.
Svako životno doba nosi sa sobom ciljeve i očekivanja. Recimo, do dvadesetpete bi bilo dobro da završiš fakultet, do tridesete da se udaš, rodiš dvoje-troje djece dok biološki sat ne utihne, a živci se ne istanje. A u četrdesetim si kao snažan konj – radi do besvijesti, jer do pedesete moraš da stvoriš nešto.
Pogledaš ponovo onu novčanicu od deset evra i progutaš rosfrajnu kuglu.
Taj “konj” od 40+ radi od jutra do mraka, hvata se svakog posla koji mu pod kopita dođe, jer, porodicu treba održati u životu od prvog do prvog. Od plate više ne možeš obezbijediti novac za ekskurzije, škole u prirodi, sportske kampove. Ne želiš da tvoja djeca bilo šta propuste, što zbog njih, što zbog toga što bi se osjećao nesposobnim da im priuštiš sve što je normalno. Jer, budimo realni, ekskurzije i škole u prirodi, sportski kampovi na kojima najbrže napreduju, ne bi smjeli da budu luksuz. Nekako, te aktivnosti naginju luksuzu kada, u jednom mjesecu, moraš da stvoriš dodatnih 800 evra.
Na putu do posla vidiš bilborde sa nasmijanim političarima i urnebesnim obećanjima. Visinom penzije koju obećavaju možeš napraviti dvije veće kupovine za mjesec dana, pod uslovom da ne plaćaš ništa drugo. Pomisliš na babe i dede koji od te penzije odvajaju da unucima kupe čokoladu. Neki ni toliko ne uspijevaju. Daju im sebe. Srećom, djeca ne pamte čokoladu onoliko dugo koliko tople osmijehe i vruće uštipke. Malo vode, brašna, soli, šećera i ulja. Da, i malo dobre volje. Nekada sam se radovala penziji i višku vremena. Danas to nije slučaj.
Majko, ti si zaboravila da se smiješ.
Jesi li usamljena?
Zašto si stalno nervozna?
Mogli bismo na večeru u onaj kineski restoran…
Kada ćemo da imamo veče samo za nas?
U stomaku teška, metalna kugla. Mjeriš… Vagaš vrijeme i mogućnosti. Znaš da je potrebno da provodiš vrijeme sa djecom, jer ti ih isto to vrijeme krade, dok ti završiš projekat od kojeg ćeš omogućiti porodici normalan život. Jer ne izlaziš u kafane, restorane, ne kupuješ firmiranu garderobu, kupuješ proizvode na akciji i toalet papir od 2,99 evra, a ne onaj od gotovo pet.
Obećaš da hoćete… Sve ćete, poslije prvog. Život kreće poslije prvog. Život se okreće oko prvog. Tada svi planovi postaju izvjesni, sve bi odjednom da uradiš i daš, baš sve, dok ne počneš da kalkulišeš.
Vrijeme za nas je postalo najskuplje. Znaš i koliko je bitno, jer prolazi, jer se veze, koje sad trebaš da jačaš sa najbližima, najlakše pokidaju. Slušaš o tome od raznih stručnjaka, psihologa, a i da ne slušaš, znaš, iz stomaka znaš da u ovom vučijem vremenu moraš da biraš između vremena za nas i opstanka.
Poželim da ne postoji internet, ni pametni telefoni, neograničen pristup informacijama koje se kose sa realnošću do te mjere da te uvode u stalan osjećaj isfrustriranosti, nezadovoljstva i straha – hoću li uspjeti sve što moram? Iako je ovaj tekst pojačana stvarnost, rekla bih da se veliki broj nas o ove redove neprijatno očešao, prepoznajući sebe.
Srela sam u prethodnoj godini veliki broj poznanika koji rade dva posla. Nikada toliko ljudi nije bilo koji moraju toliko da rade da bi obezbijedili sve ono što je normalno, nikako luksuz. Naveli su nas da na neke sasvim normalne stvari gledamo kao gotovo nedostižne. Zapravo, dostižne, samo ako žrtvujemo sebe.
I žrtvujemo. Na kraju, nismo to samo mi, već i porodice, djeca koju teško možemo da ispratimo, odmor na koji smo zaboravili, a prijeko nam je potreban. Ovo vrijeme pokazuje nam od čega smo satkani i da nemamo granica izdržljivosti. Samo smo, usput, izgubili ljubav prema sebi i da, umjesto samokritičnosti, ponekad, potapšemo svoje lijevo rame, poljubimo sopstvenu ruku i kažemo sebi – bravo majstore!
Prema sebi smo najgori.
