Donatela Versaće: Moj bijeg iz noćne more

“Zavisnost djeluje isto na svakoga. Od apstinencijske krize gori je samo šok povratka u stvarnost. Droga me sprečavala da vidim sve ono loše što se dešava u modnom biznisu”, riječi su slavne dizajnerke koja je govorila o svome bijegu iz dugogodišnjeg pakla zavisnosti

Iza maske snažne i hladne ličnosti često se krije krhka osoba koja je mnogo patila. To je slučaj i sa sestrom slavnog Đanija, Donatelom Versaće (63) koja je više od 20 godina na čelu poznatog brenda, a dugo se borila sa čudovištem po imenu – kokain. Upravo o tome je poznata dizajnerka nedavno govorila u intervjuu za kanadski sajt Ssence, a priča počinje 15. jula 1997. godine, kada je Đani ubijen u Majamiju. Bila je neprestano opsjednuta mislima o bratovoj smrti te se, želeći da pobjegne od njih, dušom i tijelom posvetila poslu i ubrzo postala rob kokaina.

“Počela sam sa 32, prvi put nisam osjetila ništa, samo mi se nije spavalo. Nastavila sam, ali samo na zabavama u Njujorku i Los Anđelesu, kada me braća nisu vidjela. Nikad u životu se nisam tako ludo provodila. Nije mi padalo na pamet da sam postala zavisna, mislila sam da se mogu kontrolisati, ali je kokain kontrolisao mene. U radu s Đanijem sam imala problema, on nije ni pio, niti se drogirao, išao je rano na spavanje. A ja sam kasnila, bila površna, neodgovorna… Onda je ubijen i odjednom sam postala novo lice brenda Versace. Niko ne bi želio da kupi i obuče odjeću koju potpisuje nestabilan i slab dizajner, koji gubi glavu zbog droge i sklon je samosažaljenju. Zato sam stvorila daleku, agresivnu, zastrašujuću Donatelu. U rijetkim trenucima kada sam bila sama sa svojom zavisnošću, shvatala sam da sam veoma, ali veoma bolesna… Sve mi je bilo kristalno jasno. Ali, uvijek me je nova obaveza čekala iza ugla, nisam imala vremena za sebe. Nekad mi je bilo toliko loše da sam se ponižavala i pred rođenom djecom. Mržnja koju sam osjećala prema samoj sebi rasla je iz dana u dan. U snovima mi se pojavljivao Đani, vikao na mene – Donatela, kakvi su to užasni komadi odjeće? Zar na njima treba da piše Versace? Kako si mogla da zaboraviš sve što sam te naučio?! Onda je uzimao haljine i bacao ih. Hvala Bogu, te noćne more su sve rjeđe”, priznaje Donatela koja je bila bratova muza.

Plavuša kamikaza u crnoj koži

Previše je tužnih godina proteklo od atentata na Đanija, porodici Versaće nije bilo lako jer je modni svijet surov, ne priznaje patnju i bol, onaj ko ga predstavlja mora da nudi isključivo ljepotu, budućnost i zadovoljstvo. Koliko se Donatela promijenila najbolje govori opis njenog prijatelja, glumca Ruperta Evereta: “Bila je prava plavuša kamikaza u crnoj koži, nedostajao joj je samo mitraljez.” Jedne večeri se provodila na zabavi s tadašnjim velikim zvijezdama, kao što su Princ, Elton Džon, Sting, Naomi Kembl, da bi nekoliko dana kasnije stigla u Duomo na misu za ubijenog brata, skrhana bolom pod crnim velom. Njen život se preko noći promijenio, radost i raskoš zamijenila je lavirintom obaveza velike kompanije. Kasnila je na posao, na konferencije za štampu, kosa joj je bila sve svjetlija, pogled sve prazniji i prestrašeniji, bila je potpuno izgubljena nastojeći da izgleda prirodno, glumeći bezbrižnost i samopouzdanje. Kao da je to bila neka druga žena koja se pretvarala da je Donatela Versaće, žena na čelu moćne kompanije koja je činila sve da ostane model čiji izgled treba kopirati, a srljala je u propast. Posao joj je postao prevelika obaveza, uslijedio je razvod od supruga Pola Beka, koji se vratio u Ameriku, a njoj je ostalo dvoje istraumatizovane djece o kojima je trebalo da brine. “Izgledalo je da se sve okrenulo protiv mene, kada sam konačno odlučila da zatražim pomoć. Sjećam se te noći 2004. godine, sa mnom su bili Alegra, Elton Džon, drage osobe koje su me ubijedile da prestanem s kokainom. Sljedećeg jutra sam odletjela u Arizonu, prijavila se na kliniku za detoksikaciju, gdje dolaze mnoge slavne osobe. Bilo je nevjerovatno teško, jer kokain daje sigurnost, osjećaj da si svemoćan zbog kojeg vjeruješ da si nedodirljiv dok te sistematski uništava. U toj klinici se moj život potpuno promijenio, sve navike izbrisane, kao i moja volja. Postojala su samo pravila i ta pravila su morala da se poštuju. Morala sam da krenem od nule, da zaboravim prošlost, da se transformišem se u neku drugu osobu. Prva sedmica bila je nepodnošljiva, htjela sam da pobjegnem, što nije bilo izvodljivo jer sam se nalazila usred ničega, u kući oko koje je bila pustinja. Uzeli su mi odjeću, cipele, buđenje je bilo u pet ujutro, a dane sam provodila na kontinuiranim grupnim sastancima sa različitim stručnjacima. Bila sam potpuno slomljena, ali sam prihvatala sve zbog straha od recidiva. Tokom pet sedmica totalne dezorijentacije postepeno se udaljavala Donatela koje sam se bojala, a ostajala sam samo ja, ona nekadašnja koja je sve mogla sama, koja je mnogo željela, iako je mnogo patila. Pristala sam i na težak oblik psihoanalize, bila prisiljena da se vratim u rano djetinjstvo, kada sam vjerovala da sam veoma srećna i privilegovana. Nije bilo tako, i ja sam, kako kažu, uklonila jedno veoma bolno sjećanje. I poslije godina pakla, to sam opet ja. I živa sam.”

Svakodnevna borba

Donatela Versaće kakvu znamo danas žena je koja svakog dana kreće ispočetka. Odlučna je, i ponovo je počela da vjeruje: u sebe, svoju porodicu, Versace. I u žene, naravno. Besprijekorno je odjevena, ali manje potamnjele kože i ne tako izbijeljene kose, što je njenom izrazu davalo pomalo dramatičan i grub izgled. “Naučila sam da se odričem mnogih stvari koje sam nekada smatrala obaveznim, a bile su samo opasne ili površne.” Odrekla se, naprimjer, prelijepih kuća koje je dijelila s bratom Đanijem. Odmah je prodala onu u Majamiju, imena Casa Casualina, kako bi iz sjećanja izbrisala tragičnu bratovu smrt. Raskošnu njujoršku vilu (punu Pikasovih djela, takođe rasprodatih), u kojoj se okupljao svjetski džet set, te najomiljeniju, antičku vilu Fontanella na jezeru Komo, punu kneževskog blaga, u kojoj se vjenčala i u čijem vrtu su priređivane čudesne zabave, koju su posjećivale prelijepe žene i moćni muškarci. “Bilo je to više nego bolno, ali drugačije se nije moglo. Kompaniji je trebao novac, a, s druge strane, ugasilo se vrijeme nekadašnjeg frenetičnog načina života, koje je uključivalo potrebu javnog dokazivanja o posjedovanju bogatstva, te užasnog, ali skoro nesvjesnog rasipništva. Ali, odvajanje od nečega što volite, od dragocjenih i jedinstvenih predmeta, od mjesta na kojima sam se smatrala srećnom, bio je način distanciranja od sjećanja. Sve to me podsjećalo na Đanija, pa sam počela manje da patim i da se oporavljam”, kaže Donatela, koja je ponovo našla inspiraciju i uspjela da se oslobodi zavisnosti od kokaina, ali ju je s vremenom zamijenila zavisnošću od estetskih zahvata koji su joj potpuno deformisali lice.

GRACIJA 131/11.maj 2018.

Priredila Snežana Crkvenjaš

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...