Razgovarala Marina Strugar
Foto Alena Pologova
Kolumnistkinja Doris Nikolić objedinila je svoje priče u zbirku Ja sam život, koja je nedavno promovisana. U knjizi se prepliću autorkine životne situacije, razmišljanja, strahovi, traženje svjetla i smisla u svakom usponu i padu, kao i priče po istinitim motivima njenih čitalaca i ljudi s kojima se susretala i razgovarala. Doris je završila srednju školu u rodnom Ulcinju, potom studije na Fakultetu političkih nauka, odsjek Politikologija, a postdiplomske studije završila je na Pravnom fakultetu u Podgorici, smjer Ustavno pravo. Tekstove i kratke priče objavljuje pod imenom Dulcinea, i za kratko vrijeme privukla je pažnju velikog broja ljudi koji ih svakodnevno čitaju i inspiracija su joj za pisanje.
Ja sam život – vrlo sugestivan naslov?
– Da, naslov je proistekao iz slogana pod kojim javno objavljujem svoje tekstove i priče unazad dvije godine i upravo po njemu većina čitalaca na internetu prepoznaje moju prozu. Ja sam život kao nešto što predstavlja moj, ali i živote mnogih ljudi, baš zbog toga što se u pričama opisanim u knjizi, situacijama, razmišljanjima, lijepim i onim tužnim tokovima životne rijeke mogu pronaći i sa njima se poistovijetiti. Otuda i veliko interesovanje za nju. Jer je između njenih korica ogoljena duša, a realnost rasuta po bjelini papira.
Zbirka sadrži istinite priče iz Vašeg i života čitateljki koje su dale pristanak da ih u knjizi opišete. Koja je specifičnost ispovijedne proze?
– Specifičnost leži u njenoj istini. Svaka priča je priča za sebe, a, ipak, kada se malo bolje zamislimo, mogu biti i povezane. Svima nama su se dogodili životni lomovi, krahovi, svi smo mi nečije duge nakon kiše, nečije boli i radosti. Jednom ovakvom knjigom sam željela postići da ljudi shvate kako su tuga i sreća djeljive. Kako nisu sami. Kako pisati o ljubavi ne znači prizvati svoju slabost, naprotiv. Kako nije sramota priznati poraze. A isto tako da razumiju kako se isti ti porazi mogu pretvoriti u njihove najveće pobjede, kao što se meni dogodilo. Jer, sve je to život.
Šta zapravo svim tim pričama želite da poručite čitaocima? Koja je Vaša poruka ispisana ovom zbirkom?
– Da zavole život u ružičastom i crnom omotu podjednako. Samo kada ga istinski zavole moći će da slobodno žive. Ni bonaca niti oluja nisu tu za stalno. Živimo svi trenutak.
Koja priča je osnov ove zbirke, koja Vas najviše određuje?
– Nekako ne mogu izdvojiti niti jednu kao osnov, kao ni onu da me posebno određuje. U njoj ima dosta autobiografskih tekstova, pored priča o životima ljudi sa kojima sam razgovarala i koji su mi se, eto da kažem, ispovijedali. Ali, ako bih morala izdvojiti najemotivniju i onu koja je nastala u najtežim momentima za mene, to bi bila priča Rodiće sebi svjetlost. Neka bude ipak da sva ljubavna “pisma” u knjizi budu osnova. Ljubav, kao pokretač svega lijepog.
“Neko mora podsjećati na to da ljubav, dobrota, iskrenost, čista duša i dalje postoje. Samo što sve to prvo moramo pronaći u sebi”
Da li razdvajate sebe kao književnicu i kao kolumnistkinju? U kom smjeru želite da dalje razvijate svoj put?
– Kao kolumnistkinja sam počela da objavljujem javno kolumne i priče za portale. Dok nije proradila “glad” da u rukama držim svoju autorsku knjigu i upustim se profesionalno u svijet književnosti. Iako sam iz politikološko-pravne branše, sigurna sam da je pisanje ono čime želim da se bavim zauvijek. Baš zato što držati pero i pisati, za onog ko osjeća emociju i riječi poput mene, nije posao. Ono je način života. Strast. Velika ljubav. Zato se ne zaustavljam na knjizi Ja sam život, i sljedeća, ovoga puta roman, se uveliko piše.
Na koje znakove pored puta ste nailazili i šta su Vam sugerisali?
– Na znakove nailazim svakodnevno. I to baš onda kada možda poželim da od nečega odustanem. Recimo, kada sam se dvoumila oko izdavanja knjige, istog dana sam dva puta ugledala ptičje pero u dvorištu svoje kuće. Znak ili slučajnost, prosudite sami.
Ko je na Vas imao najveći književni uticaj?
– Ja sam dijete klasika. Neko ko će zauvijek obožavati Dostojevskog i njegov stil pisanja. Njegovu filozofiju i rečenice koje “bacaju” na razmišljanje. Ali, kada bi me pitali na koga se iz modernog doba književno ugledam i čije knjige zaista volim, rekla bih Nikolas Sparks. Čak i sama ideja da se neka od mojih narednih knjiga ekranizuje u vidu filma, kao što je to učinio on, nije isključena jednog dana.
“Neću da se uklapam, neću da se dopadam, neću da sam nekom po volji. Hoću da putujem. Bosonoga. Nasmijana. Okupana rosom. Slobodna. I da, ovako odrasla, i dalje čitam bajke.” Da li ove riječi odražavaju Vaš odnos prema životu?
– Definitivno. Neko sam ko se ne uklapa ni u čija pravila kako živjeti, ne robuje normama, ne voli etiketiranja. Želim da zadržim pozitivnost i nevinost djeteta, da me ne dotiču mišljenja nebitnih osoba i tome slično. Volim slobodu i volim da vjerujem da bajke postoje. One u nama. Da možemo svi biti dobri i da, ako ne možemo pomoći, makar ne odmažemo jedni drugima. U ovom odlomku ima inače dosta metafora i skrivenog značenja. Na primjer, kada kažem bosonoga, mislim na to da želim hodati bosa po tlu koje nije krvavo od rata. Slobodna, da ne robujem ničijim željama. Da putujem i dalje u duše onih koji me emotivno dotiču i da o njima pišem…
Ljubav je jedna od dominantnih tema u knjizi. Vjerujete u ljubav, u dobrotu ljudi, što je danas rijetkost.
– Ljubav je moja vjera prije svih drugih vjera koje se deklarišu ovim ili onim imenom. Otuda i kada pišem o najbolnijim situacijama, ja ljubavlju poentiram ili je na neki način provučem, da se osjeti. Možda i nije rijetkost, samo što ljudi govore da ne žele pričati o njoj naglas, da ne daj Bože ne izbaksuziraju. Ja sam s one druge strane. Neko mora podsjećati na to da ljubav, dobrota, iskrenost, čista duša i dalje postoje. Samo što sve to prvo moramo pronaći u sebi.
Vaš Instagram profil @dulcinea.xo prati preko 40.000 ljudi, a na njemu ima i poezije i zapisa Vaših misli i emocija, ali i ljeta, i mode, i lijepih stvari… Koliko on zapravo predstavlja Vas, sve aspekte Vaše ličnosti?
– U suštini, privatno sam sve ono što zastupam na Instagramu. Ne volim da ljude koje poznajem lično vidim kako se predstavljaju i na internetu prave od sebe ono što nisu, da li vizuelno ili intelektualno. To se nekako uvijek prepozna. Moj profil mi prvenstveno služi da na njemu objavljujem svoje priče, ali i fotografije ispod kojih se skoro uvijek može naći neki opis koji motiviše ili nekome uljepša dan. Volim ponekad okačiti i sadržaje druge vrste, dati savjet, pomoći objavljivanjem humanitarnih akcija… Sve u svemu, da na Instagramu zadržim sebe. Bez filtera, u ma kojem obliku.
