Piše: Tatjana Kuljača
Godinama se borim sa hroničnom idiopatskom urtikarijom. Simptomi su izuzetno neprijatni, uzdignuti pečati na koži koji užasno svrbe, otekline na licu koje deformišu čovjeka na dva-tri dana i gušenje, koje uopšte nije zabavno, jer ne znaš ni kad će, ni gdje će te uhvatiti. Do sada sam imala četiri velika ciklusa od po devet do jedanaest mjeseci svakodnevne borbe, a koji se smjenjuju na pet do šest godina. Svima im je zajedničko to što počinju kada je stres toliko veliki da organizam počne da puca sam na sebe. To je moja autoimuna bolest. Uz sve metode moderne medicine, te savršene nalaze svega i svačega, doktori nisu uspjeli otkriti zbog čega se to dešava. Po svim mjerilima, ja sam bila zdrava kao dren.
Posljednji ciklus desio se u periodui maj 2020. do februara 2021. Nekako sam se opustila, misleći da mi se neće vraćati bar do 2025. godine, ali pokucala je na vrata prije tri mjeseca. Naravno, ništa se ne dešava bez razloga. Osjetila sam taj nepodnošljivi nivo ludila u organizmu, prouzrokovan situacijom na koju nisam mogla da utičem, a upletena sam najfinijim nitima u nju. Jednog jutra počela su da me svrbe stopala, užasno. Narednog popodneva nateklo mi je oko. Nivo očaja, kada sam shvatila da vjerovatno ulazim u novi ciklus urtikarije, dosegao je maksimum.
Spletom okolnosti saznala sam za Bicom aparat koji uspješno otkriva uzroke raznih bolesti. Nisam imala namjeru da se ponovo podvrgavam ispitivanjima koja, ponovo, neće dati rezultate. Ono što sam saznala je da sam intolerantna na 90% namirnica koje jedem i da sve one skupa, uz neki fini pokretač kao što je stres, daju rezultate od kojih ti se ne mili da izađeš vani i da se javljaš ljudima. Ionako te ne bi prepoznali. Doktorka mi je iz ishrane izbacila sve te namirnice na tri mjeseca. Da se razumijemo, nisu to štetne namirnice, jer gotovo da ne jedem prerađenu hranu, osim slatkiša, kojima godinama ne mogu da odolim. Da, zabranjen mi je i šećer u potpunosti, jer mi se u organizmu razmnožila i drugarica Candida, pa se ispostavilo da čokoladi zapravo nije mogla odoljeti gljivica, a ne ja. Tako dođoh do slogana, kada bi mi ruka krenula prema čokoladi koja me mamila – To nisi ti, to je tvoja Candida.
Prvi mjesec čišćenja organizma od sve hrane koje je moj organizam sit protekao je u borbi da ne pokleknem. Drugi mjesec sam već navikla, organizam mi nije tražio šećer, nisam imala potrebu za slatkišima, pomirila sam se sa prostim jelovnikom, postala mnogo mirnija i raspoloženija. Kao rezultat posvećenosti, osim odsustva oteklina, svraba i gušenja, izgubila sam kilograme koje nikako nisam mogla da skinem godinama, na kakvu god dijetu da bih se bacila. Pomirila sam se sa činjenicom da odnos prema hrani moram u potpunosti promijeniti, ukoliko želim da živim normalnim životom i od nekih delicija se trajno oprostiti. Ono si što jedeš. Jedeš da bi se održao u životu. Glupo je, onda, ubijati se hranom koja ti ne odgovara. Uostalom, sve je u glavi i odlukama. Šta želimo od svog života i kako to da dostignemo.
Ranije mi je odlučnost bila vrlina kojom sam se ponosila. Čvrste uzde koje sam držala i parola da sve mogu samo kad hoću, oslabile su s vremenom, a posebno kad su u moj život došla djeca i svi izazovi koje život sa sobom nosi. Mnogo sam se lakše častila čokoladom ili nekim finim keksom uz izgovor da mi je dan bio težak i naporan i da sam zaslužila taj mali, bezopasni užitak. Ono što sam sebi radila tokom posljednjih godina je trovanje organizma, zbog čega sam imala ozbiljne probleme kojima nisam mogla da nađem uzrok. Osjećala sam se slabom da bih se izborila sama sa sobom i stalno sam sebe ostavljala za kasnije. Nikako da dođem na red.
Valjda je život riješio da me progura kroz sve one obaveze i prioritete do šaltera na kojem sam morala da donesem odluku šta želim od svog života i da jedino ja mogu sebi da pomognem. Za sada mi dobro ide i ne planiram da se vratim starim navikama, jer je suviše dobar osjećaj živjeti u zdravom tijelu.
