Legendarni glumac Dragan Nikolić, ili Gaga kako su ga zvali prijatelji i kolege, preminuo je 11. marta u 72. godini. “Otišao je moj dragi, otišao je moj voljeni, moj plemeniti suprug, moj Dragan, moj Gaga”, napisala je njegova Milena u osmrtnici. Na vječni počinak u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu ispratilo ga je na hiljade poštovalaca njegovog lika i djela. A poštovanje je itekako zasluženo. Proteklih pola vijeka ostavio je neizbrisiv trag u kinematografiji ovih prostora.
Uloga Džimija Barke u filmu Kad budem mrtav i beo, koju je dobio kao 24-godišnjak bila je samo naznaka onoga što će doći u narednim decenijama. “Ustvari, prvi film sam snimio 1964, ali ja, filmski radnici i novinari smatramo 1967. godinu i film Kad budem mrtav i beo mojim filmskim početkom”, izjavio je u jednom intervjuu.
“Još smo zajedno”
Rođen 20 avgusta 1943. u Beogradu, Dragan je odrastao na Crvenom krstu. Poslije završene osnovne škole upisao je 14. Beogradsku gimnaziju, koju nije završio jer je bio premješten u Ekonomsku školu. Nakon samo dvije godine u srednjoj školi, položio je prijemni na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju i kao 17-godišnjak postao njen najmlađi student. Poslije manjih uloga u filmovima Pravo stanje stvari i Dovoljno je ćutati, Živojin Pavlović poziva ga da igra glavnog junaka u filmu Kad budem mrtav i beo, mladog radnika Džimija Barku, a partnerke su mu bile Ružica Sokić i Neda Spasojević. Uloga u ovom filmu iz 1967, koji se smatra remek-djelom “crnog talasa”, odredila je karijeru Dragana Nikolića.
Na snimanju filma Horoskop 1969. upoznao je tri godine stariju koleginicu Milenu Dravić. Fatalni susret odredio je i njihove živote. Već na snimanju narednog filma 1971. godine, Kako su se volele dve budale, Milena i Dragan su se vjenčali. I to bez ikakve pompe, ispričala je jednom na televiziji glumačka diva Milena Dravić. “Usred snimanja, zamolili smo reditelja Boru Draškovića da nas pusti na pauzu. Poveli smo i našu kumu Seku Sablić i otišli u opštinu Vračar da se vjenčamo. Nakon vjenčanja smo se vratili na snimanje i nastavili da radimo. Zanimljivo je da nemamo nijednu fotografiju s vjenčanja. Niko nas nije fotografisao.”
Novopečeni supružnici pokazali su se kao odlični partneri na televiziji, kada su od 1972. do 1973.vodili popularni šou Obraz uz obraz. Bili su primjer uspješnog braka koji je potrajao pune 44 godine, sve dok ih smrt nije rastavila. “Za brak koji traje četiri decenije može da se nađe više razloga da se prekine nego da opstane. Ali, najlakše je nešto presijeći i završiti, mnogo je teže boriti se da se brak sačuva”, rekao je jednom prilikom Dragan.
Par koji nije imao djece ljubomorno je čuvao svoju privatnost, što je, naravno, izazivalo radoznalost, pa je Dragan u svom stilu jednom objasnio kako je odgovarao na pitanja o braku: “Jedno vrijeme poznanike na ulici sam umjesto sa ‘dobar dan’ pozdravljao riječima ‘još smo zajedno’”.
Početkom 80-ih otišli su u Francusku, gdje je Nikolić snimao film Sezona mira u Parizu, a nakon toga je iz pariškog Teatra dela Vil stigla ponuda za glavnu ulogu u komadu Maksima Gorkog Na dnu. Iako nije dobro govorio francuski, ulogu je prihvatio, a onda napamet naučio cijelu knjigu! Ostalo je zapamćeno s kakvim su ga oduševljenjem dočekali pariška kritika i publika. “Pomislili ljudi da mi ovdje učimo knjige napamet prije prve čitaće probe”, smijao se Dragan poslije.
Čovjek-epoha
Obilježio je Dragan Nikolić jednu epohu, ili, kako je sam rekao: “Sam po sebi sam epoha.” Odigrao je više od stotinu uloga na filmu, u pozorištu manje, ali sa vrlo upečatljivim tragom. Volio je život i svoje prijatelje, a ni oni njemu nisu ostajali dužni. Evo šta je pokojni Bora Todorović, još jedan iz plejade glumačkih velikana, jednom rekao o svom kolegi i prijatelju: “Sjedimo u istom kafiću svaki dan. Znam da kad odem tamo da ću da ga zateknem, on stanuje jedan blok kuća od te naše kafane. Padnu onda vicevi, glumački štosevi. Toga između Dragana i mene ima u izobilju. On, recimo, nema nagradu koju ja imam, Dobričin prsten, i onda mu pjevam pjesmu: ‘Na mojoj ruci prsten, u tvome oku suza….’ To je još i blago zezanje, dokle zna ići. Najgore je ono što mu radim sada. Dragan treba početi voditi neki kviz na televiziji i kažem mu: ‘Dragane, ti si naš Mića Orlović, glumac-reporter…’ Ima on i za mene štošta: kako mene niko više ne traži, a on ide iz filma u film. Maltretiramo jedan drugoga, ali uživamo u tome jako. Bio je nedavno teško bolestan, imao je plućnu emboliju i izvukao se. Ostavio je cigarete, ali piće nije.”
Iako je posljednjih godina često bio bolestan, uvijek je vjerovao u sebe i uvijek je iz dvoboja sa životom izlazio kao pobjednik. Do ovog 11. marta. Ostaće zapamćen po mnogočemu, ali da se njega pitalo, volio bi da to bude po dostojanstvu. “Ne postoji čovjek koji nije pravio greške. Važno je da pokušaš da prođeš kroz život elegantno, da probaš da se ne isprljaš, a i ako se isprljaš, da pokušaš da se ne obrukaš. Dostojanstvo je mjera stvari, norma koju čovjek, ako nema, može i mora da nauči. Greške koje sam pravio u životu nisu bile sudbonosne. U svoje uspjehe ubrajam i kritične situacije koje sam uspio da prevaziđem. Ne mora da znači da sam izašao kao pobjednik, ali i iskustvo je vrsta pobjede. I život i gluma su pobjeđivanje bez pobjede.”
GRACIJA 76/1.april 2016.
