DRAGAN PEČURICA: Umjetnost mora ostati čista

Hercegnovski slikar za Graciju otkriva kako je zašao u magični realizam, koliko spoljni svijet utiče na slikara i šta ga tjera da ga mijenja te da li se može od umjetnosti pobjeći

spot_img

Slikar Dragan Pečurica odrastao je s pogledom na more, jutra na hercegnovskom Škveru, zalaske sunca i nebo koje baš kao i more mijenja boju, uz svjetlost koja kreira atmosferu te ga je u ranoj mladosti umjetnički damar odveo u magijski realizam. Njegov svijet je svijet Mediterana, emocija koje pronalazi u miru svog ateljea i nadirućim sjećanjima iz kojih se rađaju maštovite i zagonetne slike. “Nije akademski, ali je vrhunski, osobenog rukopisa na likovnoj sceni u Crnoj Gori, mnogo šire i mnogo dalje”, zapisao je o njemu književnik Miraš Martinović.

Magični realizam je način da se opiše fikcija koja odbija da bude ograničena svijetom koji nas okružuje. To važi u književnosti, a kako izgleda magija realnog slikarstva?

– Postoje različiti slikari koji na određeni način oslikavaju svijet koji vide. Ja sam oduvijek želio da to ne bude predstava čiste realnosti i da dam svoj lični pečat. Priroda je savršena, ona je neponovljiva i lijepa koliko je u očima posmatrača lijepa. Želio sam da toj prirodi dam neki ljudski karakter, da unesem ljudsku misao, nešto nesvakidašnje što mašta sama po sebi može da kreira. Ta naša maštovitost je naracija kojom se razlikujemo od prirode kada je u pitanju magični realizam i koja nam daje punu slobodu. 

Uz more, nebo, barke i pristanište, čest motiv na Vašim slikama je i dvorska luda, vješti zabavljač koji kaže sve ono što drugi ne smiju, možda je to i sam slikar?

– Imam različite motive u zavisnosti od perioda, nikad nisam vezan za određeni motiv, nekad i pobjegnem odmora, pobjegnem u druge sfere. Ali, uglavnom me vuče more, nadrealne stvari i nisam zadovoljan ako slika nema neku poruku. Nikad ne idem u banalnu naraciju. Uvijek sam želio da nešto kažem sa slikama, ono što bi budilo maštu posmatrača. Radim ono što osjećam u određenom trenu. Nekad je to aktuelna situacija, neki moj stav prema određenim stvarima. Pritom nije prejednostavna ni tema, ni forma da bi bila laka za otkriti. 

-

Znači li to da je svaka slika jedna mala zagonetka?

– Trudim se. Neko to vidi ovako, neko onako, ali ima dosta simbolike, zato i jeste magijski realizam jer daje u realnim formama nadrealne situacije. U suštini to je jedini stil koji mi daje mogućnost da se izrazim kao slikar. 

Da li ste uvijek težili tom stilu?

– Od početka rada i stvaralaštva privlačio me je rad na taj način. Radio sam grafike jedno vrijeme, ali mi nije pružalo tu mogućnost. Nadrealni efekat vrlo je teško postići u crtežu jer je to jedna vrlo uska forma. Naravno, tu je veoma značajno ime – Dimitrije Popović koji to radi na veoma dobar način. Ovo što radim sada je ono što me stvarno ispunjava i što me čini slikarom. Sigurno ću i ubuduće to da radim, jer nijedan drugi stil nije vaš ukoliko se ne osjećate komotno i lijepo.

Dobili ste nagradu još u osnovnoj školi, potvrdu da to što radite ima određenu vrijednost?

– Kad vas neko primijeti i cijeni, onda je to sigurno impuls dalje u životu da radite i stvarate. I sada, s ove distance kada pogledam sve ono što se dešavalo kroz moj likovni život, mislim da ne bih ništa drugo mogao dobro da radim. Svaki čovjek bi trebalo da radi onaj posao u kom se osjeća zadovoljstvo i to je formula srećnog života. Nekad izgubite posao, bude vam žao, krivo, revoltirani ste, ali treba pratiti te znakove pored puta koji upućuju na posao koji ćete voljeti i raditi osam do deset sati i u kome ćete imati uspjeha. Nekada je i gubitak određenog posla samo korak bliže ispunjenju onoga što zaista volite. A kada se to desi, ispunjenje prenosite i na okolinu i na društvo oko sebe, raspoloženi ste. Mislim da je odabir pravog posla najvažnija stvar u životu, i ako dobro odaberete, onda ste sretan čovjek.

Govorite o sebi jer ste jedno vrijeme pauzirali, bavili se drugim poslovima, ali taj bijeg od umjetnosti nije uspio, zov umjetnosti je bio jači.

– Da, nekada morate otići drugim kolosijekom, obezbijediti egzistenciju. Ne bih se vraćao na taj period. Da bih se ponovo vratio slikarstvu morao sam da budem bar sat vremena u ateljeu potpuno sam i sa muzikom, sa svojim razmišljanjem. To je prenošenje u jedan drugi svijet koji nije realan, prelaz u neki drugi vid razmišljanja. Mislim da ni umjetnik ne bi trebalo da se bavi politikom i mora da bude čist u tom smislu. Umjetnici koji počnu da se bave politikom niti su umjetnici niti su političari, tada oštrica otupi, kreativnost se gubi jer ne može se spavati na više mjesta. Nekada su političari i politika dolazili kod umjetnika, a sada neki umjetnici nažalost dolaze kod njih. Umjetnost mora ostati čista, umjetnik mora ostati dijete u sebi i to je najvažnije za njegova stvaralaštvo jer umjetnost i svijet traži njega, a ne polovinu, ne polovičnost.

Kako prilazite platnu, da li s idejom ili se slika pred Vama otvara?

– Tajna slikarstva je u tome, u toj energiji koja bi trebalo da se preliva na sliku i da se na kraju otkrije. Sve pripremljeno unaprijed je kao u životu predvidivo, a ono što je predvidivo nije interesantno. Kada dođem pred platno radim pozadinsku gamu, more, oblake, naslikavam figure, i to je ta energija koja se pretače iz slikara na platno, radim postepeno zadnji plan, prednji plan, ističem figure i pokušavam da dobijem dubinu. U principu se samo prepuštam toj igri, ona me vuče i određuje kakva će na kraju biti kompozicija i ravnoteža. Mora biti malo kreativnosti, malo lucidnosti, povezujem te likove, radnju, dok se na kraju ne stvori slika kojom sam zadovoljan. 

Kako znate kada je kraj?

– Meni se čini da nekako sazrijevam i, kako mi ostaju slike u ateljeu, uvijek vidim nešto što bi trebalo možda doraditi. Neki slikari kažu da sliku treba ostaviti, jer je ona dio tog stvaralačkog trenutka. Međutim, ja ponekad neku intervenciju izvršim, ali ne previše, u zadnje vrijeme ne diram slike koje sam u tom trenutku završio. One su pečat jednoga vremena, jednog trenutka i možda nisu savršene tehnički, ali to je bio dio vas, ne možemo se vraćati u prošlost. Kada je potpisana i gotova, ona od vas treba da ode. 

S kakvom emocijom krećete u sam proces slikanja?

– Ja želim da ta slika bude bolja od prethodne. Ako bih osjetio da sam tehnički ili idejno lošiji nego u prethodnoj slici, onda bih je premazao potpuno novom bojom i počinjao ponovo da radim dok ne budem zadovoljan. To je vjerovatno neka nadgradnja, stvaranje kvaliteta u slikarstvu. 

Neki slikari započinju slike, ali ih ostavljaju i nakon dužeg perioda im se vraćaju. Da li se to dešava i Vama i imate li neke nedovršene slike?

– Da, često. To je neminovnost. Ako je jedna ideja zabilježena, a u tom trenutku nemate dovoljno inspiracije da je realizujete, napravite skicu, ostavite je pored slike i te ideje treba da sazriju, da se poklope sve karike u stvaralačkom procesu, i nastavljate da radite onda kada se inspiracija desi. Ne treba puno razmišljati, jer što se više razmišlja manje se stvara. Zato samo idem pred bijelo platno i prepustim mu se.

Da li se emotivno vezujete za slike i postoji li neka koje se nikada ne biste odrekli? Odvajate li se teško od slike?

– Svaki slikar se emotivno vezuje ako pošteno radi sliku jer je to dio njega. Zato je slikarstvo vrijedno kao i književno djelo, kao i film. Vi u nju unosite svoju emociju, duh i vrijeme i naravno da se vezujete. Energija slikara se vidi na slici. Ne pretendujem da budem slikar koji će se pošto-poto dopasti, ali ljudi vole moje slikarstvo. Volim da poklonim sliku prijateljima i dragim ljudima, rijetko prodajem slike, uglavnom ih poslažem kod mene u ateljeu. Gledam gdje sam šta pogriješio, da li sam napredovao i one me same koriguju. Ako nemam te parametre, ne mogu da se snađem, jer ne bih znao šta sam do tada radio i kakva je bila dinamika mog stvaralaštva. 

Umjetnost daje i uzima, s jedne strane dobijate mir i zadovoljstvo, a sa druge možete biti i uskraćeni. Čovjek mora da obezbijedi egzistenciju?

– U slikarstvu umjetnik je to uvijek morao da radi. Slikarstvo je uvijek bilo biserna školjka. Ona ne stvara svoj biser ako u nju ne upadne zrnce pijeska. Muči se da se odupre tom bolu, i stvara biser… Tako je i u umjetnosti. Ako imate materijalistički pogled na svijet nećete ni stvarati. Problem današnjice jeste ušuškanost u tu, da kažemo, bezbrižnost. Čovjek se po svojoj prirodi lako oda načinu života koji može da ga odvuče van ateljea i van stvaralaštva. Nekada su umjetnici imali mecene, ali tek kada su bili na vrhuncu slave, a mecene su gospodarile plodovima njihovog rada. I danas je teško baš kao i nekada.

Da li Vi radite i po narudžbi?

– Ne. Ne mogu da osjetim naručioca slike spram onog što bih radio. I u portretu je to teško, jer portret nije samo prenošenje lica naručioca već morate da naglasite njegov karakter, da prenesete njegovu duhovnost, to znači da ga poznajete. Samo ako poznajete naručioca portreta, tada možete na suptilan način prikazati djelove lica i tako mu dati dušu. Portret nije puka fotografija, portret je karakter lika. 

Kaže se da umjetnik najbolje radi ono što najbolje poznaje. Na Vašim slikama je često zastupljen Herceg Novi, koliko Vam znače ambijent grada i svjetlost Mediterana?

– Volim te detalje koji me okružuju. Porastao sam na Škveru i vjerovatno nosim te slike iz detinjstva, provlače se kroz cijeli život i desilo se mnogo lijepih stvari i često se baš ti detalji dešavaju u mojim slikama i zato ih sa zadovoljstvom radim. Neograničen je taj spektar jer je to pristanište toliko simbolično, pristanište je početak života i kraj. Pamtim recimo neke sitnice iz tog doba, a ne pamtim neke krupne stvari koje su mi se kasnije dešavale u životu. Na lijep način se vraćam u to doba kada sam bio najsrećniji i najbezbrižniji i zato su baš ti motivi na mojim slikama.

Da li biste slikali isto i da ste rođeni na nekom manje lijepom mjestu?

– Novi je grad pun svjetlosti i boja. Postoji opasnost da se ušuškate u ljepoti. Teško je raditi u ateljeu kada je lijep dan, kada možete podići jedra na brodiću i otploviti.  Manje ljudi je kreativno u ovakvim sredinama nego u onim koje su oskudne ljepotom. Najkreativniji ljudi su tamo gdje priroda nije savršena kao u recimo Herceg Novom, jer se oni trude da kroz maštu stvore neku toplinu i svjetlost. Novi je stvaralački grad, ali je i opasan u smislu da možete ući u njegovu čarobnost, u njegove boje i da vam ta njegova svjetlost bude sasvim dovoljna i da ne morate da stvarate. Lijepo je živjeti u ovako lijepom gradu, podsticajno, ali je opasno jer možete ući u apatiju ljepote.

Planirate li uskoro izložbu?

Sljedeća izložba bi trebalo da bude u Tivtu, što bi ujedno bio uvod u izložbu koju planiram da priredim u Zagrebu, u Matici crnogorskoj. Nemam potrebu da ih izlažem u galerijama jer sam uživam u njima.

GRACIJA 212/maj 2023.

Razgovarala Danijela Đonović

Foto Privatna arhiva

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO