Dragana Dabović: Od malih nogu se čovjek uči ljudskosti

Poslije nedavne premijere filmova Četiri ruže i nastavka popularne Vojne akademije poznata glumica sumira utiske i najavljuje nove projekte. Lijepa Novljanka govori i o svom odnosu sa ćerkom, punom nježnosti i osmijeha

Razgovarala Marina Strugar
Foto Snežana Medić, Milja Ćirić

Dragana Dabović odrasla je i završila Gimnaziju u Herceg Novom, gdje je u predstavama hercegnovskog amaterskog pozorišta odigrala i svoje prve uloge, a potom je upisala glumu u Novom Sadu. Prvu profesionalnu ulogu dobila je na trećoj godini studija u seriji Na terapiji, uz Mikija Manojlovića, i smatra je svojim “ulaskom na velika vrata u glumački svijet”. Uloga u filmu Skidanje obilježila je njenu karijeru, kao i brojne pozorišne uloge. Lijepa Novljanka uživa u svom pozivu, a naklonost i ljubav publike najviše je osvojila ulogom Ines Šašvari.

Kako se osjećate poslije nedavne premijere filma Vojna akademija, i nove sezone serije, ipak je rad na tom projektu obilježio duži period Vašeg života? Koliko se publika, a koliko ste se Vi emotivno vezali za Šašu?
– Osjećam se kao da sam dio jedne velike serije koja je obilježila srpsku kinematografiju. Jako sam ponosna što sam dio Vojne akademije od samog početka, punih osam godina. Ines Šašvari sam ja gradila. Ona je dio prve kadetske klase, pa su likovi pisani po nama. U njoj ima dosta mojih karakternih osobina. Što me nekad ne raduje, jer ne mogu puno da odem od sebe dok snimam nove sezone, a s druge strane nisam ni slutila da će Ines ovoliko biti voljena od strane publike.
Film Četiri ruže јe krimi-drama sa elementima komediјe koja je zaintrigirala javnost. Koliko Vam je i s kojih aspekata rad na ovom filmu bio izazov? Na koji način ste gradili svoj lik?
– Izuzetno izazovno mi je bilo da igram nešto sasvim drugačije na filmu, potpuno otkačenu Biki koja proriče budućnost uz pomoć astrologije i brojeva. Sve to je meni prilično daleko, i bavljenje numerologijom i zvijezdama mi je bilo strašno zabavno. Obaška što sam igrala lujku lako izgovarajući njene stihove, kroz koju ona proriče sudbinu glavnih junaka… Stvarno sam uspjela da je odbranim i razumijem.


Film je okupio i sjajnu autorsku i glumačku ekipu, koliko se u radu na takvim projektima nadograđujete, a tokom karijere imali ste privilegiju da sarađujete sa respektibilnim umjetnicima?
– Veoma sam ponosna što mi povjeravaju takve uloge uz koje sam rame uz rame sa bardovima našeg glumišta. Bilo mi je prelijepo i dragocjeno iskustvo. Od velikih umjetnika koji igraju u “ružama” se uče finese ovog zanata. Svima nam je škola manje-više slična, ali baš u ovakvim projektima glumac raste i brusi svoj zanat.
Ranije su glumice priznavale da su se nalazile pred izborom karijera ili majčinstvo, danas se to ne dovodi u pitanje i mlade glumice ne moraju da biraju. Vi ste primjer da karijera nije trpjela, čak ste i u trudnoći snimali. Šta se to po Vašem mišljenju promijenilo?
– Moja karijera nikad nije trpjela zbog bilo koje životne faze u kojoj sam bila. Iz prostog razloga što sam ja bez svog posla kao riba na suvom. Igrala sam i u pozorištu do sedmog mjeseca, a snimala skoro do pred kraj trudnoće. Sve je stvar pristupa, i zašto bi kada si u najblaženijem stanju bilo išta problem. Šalim se, hvala Bogu, moja trudnoća je bila predivna. Nije me sprečavala da se osjećam kao vesela loptica koja igra sa dva srca. Naravno, uz sva prilagođavanja, bez mnogo opterećenja kako bi i beba đuskala s mamom u stomaku od sreće. Sve što mamu čini srećnom, čini i bebu. Kako tada, tako i sada.

“Niko me godinama nije zvao da radim u Crnoj Gori. I ptice na grani više znaju koliki sam ljubitelj svoje zemlje. Da samo na sceni govorim ekavicom, a evo već punih 14 godina od kako sam u Srbiji”

Često imamo priliku na društvenim mrežama da uživamo u posebnim trenucima sa Vašom ćerkom Bjankom. Toliko nježnosti izbija iz vašeg odnosa, da li upravo to osjećanje dominira između vas?
– O, hvala najljepše, ovo je veliki kompliment. Da, u našem odnosu dominiraju mir i ljubav, a iz toga proizlaze nježnost i puno smijeha. Naravno, ima tu mnogo, mnogo svakodnevne rasprave, učenja ko je koka a ko jaje, ali kad sublimiram dan, shvatim da je ona svakog dana mene više naučila o ljubavi, negoli ja nju o nekim, tobože, pravilima ponašanja. Ono što kod nje najviše njegujem je da ima odnos prema svemu što je živo oko nje, da se ne vezuje ni za šta materijalno i da svakom dekici ili baki kaže u prolazu “dobar dan, kako ste”, “hvala”, “molim”, “izvini” ili “izvoli”… Od malih nogu se čovjek uči ljudskosti.
Koliko u njoj prepoznajete neke svoje osobine?
– Uf, uf, uf, previše… Dobre mi najčešće drugi kažu. A one ružne… Ih, koliko su sad očite. Trudim se da se uz nju i sama ispravljam i zato kažem da često postavim sebi pitanje ko je koka, a ko jaje.
Ne volite da pričate o privatnom životu, a ipak je na meti medija. Na koji način se odnosite prema tome, u kojoj mjeri uspijevate da sačuvate privatnost? Koliko bi Vam drugačiji stav pomogao ili odmogao u karijeri?
– Ne pričam jer mi ništa nije donijelo, samo mi je unijelo nemir koji normalnom čovjeku nije uzbudljiv, naprotiv. I otkad je tako, čini mi se da sam postala intrigantnija, što nikako nije bio cilj. Moj život je vrlo jednostavan i “dosadan”, a danas je to u ovom sumanutom svijetu “nedopustivo”. Nedopustivo, jer sam javna ličnost. Ako imam nešto javnosti da poručim, ja to radim preko društvene mreže, mog Instagram profila, i najveća radost mi je što me prate mlade žene od 25 do 45 godina, od koji je više od 70 odsto mama.

Dugo Vas nije bilo u crnogorskim predstavama i projektima, zašto, i da li biste voljeli da ste više zastupljeni?
– Niko me godinama nije zvao da radim u Crnoj Gori. Samo to je razlog. I ptice na grani više znaju koliki sam ljubitelj svoje zemlje. Da samo na sceni govorim ekavicom, a evo već punih 14 godina od kako sam u Srbiji, od kada sam upisala fakultet u Novom Sadu.
Karijeru gradite u Beogradu, koje mogućnosti Vam pruža taj grad?
– Pruža mi mogućnost da se kompletno bavim ovom pozivom. Od voditeljskog posla, preko dječijih predstava, do večernjih, te snimanja reklama, filmova i serija. Ovo je veliki grad u kome ima puno mogućnosti za one koji žele da napreduju.
Ljeto je ipak rezervisano za Crnu Goru, i za Herceg Novi. Koliko ste vezani za svoj grad i šta Vam najviše nedostaje?
– Cijelo primorje, a naročito Herceg Novi je moja oaza spokoja. Kuća moja, najljepša na svijetu. Moj otac i najstarija sestra i njena djeca koji nas uvijek u radosti čekaju. Prijatelji bez kojih život ne mogu da zamislim. Sve to odavde puno nedostaje… Ali, čovjek se nauči da živi sa čežnjom za onim što ga čini sretnim, i naši ponovni susreti su puni emocija. Prepuni.
Gdje trenutno možemo da Vas gledamo i pripremate li neke nove projekte?
– Trenutno spremam novogodišnju predstavu, a nedavno je bila premijera moje nove predstave Aleksa u zemlji čuda u pozorištu Puž, u kojem igram i Mačku u čizmama. Film Četiri ruže premijerno je prikazan 3. decembra u Sava Centru i nastavlja svoj život u bioskopima širom Srbije, ide i serija Nek ide život, koju sam snimala ljetos. A uz to igram svoje stare predstave u pozorištu Slavija: Zavedi nas – Koštanin tvist, Most ljubavi, Upoznaj mog tatu, zatim Teško je reći zbogom u putujućem pozorištu Vihor, kao i u Čiča Mičinom pozorištu.

Gracija 172, 6.12.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...