Dragana Mrkić: Karta svijeta je moj sanovnik

O trećoj zbirci poezije, saradnji sa Žarkom Lauševićem, pokretačkim silama, budućim planovima i željama razgovarali smo sa novinarkom i urednicom na Televiziji Crne Gore

Razgovarala Dragana Đurić
Foto Vesela Mišković, privatna arhiva

Dragana Mrkić, dobro poznato televizijsko lice, pored uredničkog i novinarskog posla, ne odustaje od svoje velike ljubavi, pisanja poezije. U julu je objavila treću zbirku poezije Na lijevom ramenu, a posebno se izdvojila pjesma Njoj, koju je govorio i snimio Žarko Laušević. Interesantno je da je Dragana u rodnom Nikšiću dvije godine studirala književnost, a potom je upisala geografiju, koju je i završila. Kako sama kaže, ova kombinacija ju je definisala jer je “iz prvog naučila magiju riječi, a iz drugog da je svijet zaista na dlanu”. Među prijateljima i kolegama omiljeni saradnik i profesionalac, Dragana kaže da se najbolje prepoznaje u izreci Panta Rei: “Baš tako, tako i ja tečem, meandriram kroz dva vijeka, negdje ponirem, pa opet izvirem i upijam sunčeve zrake za svaki naredni dan. Ponekad u slijepoj ulici udaram glavom u zid, a nekada na raskršću brojim strane, kuda krenuti. Ja sam budni sanjar, ali sve dok imam kompas u glavi, ne brinem o tome. Karta svijeta je moj sanovnik, i bilježim tačke na mjestima na kojima sam bila, gdje ću biti, gdje je moja familija, gdje su moji prijatelji.”

Šta Vam prvo padne na pamet kad pominjemo Vaše novinarske početke?
– U novinarstvo sam ušla prilično rano, kao srednjoškolka. Pisala sam za studentske časopise Indeks u Crnoj Gori i Kultor u Srbiji. To je bio znak da je pisanje nešto što mi dobro ide. U Nikšiću su u to vrijeme često bili rok koncerti, radio je i bioskop, ponekad se i filmska premijera događala, pa sam bježala sa časova da uradim intervju s nekim od umjetnika. Tada sam bila veoma ponosna što imam novinarsku legitimaciju i išla u druge gradove kako bih pravila priče. Ni slutila nijesam da ću upravo tako biti “legitimisana” cijelog života. Televizija Crne Gore objavila je konkurs 1997, na kojem sam prošla i tada se susrećem sa kamerom i radom na televiziji, tek shvatajući ozbiljnost tog posla. Od tog momenta novinarstvo za mene više nije bila zabava, već profesija, i neprestano učenje svakog dana. Prvo Jutarnji program, potom tadašnji Treći kanal, i početak rada na informativi. I tu je počela priča koja i danas traje.

Sa kćerkama

Koliko dugo pišete pjesme, šta Vas najviše motiviše da ne prestajete sa pisanjem?
– Sve što je prethodilo mom poslu je i ukazivalo na to da će pisanje ostati kao neodvojivi dio mog bića. Pisala sam i u školi za dječije časopise, a kasnije se sve to uozbiljilo i dobilo druge obrise. Bila sam još djevojčurak kada je majka jednog dana došla s posla i rekla: “Imam poklon za tebe!” Bila je to pisaća mašina, mojoj sreći nije bilo kraja, a otac mi je poklonio svoje Pelikanovo nalivpero kojim je stalno pisao, koje sam krijući uzimala kada nije bio tu, ali po mrljama od mastila je znao. I onda, do kasno u noć su slušali udaranje tipki na pisaćoj mašini, vjerujem da ih je nerviralo, ali imali su strpljenja. Nikšić i jeste grad umjetnika. Tamo se oduvijek njegovala pjesnička riječ, mogli ste čuti i vidjeti Vita Nikolića. Miladina Šobića, Vukmana Otaševića… Ohrabrila sam se i pokazala svoje pjesme “ljudima od pera” koji su mi dali zeleno svjetlo. Kreću prijave na festivale pod šifrom, pjesme prođu selekciju, i odlučila sam da moja poezija ugleda svjetlost dana tek pošto je prošla niz neophodnih filtera.

“Pjesma Njoj, koju govori Žarko Laušević, dobila je jedan novi život, nije isti doživljaj kada čitate ili slušate. Moja želja je bila da upravo on čita, jer smatram da je njegov glas jedan od najboljih sa prostora bivše Jugoslavije”
Kako je nastala Vaša prva knjiga, sjećate li se osjećaja kada ste je vidjeli na policama knjižara?
– Moja prva knjiga je nastala tako što sam otkucala pjesme na pisaćoj mašini, sašila koncem svesku i napravila koricu. To je bila samo moja knjiga, a ona prava i prva Previše te ima je zaista mukotrpno nastajala, dugo sam birala pjesme, razmišljala šta pokazati javnosti, kako da spletem vijenac od riječi, a da prenesem pravu emociju. Kada je sve bilo gotovo i kada sam je ugledala na polici u knjižari, čudan je bio osjećaj zadovoljstva, ali i odgovornosti. Milion pitanja u glavi se tek otvorilo i još jedna životna priča je tek počinjala. Poslije nastaje Predugo te nema, pa Na lijevom ramenu, i svaka nova knjiga je moje novo rađanje.
Od 10. jula u prodaji je Vaša knjiga pjesama Na lijevom ramenu. Uprkos situaciji s pandemijom, pjesme su ipak došle do čitalaca. Kakve su kritike?
– Taj 10. jul je za mene vrlo simboličan, datum mog rođenja, na taj datum sam se i udala, pa eto i knjige u tom ljetnjem žaropeku. U vrijeme pandemije izolacija mi je donijela slobodno vrijeme da se više posvetim pisanju i sređivanju knjige. Jednako vučem tu neprekidnu nit od knjige do knjige, dajući svaki atom sebe dok pišem moj i vaše živote. Svi imamo iste boli i radosti, kako kažu, samo ih drugačije doživljavamo, i moja je velika sreća što čitaoci osjete emociju koja uskovitla misli. Sada je poezija zrelija, drugačija, a opet je moj kôd duboko utisnut u svaki stih. Više ne gledam na kojoj polici mi je knjiga u knjižarama, već se radujem kada moje pjesme “šeruju” na društvenim mrežama, pa me čak i prijatelji zovu traže pjesme da pošalju nekom ko im znači. Što je moja najbolja potvrda. Posebno mi je zadovoljstvo što je književnik Bogić Rakočević uvrstio i moju poeziju u antologiju Crnogorske poetese, gdje su zastupljene pjesnikinje od 15. vijeka do danas. Tu se jasno vidi koliko je “žensko pismo” živnulo iz patrijarhalne tradicije, a ja u poeziji spajam moderno i tradicionalno.
Kako je došlo do saradnje sa Žarkom Lauševićem?
– Pjesma Njoj, koju govori glumac Žarko Laušević, dobila je jedan novi život, jer nije isti doživljaj kada čitate ili slušate. Moja želja je bila da upravo on čita, jer smatram da je Žarkov glas jedan od najboljih sa prostora bivše Jugoslavije. I to se pokazalo kao sjajno, ima puno pregleda na mom YouTube kanalu. Moja ideja je bila da video i pjesma budu objavljeni na promociji knjige, ali kako je epidemiološka situacija veoma loša, odlučila sam da sačekam bolje vrijeme.
Budući da je Žarko znao da pišem toliko godina, i da je upoznat s mojom prvom knjigom, rado je pristao da snimi tu pjesmu. Dugo je bio u Americi, a preko zajedničkih prijatelja smo stupili u kontakt, i tako je došlo do saradnje. U posljednje vrijeme vratio se svom poslu, što me veoma raduje.
Ako smijemo više uopšte govoriti o planovima, imate li u planu još neku saradnju sa Žarkom ili nekim drugim glumcem?
– Teško da se može planirati, posebno dok traje ova pošast koja je poklopila cijeli svijet, ali ja ne mirujem. I kada pripremam knjigu, gledam da je to sinergija više umjetničkih grana, pa je tako moju knjigu likovno ilustrovao dr Nebojša Kavarić, koji je vrstan slikar i čiji motiv sa slike je na korici. Pa sve to lijepo uklopite, i knjigu, i pjesmu, i video, jer ovo vrijeme traži druga rješenja, načine da dođete do čitaoca. Da uživaju u napisanom, naslikanom, izgovorenom. Na književnim večerima moju poeziju je često govorio glumac Jovan Dabović koji ima savršen glas, imam još nekih ideja za ubuduće, ali o tom-potom. Priroda mog posla je takva da poznajem dosta sjajnih umjetnika, pa je moguće da dođe do još neke saradnje.

“Posebno mi je zadovoljstvo što je književnik Bogić Rakočević uvrstio i moju poeziju u antologiju Crnogorske poetese, gdje su zastupljene pjesnikinje od 15. vijeka do danas”

Koje ste formate radili prije Hronike Podgorice? Da li više volite proces pravljenja priča ili snimanje u studiju?
– Sad uređujem i vodim Hroniku Podgorice, ali skoro da nema formata koji nijesam radila na televiziji, počev od uređivanja vijesti na tadašnjem Trećem kanalu, pa emisija iz oblasti medicine, turizma, jutarnji program, popodnevne emisije uživo, brojne reportaže, priloge… Bilo je i zabavnog programa, ali najviše informative. Pitate me da li više volim studio ili snimanje na terenu, pa tu je znak jednakosti. Na terenu je život, bezbroj provedenih snimajućih dana, brojne situacije, događaji, životne priče. Sve to ostavlja traga, vanredna stanja, bombardovanje, poplave, sad epidemija… Šta sve čovjek vidi za života. Studio je druga priča. Emisije uživo nose jednaku odgovornost, ali mnogo veću koncentraciju i spremnost. Nema popravke, gledaoci ne praštaju. Morate biti spremni sto posto, bilo ne terenu ili u studiju, jedino je to pravo.
Rad na televiziji je zahtjevan. Šta nedostaje našim TV stanicama?
– Vrlo zahtjevan, ljudi vas gledaju i morate im pružiti pravovremenu i objektivnu informaciju kako bi vam vjerovali. Danas imate toliko TV kanala da možete da birate šta god želite, ali našim programima generalno nedostaje edukativnih emisija, dokumentarnih, dječijih. Na sreću, TVCG ima tu tradiciju, i odlične emisije i arhiv da nas i podsjeti na neka vremena. Čini mi se da je većina preokupirana politikom i da nas, nažalost, najviše to zanima, umjesto dobrih dokumentaraca. Volim ovaj posao, trudim se da novim generacijama novinara prenesem da je ovo istraživanje, a ne instant informacije kakve nam se često plasiraju. I posebno sam ogorčena što je sve učestalija pojava lažnih vijesti, to nekada pravi nepopravljivu štetu. Pitam se gdje je savjest onima koji ih pišu.
Kakve talente pokazuju Vaše kćerke, kako doživljavaju Vaše uspjehe?
– U našoj porodičnoj kuli različita su interesovanja. Trudili smo se da djeca pokušaju da razvijaju ono što vole. Stariju kćerku Danijelu interesuje nauka, studira fiziku u Sloveniji, ali divno i crta. Kristina pohađa gimnaziju i srednju baletsku školu uporedo, voli ples. Iznenadilo me još od ranije da i ona piše poeziju, koju za sada vješto skriva u nekim rokovnicima. Ponekad uspijem da virnem, pa sam dobro i upamtila stih iz njene pjesme gdje kaže “sve su boje blijede sem ljubavne”. Tako to počinje, vidjećemo… Veoma me raduje što vole da čitaju, što žele da jednog dana srede kućnu biblioteku po njihovoj mjeri. To su moji kritičari.
Kako najviše volite da provodite vrijeme sa porodicom, praktikujete li zajedničke proslave praznika? Gdje ćete dočekati Novu godinu?
– Osim svakodnevne rutine, najviše volimo da putujemo skupa, veoma je teško da nađemo slobodno vrijeme, ali trudimo se i dobro nam ide, pa kad uspijemo, osim po Crnoj Gori idemo u istraživanje po evropskim zemljama. To je bogatstvo koje treba da imamo, upoznavanje drugih naroda i kultura, u tome uživamo. A što se tiče praznika, tu smo zajedno, svi za jednog, jedan za sve. Suprug i ja smišljamo praznike, koji ne postoje zvanično u kalendarima, i svaki dan pun radosti je naš praznik. Gdje ćemo dočekati Novu godinu? Prošle smo bili u Budimpešti, a sada najvjerovatnije kući, jer teško da će koronavirus nestati do tada. Važno je da smo zajedno, ma gdje to bilo.
Kakva Vam je bila ova godina, a šta priželjkujete u narednoj?
– Broj 2020 je zaista obećavao, meni lično godina je bila dobra, vrlo turbulentna, ali kad je čovjek zdrav onda sve može. Za narednu, nadam se boljem. Prije svega, da se ugasi epidemija. A planovi, to se uvijek mijenja. Želim da imam divne trenutke, jer za njih se živi. To želim i čitaocima Gracije, dobro zdravlje i nađite vrijeme za sebe koje će vas oplemeniti.
“Čitaocima Gracije želim dobro zdravlje. I nađite vrijeme za sebe koje će vas oplemeniti”
Gracija 185, decembar 2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...