Dragana Pribilović i Ivona Medigović: Život je lijep

Dvije djevojke spojila je velika ljubav prema Budvi i porodici, pisanju i potreba da na nostalgičan način sačuvaju od zaborava priče i likove iz naše prošlosti

Piše Marina Strugar
Foto Privatna arhiva

Ivona Medigović i Dragana Pribilović su dvije divne talentovane djevojke koje je zbližilo pisanje, naklonost prema zaboravljenim vrijednostima i ljubav prema porodici i prirodi. Toplina, emocije i optimizam koji su prisutni u njihovim tekstovima čine ih tako posebnim, a u svijetu blogera jedinstvenim, što je i prepoznala publika koja ih prati. U prostoriji Organizacije žena Budva Ivona je predstavila svoje priče, a izabrala je, između ostalih, Draganu da ih čita pred publikom.

Šta vas je spojilo, kako ste se povezale?
IVONA: Ljubav prema pisanju. Upoznala sam Draganu na promociji njenih priča koja je održana u prostoriji Organizacije žena Budva, a razgovarala sam sa njom kao da smo prijateljice već dugo. Svaki daljnji kontakt s njom bio mi je kao da pišem nekoj svojoj sestri, a inače nemam običaj da se odmah tako zbližim s nekim.
DRAGANA: Ivonu i mene spojila je velika ljubav prema Budvi i porodici, kao i potreba da na jedan nostalgičan način sačuvamo od zaborava priče i likove iz naše prošlosti. Dvije djevojke iz dva različita kraja Budve spojile su pisana riječ i želja da se što dalje “gurnu” priče iz naših krajeva, Paštrovića i Maina.
Obje ste blogerke i ispisujete divne, emotivne priče… Odakle crpite optimizam?
IVONA: Iz života koji se odvija nesmetano. Kada mogu da radim svakodnevne stvari, i radnje koje me čine srećnom. Kada mogu da provodim vrijeme sa svojom porodicom, ili da se družim sa meni dragim ljudima. Da je sve u redu i da smo svi smo dobro, i meni je dovoljno materijala za pozitivnost.
DRAGANA: Ja sam veliki optimista generalno u životu, ali volim da kažem da je za pisanje ipak potrebno i malo tuge. Makar prstohvat. Sva nedostajanja i svi nedosanjani snovi pronašli su mjesto u mojim pričama. Inspiracija je svuda. Mada je meni glavni i najveći motiv uvijek bila i biće ljubav. Najveću inspiraciju pronalazim u dragim ljudima i u hrabrim ženama iz Crne Gore, od kojih su me dvije odgojile. Moj svijet se vrti oko žena, sa njima živim, o njima pišem i Crnogorke su moja nepresušna inspiracija.
Zašto je sve život lijep?
IVONA: Zato što smo rođeni na Zemlji da svjedočimo ljepoti življenja na istoj, suncu, moru, vazduhu, vodi, prirodi. Zato što svako od nas ima nekog ko taj život čini ljepšim. Zato što možemo nekome, ili sebi, da uljepšamo momenat, sat, dan, život.
DRAGANA: Život je lijep jer je jedinstven. Ne postoje dva ista života i nikad ne znaš kada je kraj zato i jeste čaroban. Dani nam nijesu obećani i niko nam ne garantuje da ćemo se sjutra probuditi i baš u tome i jeste ljepota. Učiniti svaki dan života posebnim.
Zajednička vam je ljubav prema prirodi i ona nalazi posebno mjesto u vašim objavama i zapisima?
IVONA: Priroda je nešto što u ljudskom biću budi njegove dobre strane. Priroda naše države je veličanstvena, a mi bismo trebali malo bolje da je čuvamo, jer ona je naš odraz. Naši krši jesu surovi, ali su lijepi, naše more takođe, šume, planine, jezera. Ovo je sve podiglo naš narod, i dio je nas, to nikako ne smijemo da zaboravimo. Izgubili bismo sebe.
DRAGANA: Veliki sam zaljubljenik u prirodu. Rođena primorka sa srcem negdje na Durmitoru. Uvijek trebam bijeg od grada i gužve. Mada i u Budvi živim na periferiji, što se i vidi po mojim fotografijama, bašte, zelenilo, voda… Nešto su bez čega ne mogu.
Pišete o nekim životnim situacijama, emocijama, borbama, šta za vas znači pisanje?
IVONA: Pisanje je moj put ka sebi, ali i ka drugima. Dar i blagoslov što imam sposobnost da svoje emocije i, uopšte, mišljenja pretočim u riječi. Takođe je i terapija, duhovna, psihološka i emotivna.
DRAGANA: Za mene je pisanje sastavni dio života. Nema dana u kojem ne zabilježim makar jednu riječ, i svuda po torbi i džepovima su mi papirići sa rečenicama i mislima koje kasnije postanu dio neke priče. Pisanje sam ja. Više i ne odvajam neko posebno vrijeme da bih pisala. Pišem usput i svuda. I baš u tome je čar.
Ivona, mlada ste i hrabra žena, sa toliko ljubavi prema svijetu i ljudima. Pratioci na društvenim mrežama Vas obasipaju izrazima divljenja, kako to doživljavate?
– To je za mene jednostavno nevjerovatno, nešto što nijesam očekivala, niti mislila da će biti u ovoj količini. Ne mislim o broju reakcija, već o količini emocija koje ljudi iskažu prema meni i mom pisanju. Neopisivo sam im zahvalna na tome. Za mene ima veliki značaj to što svojim pisanjem probudim nešto u drugom ljudskom biću.
Imali smo priliku da pročitamo Vašu priču Život sa invaliditetom, posebnu zahvalnost dugujete svojoj porodici za mnoštvo lijepih trenutaka i uticaja na Vaš doživljaj života.
– Tako je, prvenstveno roditeljima, jer su uvijek činili, i čine, za mene i moju braću sve što je u njihovoj moći. Uz njih je bilo lako steći lijep doživljaj o životu, i zavoljeti isti. Uvijek su nam davali dobre primjere. Zatim zahvalnost dugujem i braći, oni su, pored roditelja, izvori moje snage i svega pozitivnog. Predivna su bića, i tu bih mogla navesti toliko toga, ali hajde da samo kažem da su braća za primjer.
Ja sam Ivona Medigović, tako se zove Vaš Instagram profil. Ko je, zapravo, Ivona Medigović?
– Ivona Medigović je osoba koja voli život, zadovoljna je svojim, i u istome pronalazi sreću. Nastoji da ostane dobro raspoložena, i trudi se da radi ono što je čini takvom. Kao i da bude dobra osoba sebi i drugima. Živi u Petrovcu na Moru sa roditeljima i dva brata, i tvrdi da je oni čine osobom kakva jeste.
Da li biste nešto poručili našim čitaocima?
– U svojim tekstovima, uglavnom, ono što želim poručujem na opširniji način, ali za kraj bih izdvojila sljedeće. Ne zaboravite – život je lijep, a mi smo svi jednaki.
Dragana, stojite iza bloga Dragana, cvijet iz kamena, koji je privukao veliku pažnju, a nije klasičan u smislu trenutno popularnih Instagram profila. Kako je sve počelo, kako nastaju Vaše priče?
– Sve je počelo spontano. Godina sam imala i skrivala od svijeta bilješke i priče zabilježene na listovima papira i poleđinama kutija od slatkiša. Strah od reakcije društva me je dosta sputavao, ali onda sam preko noći odlučila da je vrijeme da sve te priče objavim. Objavila sam prvu… I evo gdje sam sad. Poslije prve nije bilo stajanja. Jednom kad kreneš u ovo, rekla bih da nema nazad. Ruke ne prestaju da pišu. Moje priče nastaju svuda… Na putu do posla, u taksiju, dok čekam red u pošti. I često me možete vidjeti kako stojim na ulici i u notesu telefona brzinski bilježim misli, da mi ne pobjegnu. Priče nastaju kada se najmanje nadam. Riječ po riječ. Nekad i sama ne znam šta sam napisala dok malo ne odmorim i pročitam zapisano.
Zašto Dragana, cvijet iz kamena?
– Dragana, cvijet iz kamena, jer sam jedna kršna Crnogorka, od skoro dva metra. Sva ovako oštra i na prvi pogled jaka, a u stvari sam veoma senzibilna. I jako krhka i ranjiva. I eto… Nekako se samo nametnulo. Cvijet iz kamena, baš kao što kažu i za ovu zemlju koja je moja nepresušna inspiracija.
Kroz Vaše priče nam donosite duh prošlosti, oživljavate neke drugačije vrijednosti i svjetonazore?
– Duh prošlosti je ono što želim da oživim i prenesem u sadašnjost. Žene, Crna Gora, kultorološki fenomeni, nepisana pravila, čojstvo i junaštvo. Sve su to teme koje su temelj mojih priča, a tim pričama sam doprla do srca mojih čitatelja i ovom vremenu koje sve otima i ispušta dala notu nekih drugih vremena. Kojih se svi rado sjetimo i koja nam svima izmame suzu.
Ko je zapravo Dragana Pribilović?
– Dragana Pribilović je malo povučena osoba kojoj je porodica centar svega i najvažnija stvar na svijetu. Po struci turistički tehničar i završavam Fakultet političkih nauka. Pored svega toga, ipak najbolje baratam sa ljubavlju. Jednoga dana bih voljela da imam ukoričena u svojim rukama sva svoja piskaranja, ako ništa drugo da ja znam gdje su.

 

DRAGANA: “Moj svijet se vrti oko žena, s njima živim, o njima pišem i Crnogorke su moja nepresušna inspiracija”
Budimo staromodni…
Njegujmo tradiciju bioskopa petkom i prženica nedjeljom…
Budimo staromodni. Imajmo psa koji se zove Džek i ne dajmo mu da se penje na krevet…
Budimo staromodni… Zovimo neku staru izlizanu pjesmu našom…
Budimo staromodni… Ti iz kreveta viči “kafaaaaa”, a ja ću “ideeeee”.
Budimo staromodni… Kupuj mi karanfile umotane u bijeli papir…
I ćutimo dok čitamo svako svoje novine uz kafu…
Budimo staromodni… Opominji me da ne idem u krevet mokre kose i da zaključavam vrata dva puta…
Budimo staromodni… Tvoja obaveza neka bude donošenje hljeba, a moja ručak…
Budimo staromodni… Govori mi kako sam ljepša bez šminke… A najljepša kada se tek probudim…
Budimo staromodni dijelimo poslove na muške i ženske…
Budimo staromodni imajmo terasu sa muškatlama koje rastu iz starih lonaca na tufne…
Budimo staromodni, ljubi me u ruku i čelo dok ti vezujem kravatu…
Budimo staromodni… Peglaću ti košulje na crtu i kragne na oštro… Budimo staromodni, ne daj mi da sama zamijenim sijalicu i u prodavnicu idi sa spiskom… Budimo staromodni… Gledajmo kvizove takmičeći se jedno protiv drugog, nikada ne uzimajući istog takmičara za favorita…
Budimo staromodni… Kada malo prekoračiš brzinu ja ću da prijetim izlaskom iz kola…
Budimo staromodni… Imajmo jednu od onih vječnih slika ispred fotografskog platna…
Budimo starmodni… Slaću ti poruke “ručak je gotov” na koje ćeš odgovarati sa “stižem”.
Budimo staromodni… Svađajmo se oko toga ko je zaturio daljinski i ko ide da prospe smeće…
Budimo staromodni, neka naša kuća bude omiljeno mjesto za okupljanje naših prijatelja…
Budimo staromodni… Idimo u crkvu nedjeljom i obucimo nešto konzervativno… Ja bih mogla haljinu do peta, a ti jedan od onih džempera ispod kojih viri bijela košulja…
Budimo staromodni, šaljimo djeci u školu užinu od kuće… Budimo staromodni, imajmo djecu… Kuću i psa.
Budimo staromodni… Ostanimo čitav život zajedno.
(Dragana Pribilović)

 

IVONA: “Pisanje je moj put ka sebi, ali i ka drugima. Dar i blagoslov što imam sposobnost da svoje emocije pretočim u riječi”
Znaš, ja sam tu samo da volim.
Vazduh, prirodu.
Ljude.
Onako naivno k’o dijete, neproračunato, da dam sve ili ništa, i nadam se najboljem, da vjerujem u najbolje.
Da volim život.
Da živim, ono što mi je dato, najbolje što znam.
Da gledam u život i osmijehnem mu se.
Da gledam u njih dvojicu i ne brinem.
Da gledam u njih dvoje i osjećam se sigurno.
Da volim, i živim za one koje volim.
Znaš, ja sam tu samo da budem srećna.
Da udahnem onaj minijaturni udah koji moja pluća mogu da naprave, i budem srećna zbog strujanja vazduha kroz moje nozdrve. Da me srećnom čini kada kroz taj zrak osjetim mirise života.
Da zbrojim još jedno jutro, još jedno veče, u svome krevetu na svome jastuku, srećna zbog prošle noći, srećna zbog novog dana.
Znaš, ja sam samo tu da se radujem.
Porodici, rođacima, prijateljima.
Dugim razgovorima sa prijateljicama.
Mački.
Suncu i moru, planinama i cvrkutu ptica.
I kiši kada je se zaželim.
Dobroj hrani kada bez problema klizne niz grlo.
Šetnjama, šarenim ešarpama, šljokicama i torbicama.
Ukrasnim stvarčicama i mirisnim kupkama.
Znaš ja sam samo tu da volim i tražim sreću, i da se trudim da istu i kod drugih vidim.
Da uputim lijepu riječ.
Napravim šalu.
Pružim utjehu i savjet.
Znaš, ja sam tu samo da štitim, onako kako fizički ne mogu, da nadoknadim na drugu bandu.
Da budem mirna luka, ali i jaki sud kad zatreba.
Da gurnem istinu pred oči i zagrlim kad zaboli, pa stegnemo zube zajedno, zarad nekog dugoročnijeg dobra.
Znaš, ja sam tu samo da uživam život, i da pravim prave izbore.
Da osluškujem svoje srce i čujem sopstveni puls.
Da ga čujem kako kuca neumorno, pod pritiskom neskvakidašnje oformljenog grudnog koša, i štita i teškog zamora.
Da se vodim njime, jer tako jedino ostajem svoja.
Da okrenem lice ka suncu, zatvorim oči i osjetim strujanje vazduha po koži.
Da izaberem da je ovo što živim život koji ću da uživam, a ne krst koji ću da nosim, jer imam blagoslov da mogu da biram.
Znaš ja sam samo tu da stvaram.
Da crtam zvijezde.
Oslikavam duge.
I oblake bojim u pastelne boje.
Da pustim kišu da pada, ali da na prozoru nacrtam smiješak.
Kada mi je već dato da dušu ispišem u svoje tekstove.
Da radim ono što volim.
Da radim ono što znam, da budem svoja.
Da bi vrijedjelo.
Da budem ja.
A ja sam Ivona Medigović.

Gracija 173/174, 20.12.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...