Draško Brguljan

Kapiten vaterpolo reprezentacije Crne Gore pokazao je sa koliko ljubavi i posvećenosti pristupa sportu još od početaka u kotorskom Primorcu 1994. i brojnih utakmica koje je odigrao za reprezentaciju i razne klubove, pa do danas. Za sve ove godine bavljenje vaterpolom uspio je da očuva radost prema igri, treningu, pobjedi. Nedavno je ubilježio još jednu medalju, još jedan u nizu uspjeha u karijeri

Piše Marina Strugar
Foto Marija Stanković,
privatna arhiva

Kakav je ukus pobjede?
– Ukus pobjede je uvjek sladak, naročito sada, jer se od Svjetske lige 2018. nismo radovali uspjehu reprezentacije. Bronza sa Evropskog prvenstva treba da nas natjera da još više želimo, da još jače radimo i da u budućnosti vjerujemo da možemo do najsjajnijih odličja. Ovim rezultatom smo pokazali koliko možemo, znači, na nama je.
Iza svakog uspjeha stoje rad i predanost, kada bi se Vaš mjerio brojem treninga, putovanja, utakmica bio bi to dugačak niz. Koliko puta ste sebi rekli da se Vaš put isplatio?
– Uvijek se isplatilo, čak i kad ne postignemo neki rezultat. Uživam u svakom minutu u bazenu i najveća nagrada mi je što mogu da radim ono što volim. Na sreću, nisam imao većih povreda. Mislim da su za sportiste to najteži trenuci, kada toliko želite da igrate, a ne možete. Bilo je puno uspona i padova, ali to je u sportu sve normalno, te stvari se prihvate kroz godine iskustva i onda je mnogo lakše.
Poznato je da sportisti imaju određene rituale prije utakmica, da li Vi imate neki?
– Ranije smo svi imali neke male rituale, presvlačiš se na isto mjesto u svlačionici, robu slažeš isto… Sad ih ja uopšte nemam. Jednostavno je, ono što ste na treningu to ste i na utakmici. Meni je najvažnije da pred utakmicu imamo hranu prilagođenu za ono što nas čeka, i jako mi je bitan taj jutarnji trening pred utakmicu. U klubu često nemamo taj zajednički trening, ali ja uvijek odem. Mislim da nije ritual, samo želim da se pripremim za utakmicu kako meni odgovara.
Ko je ostavio najveći pečat u Vašoj karijeri?
– Najvažniji u cijeloj priči su Vjekoslava i Zoran, moji roditelji. Oni su najzaslužniji za ovo što sam postao, i sve što sam u životu postigao. Zaslužan je, naravno, svaki trener sa kojim sam radio, od kad sam prvi put skočio u bazen. Od svakog sam ponešto naučio, a imao sam sreću da radim sa nekoliko izuzetnih trenera. Izdvojiću Zojku Ivanovskog, njemu puno dugujem, prihvatio me je kada su neki govorili da neću biti neki igrač. Vjerovao je u mene i na tome sam mu vječno zahvalan. Po mom mišljenju, veoma su bitni igrači sa kojima igrate kroz karijeru, i što se tiče reprezentacije, i kluba. Početak karijere dosta toga odredi, a ja sam imao čast da igram sa “igračima starog kova”, Nenom Vukanićem i Vasom Subotićem, reprezentativcima velike Jugoslavije. Da mi kapiten bude jedan Nebojša Milić, koji nam je bio kao stariji brat. Sa Zokijem Nikčevićem, majstorom vaterpola, kasnije i sa legendama Vicevićem i Uskokovićem.
Šta u Vama izaziva vaterpolo?
– Radost, kroz cijelu karijeru me to prati. Radujem se svim treninzima, utakmicama, velikim takmičenjima, punim tribinama…
“Uživam u svakom minutu u bazenu i najveća nagrada mi je što mogu da radim ono što volim”

Koje vrijednosti njegujete u svojoj porodici?
– Uvijek smo tu jedni za druge, što god da nas snađe. U porodici imamo veliku podršku.
Koje strahove u Vama budi savremeni način života?
– Strah da će jednog dana naša djeca živjeti u virtuelnom svijetu, da će biti predebeli, zavisnici od interneta, mobilnih telefona i sličnog, bez ikakvih intelektualnih i fizičkih aktivnosti. Da neće osjetiti pravo prijateljstvo, ljubav, povjerenje, i koliko lijepog ima u prirodi oko nas.
Kada biste imali moć da mijenjate svijet, šta biste uradili?
– Uveo bih zakone kojima se pazi na svu djecu svijeta, niko od njih ne bi bio gladan i tužan. Ne bi bilo ni maltretiranja i ubijanja životinja, sve bi bile zaštićene.
Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili kroz život i posao?
– Da kod nas i uspjeh i neuspjeh traju dva-tri dana, onda se sve zaboravi i život ide dalje. Tu je sport dobar, jer uvijek nakon neuspjeha dođe novi trening, priprema za nešto što slijedi i nema vremena za tugovanje.
Vode li Vas kroz život emocije ili racio?
– Uglavnom uskladim i jedno i drugo, trudim se da nađem balans kod velikih odluka. Nekad više poslušam srce a nekad racio, zavisi dosta i kakve su odluke u pitanju.
Šta Vas može povrijediti?
– U privatnom životu ne puno toga, jer sam navikao već na razne nepravde, nažalost ljudi sve više gledaju samo svoju korist. U sportu ne volim lijenost, nezainteresovanost, a najviše neborbenost.
Šta radite kad Vam dođe “žuta minuta”?
– Posljednjih godina mi sve manje dolazi, valjda sam naučio da se ne opterećujem. A i kad dođe, gledam da se sklonim, da ne kažem ništa loše nikome, da se poslije ne bih kajao.
Bez čega ne možete zamisliti život?
– Ne bih mogao zamisliti život bez prijateljstva, onih pravih druženja, ljubavi prema porodici i, naravno, bez vode. (smijeh)
Moto kojim se vodite?
– Nemam neki određeni moto, nikad ga nisam ni imao. Uglavnom se trudim da dam sve od sebe na čemu god da radim, za mene je to jedini moto i siguran sam da se svaki rad isplati kad se dovoljno trudi i vjeruje.
Ko ima privilegiju da Vas dobro poznaje?
– Porodica i prijatelji me sigurno dobro poznaju privatno, saigrači iz ekipe sa  sportske strane.
Koje navike želite da se oslobodite?
– Da manje psujem sebe kad se naljutim, jer se najčešće naljutim na samog sebe.
Na šta trošite posljednje pare?
– Na Politikin Zabavnik, knjige i voće.
Koju destinaciju biste nazvali svojim energetskim mjestom?
– Pošto sam dugo u inostranstvu, svaki povratak u Kotor i Crnu Goru mi je energetska bomba, još ako sam sa prijateljima pored mora, uz dobru šalu i dobru hranu, nema ništa bolje.
Šta priželjkujete u budućnosti?
– Samo zdravlje, i da me pred kraj karijere zaobiđu povrede.

Gracija 177, 6.3.2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...