Druga strana pobjede

Naučiti da ustaneš nakon svakog pada najbitnija je vještina u životu

Piše Tatjana Kuljača

Posmatrala sam je sa tribina sportskog centra, na čijem parketu sam se i ja davno takmičila. Zagrijava se, jurca sa drugaricom, pitam se hoće li imati snage da odradi kako treba kad dođe red da ona da sve od sebe. A onda zastane, pa se namjesti u početnu poziciju u onom svom bijelom kimonu i sa ozbiljnošću samuraja izvodi kate… Pitam se, po stoti put, kako iz nečega tako mršavog izlazi takva snaga.
Dođe red i na nju. Izašla je i uradila najbolje što je znala i umjela. Osvojila je bronzu. Skočili smo svi da čestitamo, a ona mi uz široki osmijeh reče:
“Mama, da nisam zeznula ‘šuto’, bila bih prva!” Veze ja nemam šta je “šuto”, ali kontam da je nešto ozbiljno.
“Super si bila! Vježbaćeš taj ‘šuto’, pa će leći k’o podmazan drugi put, bravo!”, vikala sam s tribina kao svaki srećni roditelj sa smanjenim osjećajem za sopstveno ponašanje, prouzrokovan naletom serotonina.
Presvukla se, pozdravila sa drugarima i krenule smo prema kući, sa usputnom skitnjom po gradu, da napravimo pravo žensko popodne (Kad prije, hej!). U jednom momentu, moj mali samuraj me zapitao:
“Mama, zašto neka djeca plaču kad izgube?”
“Zato što im je iz nekog razloga sport put do pobjede. A sport mora da bude sam sebi cilj. Takmičenje mora da bude zabava i druženje, prije nego cilj da se pobijedi”, odgovorila sam.

Ne nauče nas pobjede onoliko koliko porazi. Pobjede su slatke. Uljuljkaju nas, hrane nam ego, naučimo da nam nema ravnih. Padnemo onda kada smo najsigurniji u sebe

Prećutala sam ono što stvarno mislim o gubitku, jer nisam sigurna da li je dovoljno velika da shvati. Poznajem puno odraslih ljudi koji i dalje ne shvataju. Ne očekujem to ni od nje, bar još ne.
Kada se sa prvog takmičenja u životu vratila sa srebrnom medaljom, nakon samo par mjeseci treniranja karatea, koliko sam se radovala zbog nje toliko sam istinski vjerovala da bi bolje bilo da prvi put nije osvojila ništa. Ukus prerano osvojene nagrade može samo dodatno da zagorča svaki gubitak kasnije. Tako je i bilo. Naredna dva takmičenja nije osvojila ništa. Vratila se blago utučena.
“Bitno je da daš sve od sebe i ne porediš se sa drugima. U ovoj igri tvoj protivnik je zamišljen, nije stvaran. Ako uspiješ da ga pobijediš, postaju nevažni drugi takmičari i ono što ćeš iz sale ponijeti. Bićeš ponosna na sebe jer si bila najbolja što možeš! Nagrade će jednom doći, kad bude vrijeme za njih”, objašnjavala sam, nadajući se da će me shvatiti.
Nisam joj rekla da je u životu najbitnije oguglati na poraze i nastaviti dalje poslije svakog spoticanja. Paziti kako kroz život gaziš. Istrenirati stopala na najsitnije kamičke. Steći snagu, oštirinu, izoštriti sluh, vid, imati oči na potiljku… Jer kad tresneš o zemlju, a tresnućeš, sigurno, lakše ćeš poslije ustati.
Ne nauče nas pobjede onoliko koliko porazi. Pobjede su slatke. Uljuljkaju nas, hrane nam ego, naučimo da nam nema ravnih. Nerijetko se dešava da nas u životu vrijeme tako lako pregazi, dok oni koji smo smatrali slabijima od sebe usput uče, ustaju se, treniraju, jačaju, postaju bolji, prevazilaze nas. Padnemo onda kada smo najsigurniji u sebe.
Sutra će pasti na ispitu. Znaće da mora da zagrije stolicu da bi ga položila.
Sutra će je dečko povrijediti. Neće biti hladnokrvna, ali će znati da će na njegovo mjesto doći neko ko je više zaslužuje. Da nije smak svijeta. Moja baba je znala reći jedan se oteg’o, drugi se proteg’o. Sjajan slogan!
Sutra će dobiti otkaz. Neće pasti u depresiju. Jer je radila najbolje što je znala i to znanje će sjajno iskoristiti u firmi koja će znati to da cijeni. Prinudni odmor će joj biti divna prilika za relaksaciju do novog posla.
Sutra će možda ostati bez prebijenog dinara. Znaće da ga je i prvog puta stvorila sa svoje dvije ruke i da će to uraditi opet.
Zato je naučiti da ustaneš nakon svakog pada najbitnija vještina u životu. I istrenirati taj “šuto” da sve grmi kad raspali “zamišljenog” protivnika.

Gracija 168, 11.10.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...