spot_img

Drugo lice straha

Strah stvara nemir i paralizuje. Ali, ako znamo kako da mu se suprotstavimo, može da se transformiše u inspiraciju

spot_img

Vilijam Džejms Sidis, prema nekima najinteligentniji čovjek na svijetu, daleke 1900. imao je nepune dvije godine a znao je da čita na maternjem engleskom jeziku. Sa četiri je pisao na francuskom, a sa pet je bio poznat po svom preranom lingvističkom znanju i spretnom računanju. Kao osmogodišnjak je smislio logaritamsku tablicu, a četiri godine kasnije primljen je na Harvard gdje je diplomirao s 16 godina, nakon što je zadivio studente i profesore svojom teorijom o četvrtoj dimenziji čvrstih tijela. Vilijam nije bio kreativan samo u oblasti matematike, dok je studirao na Harvardu govorio je i pisao sedam jezika: francuski, njemački, ruski, grčki, latinski, armenski i turski. Školske sposobnosti i uspjesi napravili su od njega pravu zvijezdu. Novinari su čekali u zasjedama kako bi ga intervjuisali, svi su htjeli da imaju dokaze o njegovoj genijalnosti u matematici, a i Harvard se hvalio kako među svojim studentima ima mladog genijalca. Ali, nešto je krenulo naopako: od dvanaeste godine Vilijam je imao čitavu seriju “nervnih iscrpljenosti”, povremenih depresivnih epizoda koje su nastavile da ga prate cijelog života. Počeo je da osjeća strah od uspjeha i pritiska koje su vršili mediji i njegov rođeni otac. Na kraju je odlučio da sve napusti, a kako bi pobjegao od uspjeha prihvatio je mjesto običnog službenika.

Sigurnost ili izazov nepoznatog

Slučaj Sidis, mada postoje mnogi drugi slični njemu, govori nam da postoji veza između kreativnosti i emocija, uspjeha i straha. Od najranijeg djetinjstva utjehu tražimo u sigurnosti i predvidljivosti, pronalazimo olakšavajuće načine u situacijama koje se ponavljaju: zbog toga djeca vole stalno da slušaju iste priče. Iz istog razloga vole i svakodnevna rutinska ponavljanja (hranjenje, kupanje, spavanje, itd). Od prvih nedjelja rođenja istovremeno postoji i jedan suprotan osjećaj koji nas tjera prema svemu novom i nepoznatom. Ta snaga je vidljiva već kod novorođenčeta koje pogledom istražuje prostor i predmete koji ga okružuju, a još više kod beba koje pužu i udaljavaju se od majke kako bi
upoznale ostale prostore i predmete. Strah i radoznalost dvije su strane iste medalje: s jedne je strah od nepoznatog i svega novog, drugačijeg i potencijalno opasnog, a s druge je uzbuđenje zbog otkrića i rizika, zadovoljstvo upuštanja u nepoznato i nepredvidivo, stavljanja na probu sopstvene hrabrosti. Višak straha nas tjera da se držimo poznatih ulica, da se bojimo svega onog što ne poznajemo ili onog što mislimo da nećemo moći kontrolisati. Radoznalost i zadovoljstvo što možemo da učestvujemo u nekim promjenama predstavljaju osnovne pokretače istraživanja i kreativnosti. Jedna sigurna baza je fundamentalna kako bi mogle da se preuzmu različite inicijative. Birati, međutim, uvijek i samo sigurnost, stvoriće, prije ili kasnije, dosadu, proizvesti nezadovoljstvo, zatvaranje,
konformizam. Upuštanje u intelektualne, sentimentalne ili poslovne avanture
stvara veće mogućnosti za puniji i bogatiji život.

Strah kao pokretač

-

Ovo pitanje je, ustvari, mnogo kompleksnije nego što na prvi pogled može da izgleda. Strah, jedan od primarnih osjećaja zajednički svim živim bićima, ima pozitivnu ulogu u prepoznavanju i stabilisanju prioriteta, u odustajanju od nesmotrenih, opasnih i besmislenih odluka. Sem toga, kada nije paralizirajući ili pretjeran, strah je zaslužan za stvaranje napetosti i uzbuđenja, više produktivnih nego neproduktivnih osjećaja. Takozvani thrilling pronalazi hranu u jednom fizičkom i emotivnom stanju koje ima efekat aktiviranja mentalnih procesa, umjesto da ih ne dopušta. Kada osjetimo strah nervni sistem se trenutno aktivira i um velikom brzinom “skenira” sve raspoložive podatke: kontekst u kojem se nalazi, tuđe intencije, svako za i protiv, moguće i nemoguće situacije. Veliki reditelj i scenarista trilera Alfred Hičkok, pričao je kako ga je otac kao dječaka kaznio i poslao kod svog prijatelja policajca da jednu noć provede u zatvoru. Kao žrtva sopstvenog straha i neizvjesnosti svoje sudbine, Alfred je razmišljao o svim mogućim ishodima i zavjerama njegove avanture, započinjući tako put koji ga je doveo do stvaranja njegovih slavnih filmova. Kao Hičkok, mnogi drugi reditelji i pisci inspiraciju su pronalazili u strahu i igrali se s tim osjećajem stvarajući mnoga značajna djela. Od Edgara Alana Poa i Stivena Kinga do Stivena Spilberga, strah je bio veliki pokretač za nastajanje kreativnih proizvoda, veoma cijenjenih od strane publike. S druge strane, i ljubitelji “strašne” pisane riječi i gledaoci filmova osjećaju zadovoljstvo plašeći se, jer strah često razbija monotoniju, kreira interesovanja, podiže nivo pažnje.

Opasnosti hroničnog straha

Ali, intenzivan ili hroničan strah ima paralizirajuće dejstvo na djelovanje, na mišljenje, na osjećaje i kreativnost. Može stvoriti stanje nemira (i/ili depresije) koje vremenom redukuje samopouzdanje, osjećaj sigurnosti, želju za preduzimanjem i eksperimentisanjem: sportist osjeća strah da neće biti u visini ličnog rekorda, pisac osjeća paniku pred praznim papirom, učitelj osjeća blokadu prije ulaska u razred, učenik će ćutati iz straha da ne kaže glupost…
Blokiranje izražavanja misli i djelovanja mogu da izazovu različiti faktori, neki su percepcijskog karaktera, neki uključuju emotivnost, osjećaj sigurnosti, viđenje samog sebe, individualni temperament. Tu spadaju i strah od pogrešnog poteza, pretjerana potreba za sigurnošću i zaštitom, strah od osude pretpostavljenih ili kritika kolega, nedostatak motivacije, čitava kolekcija promašaja iz prošlosti. Nedostatak ljubavi i pažnje u djetinjstvu, kao i pretjerane kritike i kazne, mogu da omoguće nastajanje nesigurnosti koja će blokirati
spontanost i preduzimljivost. Na edukativnom planu, kako bi se smanjilo djelovanje koje koči kreativnost, potrebno je stvoriti pogodan ambijent za istraživanje i eksperimentisanje, cijeniti originalne ili drugačije ideje, izbjegavati isticanje svakog pojedinačnog neuspjeha, iskoristiti greške na konstruktivan način, podsticati radoznalost, ne vršiti pretjeran pritisak – što se može naučiti iz slučaja Sidis.

GRACIJA 120/2017.

Priredila Snežana Crkvenjaš

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO