Društvene mreže i mediji gdje je granica?

O uticaju društvenih mreža na kulturu komunikacije, slobodi govora, medijima i medijskoj pismenosti za Graciju govore komunikolog Radica Zeković, psiholog Radoje Cerović i novinari Aleksandra Mudreša i Darko Ivanović

Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković, privatna arhiva

Živimo u vremenu kada je uticaj društvenih mreža veoma visok i gdje su one postale ključna platforma pojedinaca, grupa i organizacija za prenošenje stavova i komuniciranja s javnošću. Zato je važno skrenuti pažnju na način, granice i odgovornosti u takvoj vrsti javne komunikacije. Uticaj društvenih mreža na kulturu komunikacije danas ima i prednosti i nedostataka. Pitanje slobode govora je veoma ozbiljan pokazatelj ukupnih prava i sloboda jednog društva i svakog pojedinca. Medijska pismenost je stub modernog društva, a nezavisni mediji od suštinskog su značaja za funkcionisanje demokratije. Mediji se mijenjaju, novinarstvo se mijenja, komunikacije i PR su važniji nego ikada kako za državni aparat, tako i za privatne kompanije. Međutim, u doba uspona društvenih mreža, kada svako ima svojih pet minuta slave, pitamo se koliko slobode je dovoljno i gdje je granica.
Šta o ovim temama misle naši iskusni komunikolozi, psiholozi i novinari, pitali smo Radicu Zeković (UNDP), Radoja Cerovića (Communication Strategies & Consulting), Aleksandru Mudrešu (TV Vijesti) i Darka Ivanovića (The Badger crew, NVO 35 mm).

 

Aleksandra Mudreša, novinarka

Bitka za profesionalno i nepristrasno novinarstvo nije izgubljena

“Naravno da u Crnoj Gori ima prostora za slobodno novinarstvo, u takvom mediju i radim”

U digitalno doba brojni su izazovi za novinara, od provjere izvora informacija do razlikovanja informacije od lažne vijesti ili propagande od istine, jer danas svi mogu preuzeti ulogu novinara, a to donosi rizik. Kako se Vi nosite s tim?
– Nijesam saglasna s tim da danas svako može biti novinar, a i na taj način se želi marginalizovati ili omalovažiti značaj novinarstva u savremenom dobu. Svi oni koji traže odgovore na pet osnovnih novinarskih pitanja (ko, gdje, kad, kako i zašto) teže mogu upasti u zamku i prenijeti lažnu vijest ili neprovjerenu informaciju.
Društveni mediji postali su dominantni i u ličnom i u profesionalnom životu svih nas, pa i u životu organizacija i institucija. Mislite li da je profesija ugrožena? Kako vidite budućnost novinarstva?
– Ljudi imaju jednostavan izbor – ili će vjerovati društvenim mrežama na kojima pojedinci i grupe objavljuju lična mišljenja, iskustva i zapažanja, ili će se informisati preko medija u kojima bi trebalo da rade profesionalci koji na objektivan način prikazuju stvarnost. Istina je da danas živimo vrijeme u kom ima medija kojima istina nije na prvom mjestu, a što je posebno problematično za one koje nazivamo javnim ili servisima svih građana. Ipak, bitka za profesionalno, objektivno i nepristrasno novinarstvo nije izgubljena.
Ima li u Crnoj Gori prostora za slobodno novinarstvo? Koji su osnovni razlozi postojanja cenzure/autocenzure i pritisaka na medije i kako bi, kao društvo, trebalo da se borimo protiv toga?
– Naravno da u Crnoj Gori ima prostora za slobodno novinarstvo, u takvom mediju i radim. Cenzura i autocenzura su vjerovatno rezultati pritisaka političara i to, pretpostavljam, znaju oni koji na to pristaju, ali čini mi se posljednjih godina i velikih kompanija koje su najveći oglašivači u crnogorskim medijima.
Danas o medijima pričaju svi (političari, analitičari…), a najmanje kritičko društvo koje bi trebalo da bude kontrolor rada medija. Čemu to vodi?
– Rad novinara svakodnevno je izložen sudu javnosti, a građani s pravom mogu da dijele kritike i sugestije na njihov rad. Kritičku svijest moramo razvijati od malih nogu, a moćnici nas se moraju plašiti jer smo im mi (građani) dali vlast i sve njene mehanizme.
Mnogo puta ste bili intervjuisani. Postoji li neko pitanje koje biste voljeli da Vam neko postavi, a do sada niko nije uradio?
– Nikad me niko, na primjer, nije pitao jesu li novinari adekvatno plaćeni za ono što rade.

 

Radica Zeković, komunikolog

Tehnologija razvija otuđenost

“Društvene mreže su samo oruđa, ali ljudi postaju njima obuzeti”

Društvene mreže mijenjaju način na koji komuniciramo. Brojne su njihove prednosti, ali nije li tačno da nas digitalna komunikacija sve više otuđuje?
– U mobilnom svijetu društvene mreže su, uz online medije, glavni pokretači razvoja komunikacije. One imaju potencijal javne rasprave kao temelja demokratije i uticaja na društvene promjene, jer omogućavaju svakome da kaže što misli. Međutim, veoma je važno imati razvijenu svijest o tome da smo, kada javno komuniciramo putem svojih privatnih korisničkih naloga, odgovorni za sve što kažemo ili napišemo u javnom prostoru. Tehnologija daje taj privid opšte povezanosti, ali razvija i otuđenost. Društvene mreže su samo oruđa, ali ljudi postaju njima obuzeti. Kad emocionalnu konekciju zamijenimo digitalnom, često izgubimo osjećaj da učestvujemo u nekom događaju. Zaboravimo kako da budemo ljudi. Mnogo se oslanjam na tehnologiju u dnevnoj komunikaciji. Svakodnevno koristim mnoge oblike digitalne komunikacije, ali i dalje najviše volim da komuniciram uživo. Ako je pet ljudi došlo na sastanak, želim da razgovaram sa svima njima.
Kada su komunikacije u pitanju, u sferi održivog razvoja i klimatskih promjena, šta vidite kao najveći izazov ne samo u Crnoj Gori nego globalno?
– Održivi razvoj i klima popularni su izrazi u savremenom diskursu, ali i dalje postoje brojni izazovi u njihovom komuniciranju, razumijevanju i primjeni. Koncept održivog razvoja danas je i pitanje konkurentnosti jedne zemlje ali i zahtjev politika UN i EU. Kako komuniciramo klimatske promjene ključno je za angažman ljudi. Problem nije što ljudima nije dato dovoljno činjenica, već što im nisu date na pravi način. Postoji problem na nivou kolektivnog djelovanja, jer poruka je poslata ali nije primljena. Kao najveći izazov vidim našu nespremnost da mijenjamo navike, čak i pred vratima globalne klimatske krize sa kojom smo suočeni. Ne treba zaboraviti da većina ljudi ne živi svoj život kao niz izolovanih ponašanja na koja mogu lično uticati i preokrenuti ih u održiviji smjer. Ne možemo imati istinski održivo društvo koje nije i inkluzivno. Tamo gdje postoje ogromne nejednakosti u bogatstvu kao što to danas imamo, ili gdje postoje nejednakosti uzrokovane religijom, etničkom pripadnošću ili rodom, to nije održivo. Onoga ko je gladan, ko se bori da nađe pristojan posao i osigura egzistenciju svoje porodice – životna sredina ne zanima.
Mnogo se govori o pitanjima različitosti i inkluzije. Kako ih najbolje komunicirati?
– Vjerujem u različitost, jer ona vodi inovacijama i promjenama. Važno je okružiti se raznolikim timom koji uključuje i muškarce i žene. Ali ne govorim samo o toj vrsti različitosti, već o različitosti na širem planu, koja uključuje raznolikost iskustava, porijekla, stilova, načina razmišljanja. Prednosti različitosti i inkluzije su jasne, ali čak i najnaprednije organizacije suočavaju se s izazovima da sa riječi pređu na djela. Socijalna inkluzija je stvar kulture i zabluda je da se promjene dešavaju s vrha prema dolje. One moraju da se dese na svim nivoima. Sva istraživanja govore u prilog tome da različitost stvara kreativne timove i povećava šanse za uspjeh. Ako želimo različitost, treba da u svoj tim primamo ljude koji nisu poput nas. Tada ćemo je lako i komunicirati jer je ključ svake dobre priče autentičnost. Kada postanemo istinski svjesni da možemo učiniti više i budemo osjećali odgovornost kada je u pitanju stvaranje kulture inkluzivnosti, promjene će se dogoditi.
Mnogo puta tokom karijere ste bili intervjuisani. Postoji li neko pitanje koje biste voljeli da Vam neko postavi, a to do sada niko nije uradio?
– Mnogo putujem, ali niko me još nije pitao koja mi je omiljena destinacija. Do sada bih već trebalo da imam barem jednu, ali moja omiljena destinacija je ona na kojoj još nisam bila. Motiviše me putovanje u nepoznato.

 

Darko Ivanović, novinar

Tradicionalni mediji su sve više servis društvenim medijima

“Tehnologija je uvela nove standarde, a umrežavanje je ubrzalo disperziju vijesti”

Teško je sve poslove kojima ste se bavili staviti u jednu profesiju. Počeli ste kao novinar na čuvenom Trećem kanalu RTCG i jedan ste od osnivača Sindikata medija. Bavite se IT tehnologijama i medijima, pa stoga se kao pitanje nameće – da li su drušveni mediji danas postali uticajniji od tradicionalnih?
– Tehnologija napreduje, svijet vam je i bukvalno na dlanu i stoga ne čudi da su društvene mreže preuzele glavnu ulogu u disperziji informacija do krajnjih korisnika. Tradicionalni mediji polako gube bitku sa brzinom i dostupnošću omnipotentnog interneta. Još 2016. sam za CNN radio prilog o tome kako Facebook preko svojih algoritama utiče na ono što vidite na news feedu i na lajni uopšte. Dakle, ta društvena mreža je još tada u Americi preuzela primat u hranjenju javnosti temama koje su oni filterisali. Samo pogledajte koliko ljudi provode vremena na svojim profilima, a koliko čitaju novine ili gledaju TV. Zapravo, i to što čitaju i gledaju servira im se u kratkoj formi kao link ili prilog – upravo na društvenim mrežama. Tehnologija je uvela nove standarde, a umrežavanje je ubrzalo disperziju vijesti. Danas, na primjer, za zemljotres prvo čujete na Twitteru, video vidite na Facebooku, a tek sjutradan u dnevniku ili portalima ili novinama. Ukratko, tradicionalni mediji su danas sve više servis društvenim medijima.
Kao autor kultnog Robina Huda pomjerili ste granice istraživačkog TV novinarstva u Crnoj Gori. Kakvo je sada stanje na medijskoj sceni – jesmo li krenuli naprijed ili idemo dva koraka unazad?
– Nijesam zadovoljan jer nema puno pravih istraživačkih priča, nema jedinstvenog tijela za samoregulaciju, a napadi na novinare jos nijesu istraženi. Čak i kada postoji volja da se novinari bave istraživanjem, nedostaje novac i tako u krug. Vjerujem da će se stvari popraviti jer vidim da ima dosta mladih koji kod nas rade na istraživačkim pričama u okviru projekata u NVO 35mm, pružamo im šansu, ali za sve to treba finansija i uglavnom su svi orijentisani projektno. Ohrabruje što smo sada Robin Hud lansirali u pet zemalja i od 2020. smo naš istraživački pogon (obogaćen sa jos četiri redakcije u Srbiji, BiH, Kosovu i Sjevernoj Makedoniji) preselili pred 15 miliona ljudi. Dakle, ima nade dok god neko prepoznaje dobar proizvod koji utiče na demokratizaciju društva. Što se stanja kod nas u Crnoj Gori tiče, blizu smo da zakoračimo unazad, drugi put.
Koja vrsta medija danas najviše zanima startupove? Kako da kompanije dopru do naslovnica poznatih medija regionalnih i globalnih? Na primjer do Blumberga?
– Pa, uglavnom se za marketing i validaciju koriste crowdfunding platforme Indiegogo i Kikstarter. One imaju nevjerovatan raspon korisnika i, ukoliko se uspješno predstavite, zagarantovana vam je pažnja svjetskih medija. To je ujedno i validacija, a u tom procesu u 95% slučajeva koristite društvene mreže, nove medije, tako da i tu odnose pobjedu. Prosto, društvene mreže, YouTube i specijalizovani tech portali su posjećeniji, distribuiraniji i uticajniji od tradicionalnih. Napravite uspjesan startup i Blumberg vas sam kontaktira. I to na Facebooku.
Koje su Vaše preporuke za startupove kada je u pitanju razvoj njihovog brenda van prostora Crne Gore?
– To je zahtjevan put i, prije svega, mora se znati kojoj se publici obraćate. Kada to odredite, onda se prave ozbiljni planovi za predkampanju, kampanju i postkampanju na crowdfunding platformama. Bukvalno je sve precizirano u minut i u tim momentima je ključno da imate sinhronizovan tim koji je 100% posvećen. Za to ne treba novac, samo upornost, puno rada i odricanja. I, naravno, da imate ideju koju gurate. Nikad, nikad ne odustati.
Mnogo puta tokom karijere ste bili intervjuisani. Postoji li neko pitanje koje biste voljeli da Vam neko postavi, a to do sada niko nije uradio?
– Pitan sam svašta, ali niko me nije pitao zašto mislim da su Betmen i Džoker srodnici, ili ko je jači, Drakula ili Čudovište iz plave lagune. O tome bih mogao satima.

 

Radoje Cerović, psiholog

Problematično je shvatiti kako regulisati internet

“Ako me pitate ima li previše tabloida i tabloidskog tipa informisanja, ima ih previše”

Naše društvo je na visokom nivou tabloidizacije medija, uglavnom zahvaljujući ekspanziji društvenih medija, dok je ozbiljno novinarstvo na marginama. Da li je problem samo u nepostojanju pravog tržišta, ili je tabloidno novinarstvo prihvatljivije, ali i idealno tle za plasiranje nečijih ideja?
– Prvo, ne volim paušalne ocjene. Visok nivo tabloidizacije podrazumijeva da smo definisali i izmjerili i uporedili. A nijesmo. E, sad, ako me pitate ima li previše tabloida i tabloidskog tipa informisanja, ima. Po mom mišljenju ima ih previše. Previše za društvo koje nije naviklo da provjerava informaciju, koje možete da zaletite u svakakvu glupost i krvoproliće jednom, dobro plasiranom senzacionalističkom viješću. Ne postoji kultura mjerenja i definisanja čak ni u profesionalnim krugovima, a kamoli u laičkoj javnosti. Emocije su najjači signal. One uvijek nadjačaju svaku razložnu i racionalnu komunikaciju. Zloupotreba emocija, s druge strane, posao je politike od kad je ona kao fenomen nastala, još u njenoj rudimentalnoj formi. Što nebuloznije ideje, to je neophodnija magla emocija i senzacionalizma, da bi je publika progutala.
U kom trenutku sloboda govora postaje zloupotreba? Da li su pojedina prava i kada ugrožena, a kada se nama manipuliše?
– Pitanje apsolutne slobode, uključujući slobodu govora, predstavlja jednu od onih filozofskih debata koje će vjerovatno vječno trajati. Ko definiše slobode? Da li je arbitar slobode ideološki slobodan? Manipulacijom nazivamo kada na nas pokušava da utiče neko koga ne volimo, ko nam je ideološki dalek ili ga smatramo neprijateljem. A realno oni koji nas najviše manipulišu su naši. Oni koje volimo, oni kojima otvaramo srce. Samo je važno da shvatimo da je to karakteristika naše vrste. Nije to fenomen ekskluzivno vezan za medije ili društvene mreže. To je prokletstvo naše, ljudske vrste. Zato se ubijamo, zato ratujemo, zato se identifikujemo sa simbolima, iako su oni puki crteži na papiru. Desnica je u vrijeme Hitlera manipulisala naukom da opravda svoje ideološke stavove i genocid. Danas se u ime sloboda cenzurišu stavovi te iste nauke, kada ona ne ide na ruku kurentnom ideološkom diskursu ili trenutnom političkom stavu. Uvijek će biti neka većina i neka manjina… Razviti kritički način razmišljanja, biti u stanju da prihvatimo složenost i kontradiktornost realnosti. Nadam se da će se što više ljudi i u Crnoj Gori pribiližiti tom idealu. Ali ne gajim preveliki optimizam.
Na društvenim medijima je, naravno, najvažnije zaštititi djecu, ali i sve korisnike. Kako je ova oblast regulisana kod nas, a kako je to regulisano u svijetu?
– Nije nikako regulisana. Veoma je problematično shvatiti kako regulisati internet. Pokušaji kontrolisanja interneta najčešće se pretvaraju ili u cenzuru ili u zloupotrebu od  nekih centara moći. Malo me je strah onih koji žele da me zaštite na internetu…
Koja je Vaša omiljena društvena platforma i zašto? Da li ste imali neku ličnu kriznu situaciju sa društvenim medijima i kako ste je riješili?
– Nekako se na Twitteru osjećam kao kod kuće. Kondenzovane misli u nekoliko rečenica. Mogućnost da se obratite bilo kome. Jeza kad link na moj blog retvituje profesor sa prestižnog univerziteta i autor naučnih bestselera. To druge mreže ne nude. Krizne situacije koje sam rješavao uglavnom su se odnosile na klijente. Ali, o tome ne mogu.
Mnogo puta tokom karijere ste bili intervjuisani. Postoji li neko pitanje koje biste voljeli da Vam neko postavi, a to do sada niko nije uradio?
– Volio bih da me neko pita: Koje pitanje vam niko nije postavio? Ili: Koje pitanje biste postavili samom sebi od, na primjer, 15 godina? Ili sebi od 80?

Gracija 172, 6.12.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...