Dušan Kovačević: Porodica iznad svega

Glumac, režiser i umjetnički direktor Gradskog pozorišta Podgorica predstavio nam je svoju porodicu te otkrio planove i projekte koji ga očekuju u ovoj godini, u svim njegovim ulogama

Razgovarala Dragana Đurić
Foto Vesela Mišković

Glumac Dušan Kovačević, umjetnički direktor Gradskog pozorišta Podgorica, član ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta, producent i režiser, Marijin suprug, porodični i poslovni čovjek, najviše voli kada ga predstavljaju kao tatu Davida i Darija. Ove zime publika ga gleda u serijama Biser Bojane, Dug moru, Besa, čija je prva sezona upravo završena, a snimanje druge se planira za maj 2020. godine. Na to će se nadovezati obaveze oko realizacije treće sezone serije Dojč caffe, a u periodima između snimanja serija čekaju ga nove i stare pozorišne uloge u predstavama: Bure baruta, Hamlet, Istraga, Hamlet u selu Mrduša Donja, Očevi su gradili, Samoubica na sceni CNP-a, Dokle pogled seže Kraljevskog pozorišta Zetski dom i Gospodska krv, Nikšićkog pozorišta. Premijera predstave Gradskog pozorišta Pukovnik ptica u režiji Marka Manojlovića upriličena je 25. januara na velikoj sceni KIC-a Budo Tomović.

“Najsrećniji sam kao glumac, ali su me životni put, ambicije i kapacitet odveli i na druge strane”

Sve ove funkcije sigurno zahtijevaju punu posvećenost i rad, uzimaju vrijeme i energiju. Kako postavljate prioritete i čime se vodite kada zafali vremena za sve obaveze?
– U pravu ste da nije lako sve postići i jednako se posvetiti svemu. Selekcijom prioriteta u skladu sa situacijom i okolnostima pokušavam da odolim svim i poslovnim i porodičnim izazovima.
Može li se desiti da u mnoštvu obaveza zapostavite glumu? Ili bi prije zapostavili sve drugo?
– Najsrećniji sam, najlagodnije i najkreativnije se osjećam kada sam angažovan kao glumac. To je moj primarni poziv i ono za šta sam se školovao i mislim da to najbolje radim. Međutim, životni put, mogu reći i ambicije i sopstveni kapacitet, me vode i na ove druge strane (produkcija, režija, upravljanje pozorištem), ali je bitno da je sve u struci, te i tu dajem svoj maksimum. Jedino mi je žao što zbog količine posla nekad zapostavim druženje sa porodicom i igranje sa djecom, ali koristim svaki trenutak da to nadoknadim. Što se glume tiče, ne planiram nikad da je zapostavim u potpunosti, jer onda to ne bih bio ja.

Koja je prva lekcija koju učite djecu i na čemu insistirate u vaspitanju?
– Učim ih da budu ljudi! Učim ih da vjeruju u sebe i da budu čestiti čak kada ih život šašolji po tabanima i kada čvrge lupa. Kada padnu da ustanu i samo nastave, da vole ljude. Da nikad ne odustaju i da je sve moguće.
Ko je strožiji roditelj? Za šta dječaci zasad pokazuju interesovanja?
– Mogu reći da je Marija strožija. Ona ipak provodi više vremena sa njima i pravila su strožija. Onda dođem ja da to pokvarim (smijeh). Različita su im interesovanja. David, stariji, voli društvene igre, igre memorije, voli i da uči i crta, sad ide i na karate, a mlađi, Dario, je više okrenut automobilima i kockicama, ima drugačiju energiju i veći je borac, ulazi mnogo više u sukobe od Davida, valjda iz potrebe za dokazivanjem. Ipak, nije lako kad si mlađi.
Vole li da idu u pozorište?
– David je prvu predstavu gledao sa nepune dvije godine i od tada je bio na skoro svim dječijim i lutkarskim predstavama, pa čak je prije nekoliko dana gledao mene u predstavi Gospodska krv, koja je na večernjoj sceni i, kako kaže, dopala mu se, ali mi zamjera što sam bio jako ljut i vikao na ljude. Dario ima dvije godine i već je odgledao jednu, na naše iznenađenje, u potpunoj koncentraciji i tišini.
Volite li kada Vas porodica gleda iz publike dok ste na sceni ili je to dodatni stres?
– Navikao sam. Porodica me prati od prvog dana. Njihova podrška mi je značila i uvijek će mi značiti i na tome sam im zahvalan. Nemam stresa, samo povećanu odgovornost.

“Djecu učim da vjeruju u sebe i da budu čestiti čak kada ih život šašolji po tabanima i kada čvrge lupa. Kada padnu da ustanu i samo nastave, da vole ljude. Da nikad ne odustaju, i da je sve moguće”

Kako supruga usklađuje zahtjeve tri muškarca i kako volite da provodite vrijeme zajedno?
– Sigurno joj nije lako s nama trojicom, ali se trudimo da nismo previše zahtjevni. Što se hrane, tiče sa mnom i Dariom nema nikakvih problema, ali je David malo zahtjevniji. Stvarno sam ja malo zahtjevniji što se tiče peglanja košulja i održavanja garderobe, pa se tu malo više suprotstavlja. Vrijeme provodimo obično u igrama ili u šetnji ili u autu vozeći se do mjesta obaveza i aktivnosti ili do primorja ili planina. Volimo i spa centre, jer obojica uživaju, a i supruga i ja.
Svaka ljubavna priča je posebna, a koliko je vaša od prvog dana slutila na ovo što sada imate?
– Bili smo mladi kada smo se upoznali i nismo razmišljali toliko unaprijed. Vjerujem da još ne bih bio u braku da nisam upoznao Mariju. Možda bih imao djecu, ali brak teško… Konformista sam i uživam u slobodi, ali imam skladan brak i nekoga ko me razumije.
Koliko su kompromisi bitni, a šta ne može biti predmet kompromisa?
– Naravno da su bitni, pogotovo u braku i kad imate djecu. Brak i počiva na ljubavi i kompromisima. Predmet kompromisa ne mogu biti ljubav i povjerenje.
Kako reaguju sinovi kada Vas vide na TV-u, npr. u seriji Dojč kafe? 
– Oni Dojč caffe nisu propuštali. Nekad ne razumiju, pogotovo Dario, ali se smije i srećan je. Najviše im se dopada kada se sapletem ili me neko udari. U principu ti gegovi su i pravljeni za djecu, jer je njima to najinteresantnije.

Da li planirate snimanje novih epizoda?
– Naravno. Mogu reći da sam veoma ponosan na to da smo uspjeli napraviti dvije sezone serije. Mislim da to niko do sada nije uspio u Crnoj Gori, sa našim budžetima i oslonjeni na naše radne i umjetničke snage. Zahvalan sam i svima koji su bili uz nas i koji će i dalje biti. Dojč caffe sve više raste u svakom smislu, a naročito kod gledalaca, što govori i statistika, a naročito gledaoci koji i mene i kolege svakodnevno pitaju kad će nove epizode i udjeljuju komplimente. Naravno, uvijek ima onih kojima se ne dopada i koji su dokoni dežurni kritizeri svega što se radi u Crnoj Gori, ali mi radimo i treću sezonu za ove druge.
Kakve su reakcije u Crnoj Gori kada prikazujete našu mentalitetsku sliku, a kakve u okruženju?
– Mi smo jako duhovit narod, specifičnog humora i skloni samoironiji, što govori o našoj intelektualnoj širini. Možda zbog prostora u kom živimo imamo neka mentalitetska ograničenja, izražen ponos i jaku sujetu, koja se ispoljava naročito kada je kritika ili samokritika u pitanju. Međutim, sa sigurnošću tvrdim da se razvijamo u tom smislu, i podržavajući ovakve projekte pokazujemo i sebi i svijetu koliko smo napredovali kao demokratsko društvo. Nas pamte po serijama u kojima su Crnogorci prikazani kao tvrdi, patrijarhalni brđani, koji su blago zaostali za svijetom, što zaista proizvodi humor i simpatije. Sa Dojč caffeom smo htjeli da prikažemo jedno moderno lice Podgorice i Crne Gore, sa urbanim humorom, koji će, siguran sam biti bolje prihvaćen u regionu nego kod nas. To vidim i po tome kada pustim seriju ljudima iz televizija ili prijateljima koji nemaju nikakve veze sa Crnom Gorom i primjećujem reakcije čak i na mjestima koje naša publika doživljava kao običnost i jednostavno ih ne percipira.
Kako napreduju radovi na izgradnji Gradskog pozorišta?
– Radovi napreduju, sljedeća faza je scenska tehnika i unutrašnje opremanje, što će se realizovati u toku ove godine.
Svaka funkcija je podložna kritici javnosti, šta Vam najviše smeta kada čujete o svom radu?
– Toga će uvijek biti. Ljudi se dijele na one koji rade i one koji kritikuju. Na žalost, kod nas je više onih koji kritikuju, pa mi što radimo moramo da radimo i za njih i za sebe. Trudim se da me ne dotiče, ali svaku dobronamjernu kritiku i sugestiju prihvatam veoma rado i sprovodim u koliko mi se učini da je korisna.
Od kako ste na čelu Gradsko pozorište je postalo član Regionalne unije teatara (RUTA), zajedno sa još pet teatarskih kuća sa prostora nekadašnje Jugoslavije: Beogradsko dramsko pozorište, Dramski teatar Skoplje, Kameni teatar 55 iz Sarajeva, Mestno gledališče Ljubljana i Kazalište Ulysses iz Zagreba. Šta će ovo članstvo značiti za glumce, a šta za publiku?
– I za glumce i za publiku znači mnogo. Za otvaranje tržišta prema regionu sam se zalagao i kroz privatne projekte, jer kada smo se podijelili u države, tržište se drastično smanjilo, a posebno se to odražava na kulturu svakog naroda ponaosob. Pogledajte samo statistiku, koliki broj ljudi je konzument kulture, čak i vrlo rijetko, pa ćete vidjeti zaprepašćujuću činjenicu u odnosu na neko vrijeme koje je iza nas. To ima veze i sa načinom življenja, ali prvenstveno sa medijskim trovanjem naroda i snižavanjem estetske ljestvice na nivo primitivizma, tako da malom broju ljudi možete plasirati visoko estetizovanu kulturu i umjetnost. Moramo ići korak po korak i vratiti publiku u pozorište, a jedan od načina je, uz taj da predstave moraju biti dobre, da otvorite tržište kako za plasman svoje kulture van granica zemlje, tako i za kulture naroda iz regiona. Time jačamo nacionalni identitet, svako svoj, publika ima mogućnost da gleda eminentne glumačke legende koje nema često priliku da vidi na daskama, a naši glumci sazrijevaju i obogaćuju se kao umjetnici igrajući na drugim tržištima i pred publikom drugačijeg mentaliteta i kulture. Druga stvar je što stvaranjem koprodukcija glumci rade sa kolegama iz regiona, razmjenjuju iskustva i zanatski se dopunjuju. Razvoj glumca u maloj sredini dođe do jednog nivoa i onda na žalost stagnira, a imamo divne i darovite glumce koje region treba vidjeti.

“Sa Dojč caffeom smo htjeli da prikažemo moderno lice Podgorice i
Crne Gore, s urbanim humorom, koji će, siguran sam, biti bolje prihvaćen u regionu
nego kod nas”

Malo crnogorsko tržište nije uvijek zanimljivo velikim kućama, ali ovoga puta su svi našli svoj interes. Šta je najbolje a šta najgore što može proizaći iz RUTE?
– Najbolje što može proizaći iz RUTE je da se Gradsko pozorište pozicionira visoko na regionalnoj mapi, što sam najavio i u svom programu. Da publika uživa u glumačkim i rediteljskim bravurama umjetnika iz regiona, da publika van Crne Gore uživa u izvedbama naših glumaca. A najgore što može da se desi je da ne dobijemo podršku, prije svega novčanu, i da se to prekine. Na našu sreću, gradske uprave, na čelu sa našom, prepoznale su to kao divan projekat i podržavaju nas.
Šta imate u planu za narednu sezonu?
– Za narednu sezonu se planira mnogo toga. Biće i lutkarskih i dječijih i večernjih predstava, divnih naslova i eminentnih reditelja, tako da sam siguran da će publika svih uzrasta uživati.
Kada Vas u okruženju pominju, obavezno dodaju da ste kum Marinka Madžgalja. Zaboravljaju li Crnogorci brzo svoje umjetnike?
– Crnogorci u principu brzo zaboravljaju, i dobro i loše. Vrlo teško prepoznaju, ali brzo i zaborave. Čast izuzecima. Naravno, Marinka je teško zaboraviti. On će uvijek biti u mom srcu i u srcu svih nas jer je bio čovjek koji je voljen, ali iskreno voljen.
Koje je Vaše najljepše sjećanje na Marinka. Jeste li u kontaktu s njegovom porodicom? 
– Svaka noć u kafani, a bilo ih je… Kada smo igrali predstavu Maćado u Budvi… Gitara, smijeh i pjesma Moj život je moje blago, koju mi je svirao po nekoliko puta na noć… Naravno da jesam, žao mi je samo što nisam u kontaktu sa njegovom ćerkom Sarom, ali to je duga priča.

Gracija 176, 7.2.2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...