Dušanka Belada: Jedinstvo scene i gledališta donosi osjećaj slobode

Mlada crnogorska rediteljka čitaocima Gracije prenosi zapažanja o debitantskim angažmanima u Crnogorskom narodnom pozorištu i muzičkoj karijeri

Razgovarao Danilo Brajković
Foto Vesela Mišković

Od marta 2020. do početka februara ove godine pozorišne predstave nije bilo moguće izvesti pred publikom zbog situacije u vezi sa pandemijom. Ipak, Crnogorsko narodno pozorište u tom periodu pripremilo je tri nove predstave, od kojih je mlada rediteljka i muzičarka sa Cetinja Dušanka Belada aktivno učestvovala u dvije. Led je probila Posjeta. U ulozi asistentkinje reditelja i saradnice na adaptaciji, Dušanka, inače diplomac novosadske Akademije umetnosti (odsjek Multimedijalna režija), zahtjevnom projektu maksimalno se posvetila u vrlo delikatnom trenutku po umjetnost.
“Iskustvo asistenta reditelja u procesu pripreme predstave Posjeta bilo je neizmjerno značajno, ako ne i najznačajnije u mom dosadašnjem radu. Imala sam priliku da se upoznam sa svim aspektima pripreme prilično složene pozorišne predstave u komplikovanim okolnostima i mogla sam da svjedočim sjajnom radu svih sektora u CNP-u. Naročito je dragocjeno bilo raditi sa jednim od najpriznatijih evropskih reditelja Aleksandrom Morfovim. Zanimljivo i meni posebno blisko je to što je muzika bila njegovo osnovno polazište. Sva osjećanja koja bi želio da postigne na sceni prethodno bi nalazio u muzici. Ono što sam mogla da zapazim u njegovom radu jeste snaga rediteljske intuicije, a uvjerila sam se u značaj unošenja ljubavi i gajenja povjerenja u timu”, objašnjava Belada.

“Svoju prvu predstavu u nacionalnom teatru doživljavam kao početnu tačku nakon koje će krenuti moj intenzivan razvoj na polju pozorišne režije”

Većinu autorskog tima činili su oni čije vrijeme tek dolazi, dok su glumački tim predvodili prvaci CNP-a Varja Đukić i Mirko Vlahović. Koje benefite takva vrsta saradnje sa prekaljenim glumcima donosi ranoj karijeri? Upijate li savjete?
– Posebna je odgovornost raditi na istom projektu s umjetnicima koji iza sebe imaju godine iskustva i priznatog rada. Upoznati se i raditi sa svim glumcima ansambla CNP-a bilo je zadovoljstvo. Svako ima različit pristup i nosi posebnost. Prvaci pozorišta, koji su u ovoj predstavi imali izuzetno složen zadatak, na sceni su istinski pokazali veličinu. Zahvalna sam na povjerenju koje su mi ukazivali.
Pretpremijere i prazna sala idu skupa, ali je izostala premijera pred publikom i ispunjenim gledalištem. Na koji način ste se suprotstavili nepovoljnim uslovima za teatarsku umjetnost? Podrazumijeva li čin pretpremijere da ste već trijumfovali ili će taj zaključak pričekati sud publike?
– Uprkos veoma nepovoljnim i napetim okolnostima, tokom procesa pripreme su bile preduzete maksimalne mjere bezbjednosti i kontrole. Naravno, bilo je mnogih izazova, ali je predstava uspješno dovedena do kraja. Ipak, trijumf će se desiti onog trenutka kada se uspostavi komunikacija, odnosno formira jedinstvo scene i gledališta. Svi željno iščekujemo taj trenutak.
Đokonda Vam je, potom, donijela rediteljsku palicu. Stiže li tako odgovoran zadatak u pravom trenutku? Da li Vam je tematika bila privlačna imajući u vidu da se neke posebnosti ove drame očituju i u današnjem svijetu?
– Đokonda (originalan naziv The Woman who Amuses Herself, američkog pisca Viktora Lodata) je napisana tako da djeluje na više nivoa. Preispituje razloge fascinacije umjetničkim djelom iz različitih uglova. Glavna linija radnje zasnovana je na konkretnom događaju, tačnije liku Vićencu Peruđi, moleru, Italijanu koji je 1911. otuđio Leonardovu Mona Lizu iz Luvra i držao je u potkrovlju naredne dvije i po godine, nakon čega je vratio u Firencu, za šta je tvrdio da je bio njegov primarni motiv. Međutim, kroz ovaj siže su isprepletene i scene iz prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, što samo po sebi daje i primjer po kom bismo trebalo da zasnivamo svaki sud o nekom događaju, umjetničkom djelu, pojavi, čovjeku. Takođe, jedno od važnih pitanja koje želim da otvorim jeste i to – ko je “običan”, “mali” čovjek, ko ga “malim” naziva i koji su kriterijumi koji nas čine “velikim” ili “malim” ljudima. Srećna sam što ove i brojne druge univerzalne, ali i lične teme obrađujem na probama zajedno sa sjajnim glumcima i autorskim timom. Zahvalna sam Zoranu Vujoviću, Slavku Kaleziću i Branki Otašević na nesebičnom dijeljenju dara, kao i Slobodanu Marunoviću koji će glasom obojiti prvi čin ovog djela. Raduje me to što u timu imam sjajne saradnice. Kompozitorku i pijanistkinju Mariju Mitrović i kostimografkinju Gordanu Bulatović, kojima je ovo takođe prvi samostalni projekat u pozorištu, potom sjajnoj scenografkinji Vani Prelević i svim zaposlenima u pozorištu, koji daju sve od sebe da ovaj projekat uspije. Moram pomenuti i to da u predstavi učestvuju i najmlađi polaznici škole glume malog ateljea Arlekin Hana Jovićević i Pavle Bogićević, koji će predstavi dati posebnu čar.

“Nikada nisam čekala idealan trenutak niti savršene uslove, već sam pjesmama ostavljala odjek početnog, sirovog impulsa iz kog su nastajale”

Dirigovali ste, čitali na probama i vježbali sa maskama, uz distancu. Zvuči kao scenario koji sputava i ograničava umjetnički duh, pa i rediteljski. Nakon što su “maske pale”, šta ste osjetili? Da li je opet zamirisalo na pobjedu?
– U svemu što radimo zdravlje i sigurnost moraju biti na prvom mjestu. Iako je djelanje na sceni fizički ograničeno nošenjem maski, ovo su okolnosti kojima smo bili dužni da se prilagodimo, ali koje nužno ne ograničavaju umjetnički duh. Umjetnički duh može biti doveden u pitanje jedino onda kada nestane. Onog trenutka kada publika energijom ispuni sale naših pozorišta u punom kapacitetu doživjeće se istinski osjećaj pobjede i umjetničke slobode.
Poslije cjelovečernjeg mjuzikla KultuRevolucija: Kosa 2019. i pomenutih novih projekata, karijera dobija ozbiljne obrise. Šta ste sve spoznali o sebi i radu između ove dvije etape, a što će Vam koristiti za korake koje tek pripremate? Čeličite li se na pravi način?
– Studije u Novom Sadu, mjuzikl u Tuzli, rad kao asistent na dva velika projekta u CNP-u, kao i usputne, takođe dragocjene saradnje, koraci su koji su me doveli i učinili me spremnom za svoju prvu predstavu u nacionalnom teatru. Ovaj trenutak doživljavam kao početnu tačku nakon koje će krenuti moj intenzivan razvoj na polju pozorišne režije, što je moj primarni cilj. Zapažam da u svakom novom radu primjenjujem ono što sam naučila o sebi iz prethodnog, tako da me motiviše osjećaj stalnog napretka. Uvjerena sam da je to proces koji se nikada neće zaustaviti.
Zalet je uhvaćen, a istraživački duh nemiran. Osluškujete li tihe misli? Koju ćete pozorišnu želju juriti?
– Tihe misli su obično one koje se najglasnije čuju – najkonkretnije odjeknu u našoj duši. Upravo ta tiha, iskrena misao je nešto što pokreće i daje energiju za vođenje kvalitetnog pozorišnog procesa. Vođena svojim iskustvom, ne samo iz rada sa glumcima, već i iskustva iz gledališta, želja mi je da publika nakon ove, ali i svake moje naredne predstave, odnese novi doživljaj, postavi sebi novo pitanje i osjeti se ljepše, bolje, nadahnutije.
Nije nedostajalo ni muzike. Uspavankom ste stavili tačku na debitantski album Zamisli i potvrdili kroz ekranizaciju da različitost kultura na malom podneblju može stati u svega nekoliko minuta. Čine li Vas srećnom odlične povratne reakcije publike, posebna emocija i naboj koji ste probudili?
– Realizacija spota za Uspavanku je posebno važan trenutak koji je obilježio prethodnu godinu. Na neki način, spot predstavlja kolaž mojih dosadašnjih misli, želja, ali i budućih stremljenja kada je u pitanju afirmacija vrijednosti i kulture naše zemlje. Komentari koje i dalje dobijam, gotovo četiri mjeseca nakon objavljivanja spota, dokaz su da je u pravoj mjeri pjesma zaživjela, što je bila i moja dužnost prema autorki stihova, pokojnoj Maji Perfiljevoj. Takođe, divna poznanstva koja sam stekla tokom snimanja spota učinila su me bogatijom.
Po uzoru na naslov tog singla, kompletan muzički opus koji potpisujete navire tiho, ali snažno se izliva iz kreativnog korita, po principu – manje je više. Odgovara li Vam to?
– U dosadašnjem radu, kada je u pitanju muzika, nikada nisam čekala idealan trenutak niti savršene uslove, već sam pjesmama ostavljala odjek početnog, sirovog impulsa iz kog su nastajale. Želja mi je bila da ostavim trag, ali ne i da se po svaku cijenu afirmišem. Nisam sigurna da ću se tim mehanizmom voditi i dalje, ali ono što je sigurno jeste da će iskrenost i radost biti dominantan dio svake moje naredne pjesme.
Ranije ste nagovijestili da je u toku osnivanje ženskog vokalno-instrumentalnog trija. Da li je formiran i kakve će ambicije slijediti?
– Prvi nastup trija MOA, koji se desio krajem decembra u okviru festivala DEUS Sekretarijata za kulturu Glavnog grada u CKZ Ribnica, na naročito lijep način zaokružio je proteklu godinu. Ne samo sviranje, već i stvaranje sa sjajnim djevojkama, kontrabasistkinjom Andrijanom Ramović i pijanistkinjom Marijom Mitrović, dalo mi je sasvim novu dimenziju kao izvođaču. Ovog proljeća planiramo da se intenzivnije posvetimo muzici i bliže upoznamo publiku sa našim radom.
Nemate razlog da o 2020. kao većina govorite o periodu tokom kog ste predahnuli, a najviše vremena ste provodili na relaciji Cetinje-Podgorica. Živite li punim plućima, baš onako kako ste zamišljali?
– Srećna sam i zahvalna što sam odmah po dolasku iz Novog Sada krenula da stičem iskustvo u struci. Kao što sam pomenula, od neizmjernog značaja bio mi je pripravnički rad u CNP-u, koje mi je i pružilo priliku da režiram svoju prvu predstavu na Sceni Studio. Godina je bila plodna i kreativna na više planova. Poznanstvo i saradnja sa Ivonom Čović Jaćimović i Žanom Gardašević Bulatović donijeli su mi i prvu dječju predstavu Energija i ja, prikazanu u oktobru u KIC-u Budo Tomović, a uz njihovu preporuku i povjerenje započela sam i rad kao predavač u školi glume malog ateljea Arlekin, gdje imam priliku da podučavam, ali i učim od mladih. Saradnja sa Momčilom Zekovićem Zekom na muzičkim spotovima je takođe nešto dragocjeno što će se nastaviti i u ovoj godini. Osjećam slobodan i beskonačan prostor pred sobom, koji željno iščekujem da ispunim novim kreativnim trenucima i saradnjama.

Gracija 187, februar 2021.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...